autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?

AUTOR: Slobodan Šoja / 31.10.2023.

Slobodan Šoja

Kao francuski stipendist i postdiplomac, od 1992. do 1995. godine, stanovao sam u Međunarodnom studentskom naselju u Parizu. U našem paviljonu bilo je dosta arapskih postdiplomaca, ne samo iz Magreba, odakle je dolazila većina, već i s Bliskog istoka.

Razgovarajući tada s njima o Izraelu i Palestini, o Jevrejima i Arapima, iskustveno sam razabrao da Arapi uglavnom imaju istu ideju o sudbini Izraela: Izrael mora nestati, bilo za nekoliko godina, decenija ili stoljeća! Ali nestati mora! Slušao sam to neko osavremenjeno Ceterum censeo Katona Starijeg u vrijeme uništavanja Jugoslavije.

Sa svakom novom krizom ili ratnom situacijom u staroj Palestini uvijek se sjetim tih dragih i akademski veoma obrazovanih ljudi iz arapskog svijeta. O svemu se s njima moglo razgovarati, lakše i opuštenije nego s Francuzima, ali o jednom se nije moglo racionalno razgovarati, o Izraelu. U toj zoni neprohodnosti argumenata, iracionalnost i emocije bile su jače od svega drugog.

Od početka oktobra ove godine ispred očiju su mi ponovo zaigrale sjene i kletve mojih davnih arapskih prijatelja: Israelem esse delendam. Zbog njihove nemilosrdnosti duboko solidarno razmišljam o tome kako je mučno živjeti u maloj zemlji koju svi oko nje žele uništiti.

Nije očito lako Izraelu i Jevrejima. Imaju državu, ali nemaju mira. Baš zato nije lako objasniti zašto izraelske vlasti ne mogu shvatiti da će Izrael dobiti mir čim prestane nanositi bol onima koji nemaju ni mir ni državu. Čim se ravnodušnost prema drugom pretvori u brigu za drugog.

Sve je zapravo krenulo naopako od početka kad je poslije Drugog svjetskog rata svijet ispravio nepravdu prema Jevrejima pravljenjem nove nepravde, ovaj put prema Palestincima.

Prije petnaest godina bio sam na jednom sastanku u Kairu s egipatskim ministrom spoljnih poslova koji je danas generalni sekretar Arapske lige. Ahmed Abul Geit dao nam je veoma originalno i slikovito objašnjenje izraelsko-palestinskog problema, uzevši čašu vode u ruku i prebacivši nas u 1947. godinu.

”U jednu i istu čašu vode gledaju žedni Jevrej i Palestinac. Budući da imate samo jednu zajedničku čašu, predlažu im velike sile, podijelite je udvoje, pola čaše vode Jevreju, pola Palestincu. Jevrej prvi uzme čašu i ispije sve do dna. Ostane samo kap. Bio je toliko žedan da je zaboravio da mora polovinu čaše ostaviti svom susjedu. Tako je Palestinac do danas ostao žedan i svaki je dan sve žedniji.”

Zlo se ne može ispravljati nepravdom. Time se samo stvara novo zlo čiji nosioci postaju bivše žrtve zla i nepravde. Zato zlo i nepravda mogu nestati samo onda kad se ispravi nepravda prema Palestincima i kad im se prizna da imaju pravo na svoju državu i da imaju pravo normalno živjeti kao i Izraelci.

Palestincima je ipak mnogo teže već decenijama. Poput Jermena iz Nagornog Karabaha, pravih prijatelja nemaju, lažnih imaju bezbroj. Svakome smetaju pa imaju neprijatelja više nego što misle.

Osim zvaničnog neprijatelja u liku izraelskih više ili manje radikalnih vlasti, palestinski izopačeni neprijatelji su radikali među Palestincima koji će sa svojom beskrupuloznošću i sebičnošću samo otežavati, a nikad olakšavati položaj Palestinaca.

Ako se tragičnost najbolje mjeri po broju uzalud poginule djece, onda su Palestinci na njihovu žalost ubjedljivi pobjednici i žrtve jedne užasavajuće logike po kojoj Hamasu treba što više mrtvih da bi ojačao. Tako se posljednjih decenija od Bliskog istoka pravi najveća grobnica maloljetnika.

Ne znam koliko košta pet hiljada moćnih Hamasovih projektila spiskanih u jednom danu i koji su izbezumili supermoćni protivraketni izraelski sistem Gvozdena kupola, ali znam da se glavni troškovi neće mjeriti u milionima i milijardama dolara već u desetinama hiljada mrtvih, opštim razaranjem i neugasivom žudnjom za osvetom.

