autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kada bi Pelješki most imao pravo ime, zvao bi se Inat ćuprija

AUTOR: Miljenko Jergović / 03.09.2022.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

U ona prva poslijeratna vremena, nakon što se narod vratio u Konavle iz izbjeglištva po Dubrovniku, otocima i diljem Hrvatske, kada još novac nije u pravom smislu iz ničega potekao, jedna od najvećih je radosti za zajednicu bila redovito tjedno ili mjesečno putovanje u Neum, gdje se, barem upola jeftinije, kupovalo skoro sve što je potrebno za život. Ulje, brašno, odrani janjci, svinjske polovice, golemi kolutovi sira, toalet papir, različiti prašci i tekućine za pranje, sol, ulošci, pa onda posteljina, rublje i odjeća – uvoz iz Kine, elektromaterijal, Policolor boje i boje za pituravanje drvenarije, persijana, vrata, prozorskih okvira, pa onda i drvenarija, persijane, vrata i prozorski okviri, građevinski materijal, cement, boce razređivača, otrov za miševe, sjeme za pomadore, balancane, paprike…

Nije bilo toga što se u to vrijeme kupovalo u Neumu, i nije bilo obitelji, ni tako ekscentričnog pojedinca, koji bi odbio kupovati u Neumu. Nego bi sjeo u svoj renault 4, u fiatov karavan, u kombi, pa na put u taj Hong Kong, u tu susjednu državu, u preizgrađeno primorsko mjesto, koje se ne bi razlikovalo od većine drugih mjesta na Jadranu, u Dalmaciji, da ga jednom davno iz geostrateških i administrativno-političkih razloga Osmanlije nisu priključile Bosni. Bio je to tada čin kontra Republike i Dubrovnika, a sada je, eto, element slobode, izlaz u svijet, znak i mjesto koje načas u ljudima guši osjećaj da su ostavši nakraj Hrvatske ostali nakraj svijeta.

Uostalom, u ta ne baš kratka poslijeratna vremena, možda i cijelih deset godina, negdje sve do velike krize 2008, Neum je sa svojim niskim cijenama i s desetinama dućana koji su uz magistralu nicali kao osinja gnijezda bio jamac preživljavanja i životnog standarda većine stanovništva Dubrovačko-neretvanske županije.

Konavle su vrlo tradicionalan kraj. Kao i po nekim drugim dijelovima Dinarskog masiva, duž kraškoga gorja koje se pruža od Soče i Kobarida sve do Prokletija, negdje ispod načelnog patrijarhata, od kojeg je načinjena njihova povijest, uključujući ratna stradanja i pečalbu po amerikama, snažna je i vrlo izražena matrijarhalna svakodnevica.

Gledao sam ih tako po Neumu, zetove i kćeri kako u malenom autiću za u polje dovoze babu, njegovu, ponekad i njezinu mater, koja se vazda malo k’o i uredi, prebaci neku torbičicu preko lakta, i dolazi u kupovinu. Ona pokazuje, ili trpa u kolica, a njih dvoje poslije nose, slažu u gepek ili uzaludno nešto prigovaraju. U tom ritualu koji potraje sat-dva, i obično podrazumijeva obilazak dva-tri dućana, nešto je vrlo drevno.

Premda se ponavlja kroz tek nekoliko godina, kao da je dio duboke i drevne tradicije. Kao što, zapravo, i jest, jer je u jeziku ovoga svijeta našao svoje mjesto. A onog čega je u jeziku, toga je i u doživljaju, u moralitetu, u rimi, sroku i tradiciji. Kada se netko ženi, u posebnu se kupovinu odlazi u Neum. A kada se i ne ženi, često se onoj gomili kupljenih stvari pridoda i poneki mikser, električni mlinac za kavu, komplet čaša, servis za desert… Da se ima za darove, ako se netko u selu bude ženio.

A onda je, malo-pomalo, svemu tome došao kraj. Dogodilo se to kada su se cijene izjednačile i kupovina je počela gubiti smisao, jer se više trošilo na gorivo nego što bi se uštedjelo na kupovini.

Osim toga, to je već vrijeme kada su se Konavljani oporavili od ratnih gubitaka, plaće su rasle, lokalna je trgovina procvjetala, a procvjetale su, bogme, i državne subvencije.

I tako je Neum prestao biti Neum. Međutim, još neko će vrijeme zetovi i kćeri, snahe i sinovi voditi u Neum svoje uparađene matere, tetke i strine, koje se neće miriti s tim da su prosti ekonomski razlozi, koji su sve i pokrenuli, na kraju doveli do kraja jednu veliku i važnu tradiciju.

Kada je teti Stani došla njezina nepuča, pa joj rekla da ovo više nema smisla i da tako mogu u kupovinu ići i negdje bliže, u neki od onih trgovačkih centara u Župi ili po Gružu, teta Stane joj je odgovorila: “Uzmi mi Neum, možeš me i ubit!” I onda su te njezine riječi ušle u direktno u predaju, tako da ja, evo, i danas, kada čujem za Neum, ili čim Neum ostane zaobiđen pričom o Pelješkom mostu, pomislim na to što je rekla teta Stane, koju, i to vrijedi reći, nikada nisam upoznao ni sreo, ali njezine riječi su mi sve rekle.

