Hrvatska je, u metaforičkom smislu, minsko polje

U utorak sam navršio 48 godina, vrijeme me oduševljava, ono nam daje priliku da se subjektiviziramo, a subjektivizacija ne dolazi po drugima, nego isključivo našim zalaganjem.

Biti subjekt znači gospodariti svojim vremenom. No da bismo mogli nastati kao subjekti prethodno trebamo osjetiti gorčinu otuđenog života i očaj zbog same pomisli da ćemo s takvim životom nastaviti živjeti.

Puno je toga što nas otuđuje – od pripadnosti nekoj naciji ili religijskoj zajednici do tzv. profesionalnih izbora, za koje nisam siguran da su uopće izbori, a ako i jesu nekakvi izbori, zasigurno nisu bitni.

Otuđenost nije ništa drugo nego slijeđenje unaprijed zadanih naloga koje moramo izvršiti ako želimo biti prihvaćeni ili priznati od onih koji se nalaze na istom putu otuđenja na kojem smo se i mi našli. Socijaliziraju nas da bismo se od mogućeg sebe odmaknuli, a tako odmaknuti ne možemo osjetiti dostojanstvo koje se nalazi jedino i isključivo u pojedinačnom životu.

Nagledao sam se u političkom, ali i crkvenom životu takvih otuđenih primjeraka odnosno fragmenata koji ponosno ističu svoju pripadnost nekom kolektivnom identitetu. Čovjek može živjeti kao što žive drugi, takvih je mnogo, ali može živjeti i kao egzistentni subjekt odnosno kao pojedinac koji sam postavlja ciljeve i te ciljeve ostvaruje, neovisno što o tome misli sredina u kojoj se nalazi.

Davno sam shvatio da ne dijelim istu ideju čovjeka, države ili boga s onima koji me okružuju, pa, samim time, oni i ja ne živimo u istom društvu, država nam nije ista, a o odnosu s bogom ne treba previše trošiti riječi, dovoljno je istaknuti da takve iritira što boga uglavnom ne pišem velikim početnim slovom, iritira ih što mi bog nije Bog nego ono što u sebi i jest – jedan mali bog.

Zašto bih boga pretvarao u Boga kada je on bog? Bog se u kršćanstvu objavljuje kao maleni bog, on želi da ga se ugleda u siromašnima i odbačenima, on je s poniženima, a te malene, siromašne, odbačene i ponižene ne vide oni koji misle da je bog Bog. Takvi se trude da njihov svijet bude veličanstven, silan, bogat, a da svijet onih koji ne pripadaju njihovom kolektivu bude svijet prezrenih, siromašnih i obespravljenih.

Zbog takvih ističem da bog, ako uopće jest, zasigurno nije Bog. Uostalom, ako se njegova stvarnost prepoznaje u slovu, a ne u životu onih koji u njega vjeruju, onda ga stvarno treba pisati velikim početnim slovom, on je jedna velika, silna i snažna Nebitnost, Nepotrebnost, Suvišnost i Otuđenost.

Otuđeni ljudi se bore za reduciranu ljudskost, ali i za reduciranu vjeru i takvoj reduciranosti oni uistinu pripadaju. Država u kojoj žive i koju tako ogorčeno brane je minirana, posve je pretvorena u neprijateljski teritorij, jer počiva na strahu od neprijatelja a ne na oduševljenju koje proizlazi iz slobode. Tko ima neprijatelje, najprije sebe pretvara u neprijatelja budući da nitko ne može imati neprijatelje a da sam sebe ne pretvori u neprijatelja tome koga smatra neprijateljem.

Neprijateljstvo takvima postaje identitet, a domovina im se pretvara u minsko polje. Ovo je razlog zbog kojega moja domovina ne počiva na ratu, pa tako ni na ovom, od unutarnjih neprijatelja toliko fetišiziranom, Domovinskom ratu.

Ratovi su tužne činjenice, ništa više od toga, oni su sve ono što se nikada nije smjelo u povijesti dogoditi. Ratovi pripadaju neprijateljima, a pobjede pripadaju ljudima slobode.

Neprijatelji imaju teritorij, dakako miniran. Ljudi slobode raspolažu svojim egzistencijalnim vremenom i ne dozvoljavaju da u to vrijeme uđu ratovi, reducirani ljudi i naprasit, silan, uzvišen i veliki Bog.

Moja uloga nije spašavanje reduciranih ljudi, njih prepuštam njihovim kolektivnim identitetima i njihovim neprijateljskim praksama. Svatko u konačnici dobije ono što traži. Pristaša sam Aristotelovog poimanja sreće – ona prvenstveno ovisi o nama. Istina je da živimo u povijesnim i društvenim okolnostima, isto je tako istina da na naš doživljaj sreće utječu i mnoge stvari, kao što su primjerice nesreće, bolesti nas i onih do kojih nam je stalo, puno toga nam može poremetiti doživljaj sreće, ali ako smo subjekti koji gospodare egzistencijalnim vremenom, neprestano ćemo afirmirati našu temeljnu orijentaciju da, usprkos emocionalnoj pogođenosti, naš život usmjeravamo prema onome što nas usrećuje.

