novinarstvo s potpisom
Željko Ivanković, ”(Ne)mirna Bosna. Autograf – Kolumne”, Rabic, Sarajevo 2014.
U razdoblju kasne moderne, kad spram ”velikih priča” (J. F. Lyotard) na tragu totalitarističkih katastrofa prošlog stoljeća s pravom vlada duboka skepsa, svoje dostojanstvo iznova zadobiva sve ono što je fragmentarno, nedovršeno, prolazno, smrtno i rubno.
Sve ono što se otima smrtonosnom zagrljaju cjeline gonjeno žudnjom za totalnošću koja potire sve ono jedinstveno i neponovljivo, sve ono što se otima unaprijed zacrtanom planu i kontroli cenzora ”crvenog”, ”crnog” ili religioznog mentalnog sklopa, sve se to u naše dane iznova vraća u prvi plan i raskriva nam s koliko je faceta ljudski život i svako društvo bogatije nego što nas u to milom, a po potrebi i silom, sve do danas uvjeravaju ideolozi sterilne jednoznačnosti, totalne suverenosti, apsolutne transparentnosti koja naoko jamči sigurnost, ali zasigurno guši i potire život.
Kao da iznova raskrivamo da i ono prolazno i svakodnevno, ono naoko neznatno i časovito, baš kao život leptira ili poljskog cvijeta, posjeduje ne samo svoje dostojanstvo nego i neočekivanu moć pružiti nam uvid u dramu pojedinačnog ljudskog života ili jednog društva, pa čak i ljudske povijesti općenito, ne samo opsežnije i dublje nego i životnije i bojama raskošnije od svega onog što se zbiva na velikoj svjetskoj pozornici u kategorijama globalnog, epohalnog ili čak vječnog, svejedno bilo to u sferi politike, gospodarstva, kulture ili religije.
U tom kontekstu kasne moderne, koja vraća dostojanstvo smrtnom i fragmentarnom kao onom u čemu vjerodostojnije odzvanja istina ljudskog bića i svijeta, na relevantnosti ne dobivaju samo nekoć preziru izvrgnuti filozofijski diskursi, otvoreni za smrtnost i lomnost svega ljudskog, za povijesnost same ljudske egzistencije, nego i različiti žanrovi u svijetu umjetnosti, literature i žurnalistike sličnog ili posvema jednakog usuda.
A što se tiče naročito potonjeg – nije to teško naslutiti – upravo se kolumna kao žurnalistička forma pred nama pomalja kao povlašten žanr za hvatanje u koštac sa zbiljom našeg svijeta u razdoblju kasne moderne.
Možda je tek na toj pozadini moguće i razumjeti zašto se netko poput Željka Ivankovića, renomiranog pjesnika, pisca, esejista, prevoditelja, dramskog pisca, književnog kritičara…, u svoj svojoj stvaralačkoj raskoši uvijek iznova vraća upravo kolumnama, a da ne postanemo žrtve ne samo pretencioznog nego i naivnog zaključka kako je riječ o pomodarstvu, jeftinom profitu ili traćenju talenta.
Ne, riječ je o, pa možda čak i ne do kraja svjesnom, fundamentalnom dosluhu s temeljnim kretanjima u svijetu duha i misli kasne moderne. I opet ne slučajno, jer je horizonte tog svijeta prva otvorila upravo književnost, a od mnoštva pisaca zaslužnih za taj preokret spomenimo ovdje samo jednog talijanskog – Umberta Eca i njegovu sjajnu knjigu ”Ime ruže”.
Uostalom, čak je i postmoderni kršćanski filozof Gianni Vattimo, ne slučajno sunarodnjak sv. Franje i tvorac koncepcije “slabe misli” i iz nje ponikle vizije “slabog kršćanstva”, na pitanje kako to da se kao filozof uvijek iznova spušta na razinu pisanja kolumni odgovorio, posežući za Isusovim izrijekom, da je gubljenje duše preduvjet njezina očuvanja.
A to će reći da bez solidarno-kritičkog silaska u konkretno vlastitog vremena i prostora, premda to može izgledati kao “gubljenje duše”, nema niti odgovornoga filozofijskog niti odgovornoga književnog stvaralaštva, odgovorne misleće ljudske egzistencije uopće, a za to su danas povlašten medij upravo kolumnistički zahvati u svakodnevno, dok “očuvanje duše” iza štita specijalističke neutralnosti svjedoči ponekad o ustrašenom bijegu od nepodnošljivosti zbilje, no još češće o farizejskom pokušaju prikrivanja vlastitog pristanka na normativnost postojećeg od kojeg se iz dana u dan živi konformistički.
A bitno je to reći, jer se pred nama u koricama knjige ”(Ne)mirna Bosna” na gotovo dvije stotine stranica iznova pomalja čak 40 kolumni Željka Ivankovića, sada izvan svake sumnje već etabliranog kolumnista, a koje su točno devet mjeseci, i to od 16. listopada 2013. do 16. srpnja 2014, izlazile na prestižnom regionalnom portalu Autograf.hr.
A već je i taj fakat sam po sebi vrijedan pozornosti, jer je riječ o elitnom portalu na kojem doista pišu ili su pisala vodeća regionalna pera (Filip David, Jadranka Brnčić, Milan Vlajčić, Peter Kuzmič, Miljenko Jergović, Ante Tomić…) iz gotovo svih sfera naše regionalne društveno-političke i religiozne zbilje koja je, svim razlikama unatoč, još uvijek duboko obilježena postsocijalističkim i postratnim traumama kojima se još uvijek ni izbliza ne nazire kraj.