Vrijeme u kojemu je putovanje od Dubravke ili od Grude do Neuma u renaultu 4 izgubilo ekonomski rezon, pa s vremenom i društveni smisao, ustvari je važnije i po ove ljude sudbonosnije od izgradnje Pelješkog mosta. Tada se u njihovim životima, u obiteljima i u cijeloj zajednici dogodilo nešto važno. Je li to bilo dobro, ili je to bilo loše, trebalo bi pitati tetu Stanu, ukoliko je još živa, ili na neki drugi način konzultirati narodni duh, ali, eto, upravo tako se dogodilo. Život se dramatično promijenio, minulo je nešto lijepo, kao što sve lijepo jednom mine, pa ga se onda sjećamo.

No, što će se za njih sad promijeniti, kada napokon postoji Pelješki most i kada je, kako kažu, ispunjena višestoljetna hrvatske čežnja za spajanjem razdvojene domovine u jednu cjelinu? Možda će jednom snaha i sin, zet i kći odvesti babu da gleda most, i da je, možda, provezu preko mosta, ali to će zapravo biti sve. Taj most, u biti, ne vodi nikamo, osim što produžava i što poskupljuje putovanje. Ali ni to za ovaj svijet neće biti od prevelike važnosti. Kada se iz Konavala krene toliko daleko da se odlazi dalje od Neuma, onda se, vrlo vjerojatno, ide u Zagreb. A ako se već ide u Zagreb, onda je mala razlika u konačnoj računici ide li se kroz Neum ili preko Pelješkog mosta.

Kako ga nisu sami gradili, nego su ga za europske novce gradili Kinezi, tvorci lažnih hrvatskih mitova nisu se odvažili da mostu dadnu neko svoje ime. Koje bi, naravno, moralo biti lažno. Nego je most, do daljnjega, ostao Pelješki. Tako će se zvati sve do sljedeće povijesne epizode, u kojoj će se na mostu ili oko njega nešto dramatično dogoditi, čime će onda biti stvorena prigoda za preimenovanje. U tom događaju, koji je nemoguće naslutiti ili predvidjeti, vjerojatno će biti krvi. Lažna, jednako kao i istinita imena u nas su gotovo redovito ispisana krvlju.

Međutim, Pelješki most ima i svoje pravo, istinito ime, po kojem ga, međutim, nitko neće zvati. Taj most je Inat ćuprija. Sagrađen je zbog inaćenja i mržnje Bakira Izetbegovića i pomoćnika njegovog Željka Komšića, koji se nikako nisu mirili s tim da Hrvati samo tamo prođu kroz Neum, nego su od Hrvatske tražili nešto što u Pločama nikako nisu mogli dobiti.

Bio je to, u osnovi, sitan sukob, sitna i przničava mržnja, od koje stradavaju jedino oni koji su joj kao manjinci izloženi, iz kojih se ništa veliko nikad ne bi izrodilo. I ne bi se baš nikad dogodilo da teta Stane, ili neka druga teta Stane, Bakirovo i Željkovo przničenje zakiti onako sudbonosnim riječima.

Ali stvar se tako namjestila i posložila, historijski trenutak je tako htio da protiv sitne zlobe bude podignut ovaj nesrazmjerno golem most. Nema u tome nikakvih hrvatskih zasluga. Tako se, naprosto, dogodilo, i nije se dogodilo prvi put. Mnoge velike i impresivne građevine u našim su krajevima nicale iz malih i beznačajnih razloga, mimo naše volje i mimo koristi. Podizali su ih okupatori i imperatori, ili oni koji su naš pokušavali prosvijetiti. Poslije bismo oko tih građevina ispredali neke svoje priče. Uzaludno. Osim ako bi se u blizini našla neka lucidna teta Stane.

Inat ćuprija je tako lijepa da čovjek pred njom izgubi dah. Ljudi odlaze da se uz nju fotografiraju. Ali da biste se uz Inat ćupriju fotografirali, morate jako daleko od nje stati. Ako joj se približite, ona nestaje sa slike. Tako je i s dugom. Općenito je tako s velikim građevinama i s fluidnim pojavama, kod kojih nije moguće razdvojiti njihovu fizičku pojavnost od njihove metafizičke sadržine.

Pelješki most vjerojatno je najimpresivnija građevina naše generacije. Ono što je u nekih sretnijih naroda i kultura zgrada opere i muzeja, ili kakva ekscentrična građevina koju u povodu proglašenja grada za prijestolnicu kulture projektira čuveni svjetski arhitekt, za nas je Pelješki most, za nas je Inat ćuprija koja je tu da osvjedoči i potvrdi istinu da je kod nas efikasnija svaka dobro raspoređena sitna duša od svih velikih i stvarnih čežnji i želja.

Ovdje moraš toliki i takav most sagraditi da makar načas pokažeš ljudima da oko njih postoji i nešto stvarno veliko.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1