autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Kad bi Čilić bio Srbin

AUTOR: Ana Raffai / 21.09.2014.

Naslušali smo se kako je naš tenisač, zmaj od reketa iz Gospinog Međugorja osvojio i srca i pehar US Opena. Slušam kako je Čilić hrvatski tenisač, što je točno, čovjek zasigurno već odavno ima putovnicu HR i ozario je ponosom sve nas Hrvate. I to može ići. Veselje mi nekako ne ide niz grlo, jer me zafrkava geografija.

Naime, slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi. Jedino roditelji slavnog tenisača bez sustezanja pričaju o sebi kao Hercegovcima. Barem tako se spomene kraj odakle je glavni lik trijumfa.

Slušam kako je tenisač zahvalio ”svima u Hrvatskoj” i kako se veseli cijela Hrvatska te da su najluđe slavlje pripremili u Čilićevom rodnom mjestu, Međugorju. Čuj, Međugorje u Hrvatskoj. Niti jednom nisam čula da se spomene kako Međugorje spada u Bosnu i Hercegovinu, dakle da se radi o mjestu u susjednoj državi

Doduše, za neupućene strance koji su pratili Čilića i njegove obožavatelje umotane u već naširoko poznate hrvatske kockice, može se pretpostaviti da to usputno spominjanje Hercegovine ne predstavlja ništa. Vrlo vjerojatno doživljavaju, ako uopće čuju ime Hercegovina, da se radi o nekoj hrvatskoj pokrajini kao što su Dalmacija ili Istra. Budući da ni mi ne znamo svih 26 kantona Švicarske, može im se takvo neznanje progledati kroz prste.

No, treba li se kao nepromjenjiv fatum trpjeti takva geografska nepismenost kod svih novinara u Hrvatskoj, jer odreda svi unisono prešućuju da se Međugorje ipak NE nalazi u Hrvatskoj, nego u susjednoj državi kojoj puno ime glasi Bosna i Hercegovina?

Tako je teško tu rečenicu ubaciti kao da će namah time uvenuti svo hrvatsvo našeg junaka i sav naš ponos.

Crvene kockice će namah poplaviti i pervertirati u zvjezdice ili, još gore, male žute ljiljane.

Složna hrvatska šutnja, izostanak spomena da je Čilićevo rodno mjesto u Bosni i Hercegovini za nevolju se desila upravo u trenutku kada naš drugi uvaženi susjed – Srbija, i to kroz lik svog predsjednika, demonstrira zorno kako je ružno ne priznati složenost identiteta hineći respekt prema manjinama u maniri: Što vas je više, meni je bolje.

Da je Čilić Hrvat, hvala Bogu, nema spora. I drago mi je zbog toga. Da mu hvala (nemam običaj trošiti ponos na sportske događaje, no to je moj osobni izbor), ali hvala mu na radosti i osnaženju u ova nevesela vremena. Nemam problema s njegovim hrvatskim državljanstvom. Ovdje to nije tema.

Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas…

Imam problema s medijskom neosjetljivošću ili geografskim notornim neznanjem, ne znam u čemu je kvaka. Samo na tren zamislite da je Čilić Srbin iz Vukovara koji za Srbiju igra i pobjeđuje. Što mislite kakve bi se vijesti kod nas vrtjele o njegovoj pobjedi i o informacijama, recimo, beogradskih medija koje bi mogle ovako izgledati: njegovoj pobjedi euforično su skandirali svi u Srbiji, a posebno u njegovom rodnom gradu Vukovaru.

Ljuti me da tražimo od drugih ono što sami ne činimo, jer respekt koji tražimo od jednih susjeda ne uspijevamo iznjedriti u trenutku kada se isti takav oblik poštovanja drugoga od nas traži. Ne radi Čilića; njemu vjerojatno ova nelagoda nije pala na pamet. Nego radi nas koji ostajemo zarobljeni u svojim frustracijama velikosrpskim imperijalizmom i takvima ćemo ostati dok god smo slično neosjetljivi prema drugima u situaciji kada se čini da smo mi oni jači, koji kvače.

Umjesto da vjerujemo uprazno kako nas drugi hoće iskorijeniti, hajde da malo pogledamo koga mi možemo poštovati. Ta radi čega nam je Bog dao susjede oko nas ako nije zato da se u tom konkretnom kontekstu učimo poštovanju?

Još tekstova ovog autora: