Kakva sada MORA biti naša domovina?

Svi se sada pitaju (osjećaju se srsi, trzaji te nijeme zapitanosti u zraku – poput posljednjih trzaja ustrijeljene domaće životinje koja upravo – pred očima svojih bespomoćnih gospodara krepava – još samo posljednji put zakolutavši očima, izbacivši malo posljednje, zapjenjene sline na usta) – svi se sada pitaju kakva bi u ovome času mogla, trebala, ili – budimo do kraja bestidni – morala – kakva će uostalom MORATI biti naša domovina u ovome času – od ovoga časa, pa na dalje – prema svojoj budućnosti?

Hladna, nijema, bestrzajna, upravo baš kao i sada? Neupitna, u svojoj moralnoj ispravnosti, koja je takva da vodi ka bešćutnosti, ka grubosti naslade u mržnji?

Bez opasnosti pitanja, bez opaske, bez kritike, bez javnog govora, otvorenog, kao što trebale bi biti otvorene oči svakog njenog građanina, koji već dugo spava, spava – spava kako ne bi vidio, sanja kako ne bi slušao niti čuo…

Oči drži otvorenima i uši ćuli i podiže poput psa tragača, samo onda kada je siguran da nigdje uokolo njega (ili pred njime) nema nikakvih opasnosti od rizika mišljenja.

O tome već i ptice na granama cvrkuću, to kako je mišljenje (taj prezren, poguban čin) tolike već – otjeralo u ludnicu, u grobnicu… S onu stranu zatvorskih zidina, s onu stranu logorskih žica, pod čizmu, pred hladno sječivo noža, pred bestidnu, raščerečenu glupost puščanih cijevi…

Šutnja – ah ta paradigmatska šutnja, i bjelodan oprez – udaljavanje – ondje gdje treba biti, pribojavanje – naginjanje, ka onomu što bi uskoro moglo zatrebati, migoljenje i vrludanje, bjednije od crva – lijevo, desno, ali tako da se isprva ne razaznaje, da nitko nije kadar posve razabrati komu tko pripada, za koga je spreman zakleti se, ali sve (u suštini, između četiri oka) samo tobože, kobajagi…

Snishodljivo kokodakanje – namještanje izraza lica – kao pred fotoaparatom, igre simulacije, intrigantstvo, spletke, zakulisne igre, pretrčavanje iz tabora u tabor (no, sve bez kikotanja iza leđa).

Nema više kikotanja – ono je dekretom ukinuto – poruga i smijeh ozloglašeni su kao najmračniji masovni ubojice, počinitelji krvavoga masakra.

Natmurene obrve, uljudnost (zar?!) i hladnoća – ništa ne prolazi ispod ovoga plašta – ništa živo, vrelo, migoljeće, sa snažnijim otkucajima srca.

Ukočeni, zategnuti – strogi, poput vojnika, jedva jedni druge podnoseći, s katkada tetošećim pogledima, uzajamni, u nijemome, odsutnome zdrugu – kuda, kamo – teturajući poput gusaka u magli – nije bitno. Iščekujući (hvatajući u zraku, još snenih, umornih očiju, već i prije negoli su uistinu objelodanjene) nove zapovjedi gospodara – krećući se takoreći njima ususret, u nevinoj, bestjelesnoj radosti djeteta koje će napokon susresti svog stvarnog i  mitološkog, oboje istovremeno, oca.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada
    •  Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
    •  Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
    •  Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti
    •  Vječni malograđanin
    •  Oleg Mandić: “Život obilježen Auschwitzom”
    •  Doživotna kolektivna eutanazija

> Svi tekstovi ovog autora