Žudnju za osvetom će jednog dana osjetiti i brojna još nerođena djeca od oko pedeset hiljada trudnica koliko ih trenutno ima u Gazi. Koliko god trudnica preživi porod i koliko god djece ostane u životu svi će ponijeti teško breme nezaslužene tragičnosti i neizvjesne budućnosti koje im tako često nepogrešivo serviraju najgori među njima i najgori među njihovim neprijateljima.

Novi sukob Izraelaca i Palestinaca, koji zapadni mediji zovu ratom Izraela i Hamasa, postao je prva globalna tema. Stručnjak za stručnjakom defiluju po medijima pa uspijevamo saznati sve što se tiče istorije i geopolitike, vojnih i bezbjednosnih pitanja, statistike… Samo ne saznajemo kad će nad Gazom umjesto aviona letjeti galebovi.

Kad svane novi dan, poslije izrečenih i ispisanih miliona riječi shvatimo da sve što je prethodnog dana rečeno u suštini potpuno nebitno jer se rat nastavlja nezavisno od bilo čijih priča, a broj mrtvih se samo povećava.

Ni zaključci Vijeća EU-a ni rezolucije UN-a ništa ne mijenjaju osim što razaznajemo jasnije nego ikad dubinu licemjerja velikih sila i strašni suton morala.

A onda sam, u otrežnjujućem trenutku kad sam ugledao jednu palestinsku djevojčicu i kad sam čuo njene riječi, naprosto zanijemio u boli. Od tad se pitam ima li uopšte smisla bilo šta pisati i govoriti o ratu oko Gaze jer sve je to sporedno naspram suza i jecaja tog djeteta koje za mene simbolički predstavlja svu djecu Gaze.

Mina, palestinska djevojčica od 12 godina iz mjesta Beit Lahia u Gazi napustila je svoj dom s porodicom i poslije šest dana i noći hoda stigla je na jug Gaze, u školu pod nadzorom Ujedinjenih nacija. Kao i mnogim drugim izbjeglim i iscrpljenim, rečeno im je da više nema mjesta.

Očajna, Mina je pala na koljena i zaridala najjačim glasom kojim je mogla kriknuti od bola: ”Došli smo iz Beit Lahia. Trebamo sklonište, registrujte nas, beskućnici smo. Mi smo svakako mrtvi. Mi smo svakako mrtvi!” Ovo posljednje je dvaput izgovorila, najsnažnije što je mogla.

Ne pamtim kad sam se tako skrhano, bijesno i nemoćno osjećao u životu. Slušam dijete, a osjećam da riječi izgovara starija osoba. Kako jedna djevojčica od 12 godina može sebe doživjeti i predstavljati drugima kao mrtvu osobu? Kad je izgubila djetinjstvo, radost, osmijeh i nadu? Ko joj je to i zašto ukrao? Kojim prokletstvom je tako rano ostarjela i oprostila se od života na njegovom početku?

Gaza je izgleda jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje ljudi prebrzo stare preskačući djetinjstvo i mladost. Sudbina im je presudila da žive dan za danom, u vječitom nemiru i nesigurnosti, ne znajući kad će ih zgrabiti smrt. Zato je i mala Mina opsjednuta smrću. Mina nije sama, smrt lebdi nad desetinama hiljada djece u Gazi.

Registracija o kojoj Mina govori odnosi se na strah da će je smrt dostići, a niko neće znati ko je i kako se zove. Palestinci ovih dana po svojim tijelima pišu svoja imena i imena roditelja da se zna, u slučaju da ih nešto s neba raskomada, ko su nove nevine žrtve. Pjesnik Mensur Ćatić veli da je time ”čovječanstvo napisalo sve o čemu je vrijedilo pisati”.

Poslije Mine, u očima jedne prelijepe mlade žene izmučena lica vidim takođe ne strah od smrti već strah od anonimnosti u smrti. U krilu drži uplakanu kćerkicu, a drugom rukom pridržava sina. Suze je potrošila pa se tek nazire kako nemoćno jeca: ”Ima nas petnaestero. Ne tražimo ni hranu ni piće, samo želimo da naši rođaci znaju gdje smo ako umremo”. A smrt u Gazi dolazi iznenada, s nemilosrdnog neba.

Svi su danas u Gazi mete usporenog genocida i programiranog uništenja. Te ”ljudske zvijeri”, kako ih neki nazivaju, svakodnevno oplakuju svoju djecu ubijenu u opštoj ravnodušnosti medija na Zapadu.

Stalni napadi i ravnodušnost svijeta im je nažalost izgradila svijest da svoju slobodu ne mogu dobiti mirno već oružanom borbom. Istovremeno su svjesni da je ni borbom nikad neće dostići jer su preslabi i jer nemaju pravih prijatelja.

