Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje

Kolonom sjećanja od Memorijalnog muzeja do spomenika Cvijet kod kojeg su umjesto vijenaca položili po jedan cvijet, državni vrh, predstavnici nacionalnih manjina među kojima i delegacija SNV-a, antifašisti i preživjeli zatočenici odali su u nedjelju počast žrtvama ustaškog logora Jasenovac, objavio je portal HRT-a.

Svi koji su prisustvovali komemoraciji u znak sjećanja na 79. godišnjicu proboja posljednjih zatočenika iz koncentracijskog logora Jasenovca, prohodali su put sastavljen od drvenih pragova željezničke pruge kojima su zatočenici prevoženi u logor.

Ruže podno spomenika arhitekta Bogdana Bogdanovića položili su i počast stradalima odali predsjednik Vlade Andrej Plenković uz potpredsjednicu Anju Šimpragu, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i izaslanik predsjednika Republike Orsat Miljenić s izaslanstvima.

Na komemoraciji su bili i čelni ljudi Saveza Roma Kali Sara, Saveza antifašističkih boraca i antifašista te Srpskog narodnog vijeća na čelu s predsjednikom Miloradom Pupovcem i Borisom Miloševićem, predstavnici obitelji stradalih, kao i preživjeli zatočenici. Bili su i drugi uzvanici, diplomatski predstavnici, kao i predstavnici političkih stranaka, institucija, udruga i gradova.

Predstavnici Koordinacije Židovske zajednice i ove godine nisu sudjelovali u službenom protokolu, već su vijenac položili uoči početka programa, kao i čelni ljudi dviju političkih stranaka, SDP i Možemo.

U sklopu komemoracije izveden je prigodni glazbeni program, čitani su ulomci iz svjedočanstva preživjelih zatočenika te predvođene molitve u ime pravoslavnih, židovskih, katoličkih i islamskih vjernika.

Premijer Plenković položio je vijenac ispred Spomen-ploče na romskom groblju Uštica, a uz njega su bili potpredsjednica Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava Anja Šimpraga i drugi.

Pri kraju Drugog svjetskog rata, 22. travnja 1945. godine, 600 je jasenovačkih logoraša predvođenih Antom Bakotićem iz Sinja krenulo u proboj, a do slobode ih je došlo nešto više od 100. Preostali logoraši, koji zbog nemoći i bolesti nisu sudjelovali u proboju, ubijeni su i spaljeni zajedno s logorskim objektima.

U 1.337 dana postojanja logora, ubijeno je, po do sada utvrđenim podacima, više od 83.000 ljudi. Tijekom gotovo četiri godine postojanja, ustaški logor Jasenovac bio je mjesto patnje, stradanja i boli za mnogobrojne zatočenike, muškarce, žene i djecu, Srbe, Rome, Židove, ali i političke zatočenike, Hrvate, Bošnjake, Slovence te pripadnike drugih naroda.

Jasenovac je čista ustaška priča. Jasenovac je sramota, našeg, hrvatskog naroda.

Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda u ratu? U hrvatskom slučaju i u odnosu na Drugi svjetski rat (i na poraće) to je, najzgled, gotovo nezamislivo i skoro nemoguće. U prvome redu zato što smo od travnja 1941. do svibnja 1945. imali užasan građanski rat.

Djelomice se kao građanski može opisati i tzv. Domovinski rat, jer su pucali jedni na druge građani iste države, suputnici iste povijesne kalvarije koja je u velikoj mjeri bila uvjetovana strahovima i frustracijama iz Drugog svjetskoga rata i poraća.

Ali Hrvati bi se za trajanje tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH) za vijeke vjekova morali smatrati obveznim gajiti osjećaje sućuti i pokajanja. Tako ja mislim.

Na našem su teritoriju, među nama, počinjeni holokaust (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv romskoga i srpskoga naroda). Zbog toga su se naši ljudi podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću nažalost – još, pravog, nema.

Želio bih danas nešto kazati o ovoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i jer smatram da ako je savjest mirna nekim (nad)biskupima, moja to ne smije biti.

Moj otac Adolf Pilsel približio se Anti Paveliću u drugoj polovini pedesetih u Argentini kada je postao jedan od onih koji su čuvali poglavnika. To je bila posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem i znak zahvalnosti što su djed Jakov Pilsel i baka Roza Ćosić ud. Pilsel spasili život Paveliću u bijegu iz Zagreba 10. svibnja 1945. sklonivši ga od Sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu (što je opisano u mojim knjigama).

Što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju u meni se počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine (Falklandsko otočje).

Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam svakim danom kojim sam se budio postajao svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) i jer sam morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978. postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno: ”Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”

Danas znam da je to pitanje bitno odredilo moj život.

Da, postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji.

Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako moralno i pravno za djelo nismo odgovorni.

Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan neuhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.

Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom. Morao sam preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.

Moj pokojni otac Adolf Pilsel, nakon mene prvi, i to u 81. godini života, tek je postao sposoban i spreman čuti ne samo što mu sin ima reći nego što su o tome kazali Vlado Gotovac, Predrag Matvejević ili Slavko Goldstein.

Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svemu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca.

Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. U Jasenovcu kada ga pohađam, najviše. Nažalost, zbog ranije preuzetih obaveza ovog 22. travnja, dan proboja logoraša, neću moći prisustvovati, u Mlaci, molitvenom sjećanju u organizaciji Eparhije pakračko-slavonske i žao mi je što se ne mogu odazvati na poziv vladike Jovana.

Bilo me sram i za posjete Ahmićima.

Sram me je jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.

Sram me je što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrle članovi HBK svake godine na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama, među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo!

Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.

Ne svi Hrvati, već manjina, bilo da su ustaše, bilo da su partizani, snosi krivičnu odgovornost za zločine, druga je pak manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva i za strahovladu u doba poratnog staljinizma.

Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.

Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom.

Ja sam, ponavljam, morao preuzeti krivnju oca i djedova (jedan ustaša, drugi suradnik Gestapa), morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.

Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: I ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast.

Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas.

Možda jednom mognemo reći da smo se oslobodili krivnje.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora