autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kard. Newman: Živio je stoljeće prerano, stoga okašnjeli svetac

AUTOR: Vladimir Pavlinić / 17.01.2019.
Vladimir Pavlinić

Vladimir Pavlinić

Engleski katolici dobit će ove godine neobičnoga sveca. Bio je na dugom čekanju 133 godine. Ime mu je John Henry Newman (London, 21.2.1801. – Birmingham, 11.8.1890.), kardinal. Već za života zvali su ga svecem, što je on odlučno odbijao. Poslije smrti Rim ga je odbijao proglasiti svecem. Rani slučaj traženja vjerničkog puka ”Santo subito!” bio je neuspješan.

Kad su prije nekoliko godina otvorili Newmanov grob, što se čini za svakoga svetačkog kandidata, u lijesu nije bilo ni mesa ni kostiju. Samo ostaci odjeće i nešto praha. O takvim otvaranjima groba budućih svetaca redovito se bilježi očuvano, neraspadnuto tijelo. To onda služi kao prvi čudesni znak u potkrepu kanonizacijskoga postupka. Promicatelji Newmanove kanonizacije bili su ozbiljno zbunjeni.

”Newmanov nespokojni grob – Svetac protiv volje” naslov je prigodne knjige katoličkoga istraživačkog publiciste Johna Cornwella.

Rimu se zaista nije bilo lako odlučiti da toga piktoresknog, spornog crkvenog kneza proglasi svetim. S Johnom Henryjem Newmanom krivo je bilo to da je ispadao iz okvira – mislio je i djelovao sto godina prerano. A nije prezao ni od polemike. Bio je ”pravdaš”, istjerivač istine i pravde. I svoju je osobu znao žustro braniti kad bi netko naopako protumačio njegovo učenje i rad

Ime kardinala Newmana kao originalnog, plodnog crkvenog pisca, teologa i pjesnika slovilo je vrlo visoko u cijeloj Crkvi od njegove smrti. No, traženjima engleskih katolika da u njemu službeno dobiju sveca Sveta Stolica je ustrajno odolijevala – sve do nedavno.

Popustio je napokon papa Benedikt XVI., te je Newmana proglasio blaženim prilikom posjeta Engleskoj i Škotskoj u rujnu 2010.

Newman je bio obraćenik s engleskog protestantizma, jedan od dvojice slavnih engleskih kardinala 19. stoljeća. Drugi je bio suvremenik Henry Manning, također bivši protestantski svećenik. Manning je bio konzervativno-obrambeni bojovnik, a Newman liberalni progresist.

Dvojica dostojanstvenika, oba isposnički likovi, često su bili u otvorenu sukobu. U pitanju su bili pogledi na dogmu, moral i budućnost Crkve.

Manning  je za subrata posmrtno (poživio je dvije godine duže) izjavio: ”Bio je veliki mrzitelj!” U prikazu znamenitih likova viktorijanske epohe pisac G. L. Strachey Manningu je dao simbol orla, a Newmanu goluba. Naknadno se pitao nije li Newman ipak bio više jastreb.

Kardinal Newman

Kardinal Newman

Rimu se zaista nije bilo lako odlučiti da toga piktoresknog, spornog crkvenog kneza proglasi svetim. S Johnom Henryjem Newmanom krivo je bilo to da je ispadao iz okvira – mislio je i djelovao sto godina prerano. A nije prezao ni od polemike. Bio je ”pravdaš”, istjerivač istine i pravde. I svoju je osobu znao žustro braniti kad bi netko naopako protumačio njegovo učenje i rad.

Među polemičkim spisima ističe se ”Apologia pro vita sua”. Bilo je to veliko, oštro pismo vlasniku časopisa u kojemu ga je anonimno napao jedan katolički svećenik (sam je poslije otkrio svoje ime: Charles Kingsley). Taj je svojim tekstovima u katoličkom časopisu propovijedao patrijarhalno, jako, ”muško” kršćanstvo.

Kardinala Newmana je optužio da uči kako je moralno opravdano lagati, da na laike želi proširiti prava i djelatnosti što pripadaju samo kleru te da tvrdi kako svećenički celibat ne potječe iz ranoga kršćanstva, već je zakonski naložen u 11. stoljeću.

Ta ”Apologija”, kao i druga jetka pisma, poslije mu se brojila u svetački minus – da odaje ”egomanijaka”. Branitelji Newmanova lika odvraćaju: onda bi trebalo zanijekati svetost i Augustinu, Jeronimu, Baziliju, pa i samome apostolu Pavlu.