Dodatna tragičnost Palestinaca počiva u nepravdi što o njihovoj sudbini odlučuje sebičan, neosjetljiv i nehuman bogati svijet koji ne prestaje praviti tragičare po planeti, prezirući ih istovremeno.

U Čehovljevoj priči ”Tuga” glavni junak kočijaš Jona Potapov vozi veselu i pijanu gospodu po hladnoći i svakom pokušava kazati da mu je umro sin, ne bi li podijelio tugu. Jedan ga pita od čega je umro da bi već sljedeće sekunde počeo kritikovati Jonu kako vozi. Kad mu Jona pokuša objasniti zašto je umro, putnik je već zaspao.

S ostalim putnicima je bilo slično, suviše su bili pijani ili nezainteresirani da bi se uzbudili zbog smrti djeteta. Na kraju se Jona uspio požaliti jedino svom konju. Palestinci nemaju konja kojima bi se požalili.

Zlo, vjerski sukobi i nenaplaćeni računi iz ranijih vremena najbolje svjedoče o nadmoći mržnje na jednom vječito zatrovanom prostoru. Čisto arhetipsko prokletstvo u kojem je bilo čija prevlast relativna i pogubna, a gdje jedini spas leži u prevlasti hladne glave, razuma i otvorenosti na obje strane.

U ovom opštem haosu i nezaustavljivom hodu zla, količina tog zla i bešćutne oholosti je učinila da je jedina pozitivna i ohrabrujuća posljedica tragičnih dana koje živimo naglo i snažno buđenje svijesti kod miroljubivih Izraelaca da se otišlo predaleko. Pred tolikim slikama smrti, savjest nalaže da se snažno protestuje protiv izraelske politike brutalne sile.

Antiratni protesti Jevreja mnogo su važni jer se odvijaju baš u ovim teškim trenucima u kojim se snažno treba boriti za što trajniji mir i mirni dijalog dviju strana. Umjereno stanovništvo i kod Izraelaca i kod Palestinaca prezreno je i bačeno u stranu. Oni se moraju probiti i pobijediti jer samo to može zaustaviti rat.

Na palestinskoj strani ostaje takođe jedan moralni zadatak. Moraju se što prije distancirati od Hamasa koji je ključni saradnik izraelske radikalne politike. Onaj koga ugnjetavaju uvijek mora biti moralno superiorniji od onog ko ugnjetava. A zadatak onih koji su moralno superiorniji je, između ostalog, da pomogne ugnjetaču da se oslobodi onog viška moći koji proizvodi nasilje.

Afrički nacionalni kongres je osamdesetih godina prošlog vijeka ubijao civile iz osvete zbog aparthejda. Čim su postali svjesni štetnosti pretjeranog nasilja kazali su da se ne žele više svetiti onima koji su počinili mnogo više nasilja nad njima. To je ta moralna superiornost.

Na toj ideji je Nelson Mandela izgradio filozofiju svoje vlasti. Mandela je faktički oslobodio bivše ugnjetače od njih samih i od ideologije koja ih je rastakala.

Isto tako su Francuzi činili gnusne zločine i sijali teror u Alžiru na koje je alžirski Front nacionalnog oslobođenja odgovarao eksplozijama koje su nasumice ubijale civile. Kad su shvatili da će svaki Alžirac biti u dodatnoj nevolji zbog njihovih aktivnosti odustali su pa se kolonijalna vlast Francuske brzo završila.

Nasilje je često razumljivo, veli Frantz Fanon, ali to mora biti ”nasilje iz nužde”, a ne ”apsolutno nasilje”. Nasilje mora imati svijest o vlastitim granicama i ono je stvoreno da oslobodi, a ne da ugnjetava.

Mora doći vrijeme kad će u ljudi na obje strane koji se užasavaju rata preuzeti vlast u nekadašnjoj Palestini, zemlji u kojoj je riječ rat postala poštapalica. Možda baš sad kad to nitko ne očekuje i kad izgleda nemoguće, ali u ponovno rađanje nade na Bliskom istoku mora se vjerovati.

Što se mene tiče, od svega što se tamo dešava jedino me zanima ko će i kad će vratiti osmijeh i nadu mojoj dragoj Mini iz Gaze. Kao i svoj djeci, ne samo Palestine već i Izraela.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
     Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
     Posljednje evropsko ljeto
     Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
     Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
     Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
     Compañero presidente Salvador Allende
     Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?
     Lazo se ničeg nije plašio, osim da ne izgubi čovjeka u sebi
     Nove mlade snage navješćuju nove svijetle zore Crne Gore

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1