Smatram da je naš zadatak da prepoznamo ljudskost i da se zalažemo za ostvarenje ljudskosti. To je razlog zbog kojega sam javno, doduše pseudopolitički, djelovao. Moje javno djelovanje nikada nije bilo vođeno političkim razlozima, politika otuđuje, ona je, nažalost, pretvorena u aktivnost osvajanja, čuvanja i miniranja teritorija.

Hrvatska je, u metaforičkom smislu, organizirana kako minsko polje, pritom je sasvim svejedno tko postavlja te mine, a postavljaju ih gotovo svi. Moj zadatak je bio da se zauzmem za one koji su u ovom minskom polju marginalizirani i odbačeni. Taj zadatak sam izvršio najbolje što sam mogao, a sada je vrijeme da se povučem iz tog pseudopolitčkog prostora. To sam, uostalom, i najavio.

Moj život je isključivo moj, moje vrijeme pripada isključivo meni i onima koje sam izabrao. Ta, kako sam je nazvao, posljednja trećina života, odvijat će se izvan dohvata političkih eksperimenata i očiju javnosti. Javna uloga me iritirala, smatrao sam je, a i dalje je smatram, teretom kojega s lakoćom nose varalice bez karaktera, trajno udaljeni od smisla.

Političke uloge opijaju najgore od najgorih – one su namijenjene propalicama. Egzistentni subjekti takve opsjenarske uloge nose kao privremeni, prolazni teret. Taj teret, zbog etičke dužnosti, treba uprtiti na pleća, teret je to koji nas legitimira kao moralne subjekte koji se zalažu za formiranje društva kao zajednice okupljene oko moralnog dobra.

Studente poučavam o dualnom karakteru institucionalno posredovanog znanja – ono nas može desubjektivizirati u tolikoj mjeri da se identificiramo s društvenom ulogom koju nam usvajanje tog znanja daje, tada sebe doživljavamo kao liječnike, profesore, ekonomiste ili kuhare, ali nas može dovesti do subjektivizacije odnosno do shvaćanja kako se ne smijemo zatvoriti u hermetizam te uloge, kako smo puno više i značajnije od svega što u društvenom kontekstu činimo.

Ako proces socijalizacije istovremeno ne prati i proces desocijalizacije, naš život nije naš. Živimo u društvo, to je zadanost, društveni život je život uloga, ali se naš život ne smije svesti samo na to. Te uloge igra neki subjekt, a on nastaje u procesu desocijalizacije.

Kada shvatimo da smo značajniji od svega onoga što nam je društvo namijenilo, rodili smo se kao subjekti. Socijalizacijom drugi prilaze našem tijelu – kada se rodimo, kada obolimo i kada  umremo, država se, u formi društvenih uloga (liječnici, medicinske sestre, mrtvozornici, ukopnici…) okupi oko nas. No ako imamo sreću da sebe rodimo kao subjekte, desocijalizirani smo i subjektivirani, tada naše vrijeme dajemo onima koji se okupljaju oko nas, a ne oko našeg tijela.

Dužni smo, kao društvena bića, djelovati u društvu, ali smo, isto tako, za one koji to jesu, kao egzistentni subjekti voditi računa o tome kome i čemu ćemo posvetiti ono vrijeme koje nas čini subjektima, a to je vrijeme u kojem smo izvršili one izbore po kojima jesmo to što jesmo.

Socijalizacijom postajemo ono što drugi od nas žele, taj svijet političkim djelovanjem treba urediti. Socijalizacija je od sekundarnog značaja, primarna je subjektivizacija – bez subjektivizacije nema nas.

Subjekti vode računa o vremenu koje je baš njihovo vrijeme, a to je vrijeme oslobođenosti od društvenih uloga – to je baš naše vrijeme.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Raspoložuje me Tuđmanova knjiga tragikomičnog mraka
    •  Lažna religija producira brutalnost, istinita širi optimizam
    •  Nadbiskup Dražen Kutleša u Milanoviću vidi Tuđmana
    •  Mi smo država bez političkog sadržaja, zato biramo egoiste
    •  Za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu
    •  Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva
    •  O kakvoj ideji Boga govore papa Franjo i nadbiskup Uzinić?
    •  HDZ se, kao i Tuđman nekoč, politički iživljava nad državom
    •  Nama je demokracija teret jer mi, kao građani, imamo grešku
    •  Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo

> Svi tekstovi ovog autora