Iz toga spisa glasovito je njegovo tumačenje vjere. Ističe ”prednost osobnoga nad apstraktnim”: vjera nije egzaktna, matematička istina, nego vjerojatnost koja crpi snagu iz ljubavi. Vjera se zasniva na ”dokazu iz vjerodostojnosti” i ima snagu ”dokaza autoriteta”

Iz toga spisa glasovito je njegovo tumačenje vjere. Ističe ”prednost osobnoga nad apstraktnim”: vjera nije egzaktna, matematička istina, nego vjerojatnost koja crpi snagu iz ljubavi. Vjera se zasniva na ”dokazu iz vjerodostojnosti” i ima snagu ”dokaza autoriteta”.

Osim štovanja engleskih katolika, napose ljudi od knjige, u Newmanu je svoju ikonu našla i stanovita gay populacija. Obrazlažu to njegovom profinjenom osjećajnošću i intelektom uz činjenicu da se nije ženio, iako je to kao anglikanski svećenik mogao, a osobito što je od studentskih dana živio u zajedništvu s prijateljem svećenikom Ambrosom St. Johnom i želio da mu tijelo polože u grob uz Ambrosa.

Primjer kojim drugi pobijaju takvu kardinalovu orijentaciju je jedan njegov zapis sa Sicilije. Kad je ondje gotovo umirao, pisao je o svojoj želji da privuče pažnju žene. To se, kaže, nikada neće dogoditi, no ”unatoč tome ja tu potrebu osjećam”.

Papa Franjo obradovao je engleske katolike odlukom da ove 2019. godine proglasi kardinala Newmana svetim. Za proglašenje crkveni zakonik traži dva potvrđena čudesna ozdravljenja po zagovoru svetačkog kandidata. Tome je zadovoljeno. Žena u Chicagu preživjela je smrtonosnu trudnoću (to je drugo pripisivano čudo, potrebno za kanonizaciju), a 70-godišnji đakon u Bostonu oslobođen je nepodnošljivih bolova u kičmi (to je bilo prvo priznato čudo, potrebno za beatifikaciju). Crkvene vlasti priznale su ozdravljenja čudesnima i time je ispunjen konačan uvjet za beatifikaciju (koja se dogodila 19.9.2010.), a onda i za najavljenu kanonizaciju.

Osim štovanja engleskih katolika, napose ljudi od knjige, u Newmanu je svoju ikonu našla i stanovita gay populacija. Obrazlažu to njegovom profinjenom osjećajnošću i intelektom uz činjenicu da se nije ženio, iako je to kao anglikanski svećenik mogao, a osobito što je od studentskih dana živio u zajedništvu s prijateljem svećenikom Ambrosom St. Johnom i želio da mu tijelo polože u grob uz Ambrosa

Sam Newman bio je u pitanju čudesa suzdržan, do skepse.

Vjerovao je u biblijske Božje zahvate, u tijek prirodnih zakona, inače se pitao koji je uopće smisao čudesa. ”Čudesima se ne postiže ništa za boljitak naših vjerskih nazora, načela i ponašanja”, govorio je u jednoj propovijedi. ”Čudesa sigurno ne čine ljude boljima; dokaz nam je povijest Izraela … Koju bi vam istinu čudo priopćilo koju ne učite iz Božjih djela oko sebe?”

Živo prateći razvitak prirodnih znanosti raspravljao je i pitanje odnosa čudesa i znanosti. ”Iskreno priznajem”, piše, ”da današnji napredak znanosti čini sve vjerojatnijim da su se u prirodnom poretku zbivale i zbivaju se različite činjenice koje su katolici dosad naprosto držali nadnaravnima”.

Bilo je to rano doba otrovnih debata oko Darwinove teorije evolucije. Newman je sebe opisao kao ”kontroverzijalista” više nego teologa. I nije sekundirao zboru teologa i hijerarha obiju crkava koji su se silovito oborili na Darwina kao rušitelja vjere u Stvoritelja. Tome zboru pripadao je i kardinal Manning. Za evoluciju se Newman izjašnjavao i u pogledu povijesnoga hoda Crkve.

