Jesmo li napokon spremni da od Hrvatske napravimo normalnu zemlju?

Vlade nema, srušio ju je sam HDZ. Sabor je upravo donio odluku o svom raspuštanju, a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u isto vrijeme nasred mosta preko Dunava prima cvijeće od Aleksandra Vučića, umače s njim kruh u sol u Dalju i potom s njim odlazi u Srbiju, zaobišavši i Vukovar i Ovčaru.

Pokušajte, samo pokušajte zamisliti da su akteri tih događaja bili stranke i ljudi s druge strane hrvatskog političkog spektra, da je vlastitu Vladu i premijera srušio SDP, a da je istovremeno deklaraciju o zatopljavanju odnosa Hrvatske i Srbije s Vučićem, bez ikakvih obrednih pokajanja i žaljenja, potpisivao Ivo Josipović. I sve to baš na godišnjicu atentata na Hrvate u beogradskoj Skupštini.

Desnica bi vrištala do neba. Rugali bi se opančićima, šajkačicama i jelečićima djece koja su u srpskim narodnim nošnjama pozdravila dvoje državnika u Dalju. A u Tavankutu bi se brojalo koliko su puta pripadnici tamošnje manjine nazvani Hrvatima, a koliko puta Bunjevcima ili Šokcima.

Izdaja, izdaja – potmulo bi tutnjalo hrvatskim desničarskim podzemljem i prizemljem. Ma šta izdaja. Vješala bi se podizala za veleizdajnike. Sve smo to već čuli i vidjeli.

Barem u toj jednoj stvari hrvatska politička ljevica i desnica, SDP i HDZ, barem do sada bitno su se razlikovali. Svako simbolično pružanje ruke Beogradu s ljevice, desnica bi napala i popljuvala kao guranje Hrvatske natrag u regiju, kao obnova Jugoslavije ili, po novome, protuhrvatsko orjunaštvo. Međutim, kada to čine političari s desnice, onda se poneki takav prijekor eventualno čuje samo s krajnjeg desnog ruba društva i politike.

Pokušajte, samo pokušajte zamisliti da su akteri tih događaja bili stranke i ljudi s druge strane hrvatskog političkog spektra, da je vlastitu Vladu i premijera srušio SDP, a da je istovremeno deklaraciju o zatopljavanju odnosa Hrvatske i Srbije s Vučićem, bez ikakvih obrednih pokajanja i žaljenja, potpisivao Ivo Josipović. I sve to baš na godišnjicu atentata na Hrvate u beogradskoj Skupštini

Ljevica bi sama sebi skočila u usta kada bi napadala ili osuđivala bilo koji korak prema normalizaciji odnosa s bilo kojim, a osobito istočnim susjedima.

Kritike je bilo. Šef SDP-a Zoran Milanović opravdano je upozorio na činjenicu da “politička pozicija Grabar-Kitarović i Vučića nije ista” i da “zna se tko vodi posao i tko donosi odluke – to su vlade, premijeri i parlamenti”. Nije se suzdržao i od blagog cinizma: “Ja na ovo gledam samo kao na jedan zgodan protokol”.

No, svatko će iz svake izjave izvući ono što mu je najvažnije. Meni osobno, u Milanovićevoj je izjavi najvažnija ipak ova rečenica: “Ako će to dovesti do poboljšanja odnosa, ja to pozdravljam”.

Desnica, pak, do sada uglavnom nije imala problema s dvostrukim mjerilima i dijametralno suprotnim postupcima, ovisno je li na vlasti ili u opoziciji. Podsjetimo na Sanaderovu opozicijski prijeteću Rivu, a potom na glasovito premijersko “Hristos se rodi”.

Za mene su u ovoj priči apsolutno sporedni politički razlozi Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića, njihova iskrenost ili, pak, oportunizam i licemjerje. Pa jasno je da je čitav susret bio u prvom redu simboličke prirode. Utoliko je bolje i držati se te simbolike.

Ovdje želim pohvaliti i istaknuti one sudionike događaja koje su drugi uglavnom tretirali tek kao kulisu politike. U Dalju je hrvatsko-srpski politički par mirno stajao i slušao kako Bartul Lakotić, učenik Glazbene škole Franje Kuhača iz Osijeka, na violini svirao nimalo laganu solo-verziju valcera “Na lijepom plavom Dunavu” Johanna Straussa.