Kao što to već sugerira i sam naslov nove knjige kolumni Željka Ivankovića, te su kolumne 40 uzastopnih tjedana pozornost čitalačke publike, i to ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u čitavoj regiji, svake srijede svraćale na aktualne fenomene kulturnog, političkog i religioznog života, ili bi bolje bilo reći, životarenja i tavorenja bosansko-hercegovačkog društva, ne puštajući pri tome dakako iz vida ni zbivanja na globalnoj pozornici, koja uvijek iznova, izravno ili neizravno, vrše utjecaj i na našu zbilju, o čemu primjerice zorno svjedoči kolumna naslovljena ”Nemirna Ukrajina” ili iz sfere religioznog kolumna “Papin noćni život”, o kojoj Ivanković i u ovoj knjizi, premda mu to nije fundamentalna vokacija, piše kompetentnije i odvažnije od većine teologa čiju je misao odavno uštrojila po cijenu slijepe poslušnosti zajamčena toplina kaptolskih ili redovničkih odaja.
Dakako, nošen motom njemačkog nobelovca Heinricha Bölla – ”Umiješati se jedina je mogućnost ostati realističan!” – autor se pri ispisivanju kolumni nije dao zasužnjiti zavodničkom površnošću dnevno-političkog, čega u pravilu postaju žrtve suvremeni regionalni kolumnisti, ponekad čak i posve svjesno zarad komfora i profita.
Svejedno o čemu piše, bilo o zaboravu proslave niza eminentnih obljetnica (na primjer u kolumni ”Obljetnice – kultura sjećanja”), sunovratu izdavaštava koje ”poremeti” istom poneko izdavačko čudo nošeno neobjašnjivim entuzijazmom pojedinaca (na primjer u kolumni ”Concilium sarajevski“), posvemašnjem zakazanju svih društveno-političkih struktura i aktera pred bilo kojim ozbiljnim izazovom, kakve su primjerice bile poplave (na primjer u kolumnama ”Treba li Bosni Noa?” ili ”Maglaj svuda, Maglaj oko nas…”) ili posvemašnjem sunovratu kulture, obrazovanja i zdravstva u našem društvu, što je nekompetenciju već davno učinilo mjerom normalnosti i očekivanog, premda nemilice ubija jednako učinkovito i duh i tijelo (na primjer u kolumnama ”Jednu turu za kulturu!”, ”I liječnici ubijaju, zar ne?” i ”Kako umire obrazovanje (i odgoj)”), Ivanković kao vrstan kolumnist uvijek iznova kuša s onu stranu površnosti dnevno-političkog raskriti na čemu zapravo počivaju takve pojave, nipošto produkt slučaja ili osvete neke neosobne kobi koja ”odozgor” caruje nad nama i pred kojom nam ne preostaje ništa nego joj se ”u umišljenoj nedužnosti” podvrgnuti.
Naprotiv, svjesno prihvaćajući rizik da kod čitatelja izazove gorčinu i ljutnju, pa i onu koja će se sručiti i na samog autora – jer opasno je i danas javno izreći ono djetinje ”Car je gol!” – autor nam ovih kolumni otvara oči za mehanizme ili, ako hoćete, mentalitetsko-duhovne sklopove koji produciraju i omogućuju te pojave.
Dakako, upravo u tome i jest položena fundamentalna kvaliteta Ivankovićevih kolumni kao slikovitog i potresnog svjedočanstva o našem vremenu i društvu koje je u svim svojim porama prožeto zarobljenošću svijetom predmodernog, a koje je time u prvom redu i ustrašeno od svega osobnog, slobodnog, kreativnog, kritičkog i novog, dakle ustrašeno nadasve od kulture u njezinom izvornom i obuhvatnom značenju.
Nije onda začudo da se tom našem, predmodernim navadama okrenutom, društvu sve ono i svi oni koji ga kritički tretiraju čine neprijateljskim na dualističkoj-manihejskoj matrici, o čemu na vrlo paradigmatičan način svjedoči i Ivankovićeva kolumna ”Jergovićevo opraštanje sa Sarajevom”. A tom usudu nije izmakla ni recepcija Ivankovićevih kolumni, počevši od samog Sarajeva (pogledati kolumne ”Sarajevo i (ne)kultura”, ”Sarajevo dan nulti” ili ”Sarajevo, dan deseti”), jer Ivanković u svojim kolumnama, za razliku od duha dominantnog u Bosni i Hercegovini, čega je paradigmatična slika upravo samo Sarajevo, ne želi pristati na jeftini mit o fatalnosti koji nas lišava (su)odgovornosti za devijacije društveno-političke i religiozne zbilje nego uvijek ustrajno i nemilosrdno p(r)okazuje da je sve u prvom redu i prije svega, unatoč suodgovornostima drugih, vrlo očekivana posljedica našeg činjenja ili nečinjenja.
Na tragu toga opravdano je bilo spomenute kolumne i ukoričiti pod naslovom ”(Ne)mirna Bosna”, a koje sada predstavljaju svojevrstan nastavak i produbljenje kolumni iz Nezavisnih novina (2009.-2010.), objavljenih u knjizi ”Pogled s margine”, jer i jedne i druge na nepristran i kritički način, a na temelju konkretnih pojava, daju preciznu dijagnozu stanja bosansko-hercegovačkog društva. Dakako, dijagnozu koja je gorka i mučna, no upravo zbog toga i nužna želimo li učiniti nešto da ona u neko dogledno vrijeme izgleda drugačije.