Kardinal Newman

Kardinal Newman

Samo godinu dana nakon objave Darwinova ”Postanka vrsta” na govornici oxfordskog sveučilišta narugao se onima koji su tvrdili da je Bog smjestio fosile u kamen kako bi stvorio dojam razvitka vrsta kroz milijune godina. (U Americi tim ”dokazom” još danas smrtno ozbiljno operiraju kreacionistički nosioci doktorskih titula … i stječu orne sljedbenike u Hrvatskoj.)

Bile su to godine dubokih previranja u Rimskoj crkvi. Stvarala se ujedinjena država Italija i Papinska je država izgubila sve svoje goleme teritorije. A najopasniju prijetnju vjeri vidjeli su crkveni ljudi u pohodu znanosti i novih društvenih ideja.

Uz encikliku ”Quanta cura” (1864.), u kojoj je papa Pio IX. osudio socijalizam i racionalizam, objavio je ”Syllabus errorum”, popis od 80 modernih zabluda. Među njima je smrtni grijeh tvrditi da se ”rimski pontifeks može pomiriti s napretkom, liberalizmom i modernom civilizacijom”.

Pio IX. sazvao je opći crkveni koncil radi proglašenja nove dogme: papinske neprevarljivosti. Dogma je podijelila episkopat, više biskupa protivnika napustilo je koncil. (Jedan od najžešćih koncilskih govornika protiv dogme bio je naš Strossmayer, no Pio IX. ga je osobno ”obradio” i biskup se pokorio.)

Kardinal Manning slao je Piju IX. poruke ohrabrenja za dogmu. ”Dogma je iznad povijesti”, bila mu je maksima. Newman se dogme plašio i svoje je pisanje usmjerio protiv proglašenja.

Uoči izglasavanja dogme na koncilu 1870. pisao je: ”Svakako mislim da je ova agitacija papine neprevarljivosti krajnje nesretna, neprilična zamisao, a mislit ću tako čak i ako ju Koncil odluči, osim ako budem dužan vjerovati da Sveti Duh štiti Oce od svih neprikladnih čina (iako ne vidim da je to igdje obećano) i da ih vodi u svu istinu … Postoje neupitne istine”

U neprevarljivosti je vidio utvrđivanje rimske centralizacije; ona neće ništa pridonijeti vjeri, samo će unijeti tjeskobu i podjele među katolicima i produbiti jaz s nekatolicima.

Uoči izglasavanja dogme na koncilu 1870. pisao je: ”Svakako mislim da je ova agitacija papine neprevarljivosti krajnje nesretna, neprilična zamisao, a mislit ću tako čak i ako ju Koncil odluči, osim ako budem dužan vjerovati da Sveti Duh štiti Oce od svih neprikladnih čina (iako ne vidim da je to igdje obećano) i da ih vodi u svu istinu … Postoje neuputne istine.”

Dr. Newman nije u Rimu dobro stajao. I nije Manning bio jedini koji ga je potkopavao. Biskup Brown iz Newporta tužio ga je Rimu za herezu. Odnosilo se to na Newmanovo pisanje u časopisu Rambler, koji je uređivao i u njemu promicao ulogu laika u Crkvi.

”… Laikat počinje pokazivati svoje papke”, pisao je Brown, ”provodeći u djelo doktrinu koju uči dr. Newman… Koje je polje laika? Da idu u lov, da pucaju, da zabavljaju. To je što oni znadu, ali nemaju baš nikakva prava da se miješaju u crkvene stvari … Dr. Newman je najopasniji čovjek u Engleskoj.”

Toga nekoć najopasnijeg čovjeka Crkve današnji Papa sad proglašava svecem Katoličke crkve!

”Ako u krivo vrijeme pokušate nešto što je u sebi pravo, postajete možda heretik i shizmatik”, zapisao je Newman u svoj dnevnik.

Kardinal John Henry Newman

Kardinal John Henry Newman

”Kad mene više ne bude, možda će se pokazati da su me ljudi spriječili u djelu koje sam mogao učiniti …  Naravno, obeshrabruje kad si iščašen iz vremena.”

Doba kojemu se malo nadao kao da sviće. U Crkvi se, iako uz otpore, pomalo udomljuju Newmanove ”opasne” ideje povijesnog napretka, evolucije, ekumenizma, savjesti iznad dogme, umjerenog marijanizma, uloge laika, upitnosti rimskog centralizma.

Za Drugi vatikanski koncil reče papa Pavao VI.: ”Ovo je Newmanov Koncil”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Pet zakona ljudske gluposti
     Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
     Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
     Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
     Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
     Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
     Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
     Prijestupi mišljenja nekoć i danas
     Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
     Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1