Tamo preko, u Tavankutu, političare je dočekala bunjevačka folklorna skupina “Kraljice Bodroga” koja djeluje pri Kulturno-umjetničkom društvu Hrvata Bodrog, stihove domaćih pjesnika recitirali su učenici hrvatskog razreda Gimnazije u Subotici Davorin Horvacki i Augustin Žigmanov, a mlade tamburašice i tamburaši orkestra Hrvatske glazbene udruge “Festival bunjevački’ pisama” svirali su stavak iz Male noćne muzike Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Kampanja samo što nije počela. Treba nam mnogo manje velikih, teških i ispražnjenih riječi, a mnogo više poniznosti, suzdržanosti, uljuđenosti, pristojnosti, slušanja, razumijevanja i poštovanja prema svakome. Prestanite s izmišljanjem neprijatelja i s mjerenjem hrvatstva i domoljublja koje ste kompromitirali, a počnite poštovati sve ljude, zdrav razum i sve zakone

Zašto Mozart i Strauss? A zašto ne? Zar to nije svima nama – i Hrvatima u EU, i Srbima za sada još uvijek izvan nje – zajednička europska kulturna baština?

Razgovaralo se i o pronalaženju tijela ubijenih i otkrivanju sudbina nestalih. Još jednom je ponovoljeno da ih ima podjednako s obje etničke strane. Stratišta su zaobiđena. I neka su. Josipović i Tadić taj su dio već obavili, a politički protokoli ionako teško da ikome mogu ublažiti gubitak i bol. Ne treba dovijeka svu krv vraćati i tjerati u rane i ožiljke.

Naposlijetku, baš kao što je Sanaderov “Hristov se rodi” imao mnogo veću težinu nego što bi ga imao Račanov, tako i susret hrvatske predsjednice, koju je kandidirala i izglasala mahom hrvatska desnica, sa srpskim premijerom ekstremno desne prošlosti (da se i mi ovdje uzdržimo od težih riječi) može imati veću, pa makar i samo simboličku težinu nego susreti oduvijek mirotvorno raspoloženih ljevičara.

Veliki izraelski pisac David Grossman u Zagrebu je ovih dana govorio o tuzi svojoj i svog naroda što im država, u koju su se nakon skoro dva tisućljeća izgnanstva vratili, još uvijek nije postala dom u kojem se normalno, ugodno i u miru živi. Ali, pljuju u lice Boga, u kojeg navodno vjeruju, svi oni koji bi sudbinu i život Hrvata na svom prirodnom, davno zauzetom teritoriju te u napokon ustanovljenoj samostalnoj državi neprestano željeli prikazivati jednako tegobnom, krvavom i dandanas mučnom kao što je bilo i tisućljetno potucanje Židova po svijetu, uvijek u ulozi nepoželjnih i progonjenih.

Vlada je pala, ali preslaguju se HDZ i hrvatska desnica. Na njima ovog ljeta leži najveća odgovornost za smjer kojim će krenuti Hrvatska. Ali, važan je trenutak i za sve ostale sudionike političkog života, kao i za sve nas građane. Trenutak je da pokažemo jesmo li uopće sposobni i napokon spremni od Hrvatske napraviti normalnu zemlju i udoban dom za sve ljude koji u njoj žive

Vlada je pala, ali preslaguju se HDZ i hrvatska desnica. Na njima ovog ljeta leži najveća odgovornost za smjer kojim će krenuti Hrvatska. Ali, važan je trenutak i za sve ostale sudionike političkog života, kao i za sve nas građane. Trenutak je da pokažemo jesmo li uopće sposobni i napokon spremni od Hrvatske napraviti normalnu zemlju i udoban dom za sve ljude koji u njoj žive.

Kampanja samo što nije počela. Treba nam mnogo manje velikih, teških i ispražnjenih riječi, a mnogo više poniznosti, suzdržanosti, uljuđenosti, pristojnosti, slušanja, razumijevanja i poštovanja prema svakome.

Prestanite s izmišljanjem neprijatelja i s mjerenjem hrvatstva i domoljublja koje ste kompromitirali, a počnite poštovati sve ljude, zdrav razum i sve zakone.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora