Kolindino poklonjenje ustašama

Kolega Danko Plevnik u članku objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji u povodu 70. godišnjice Pobjede nad fašizmom i Dana Europe piše: ”Ako se Miloševićeva agresija na Hrvatsku podvodi pod fašizam, ne bi li branitelji trebali biti u prvim redovima obilježavanja 70. obljetnice Dana pobjede?

Drugi svjetski rat, barem u Hrvatskoj, završit će tek onda kada SDP i HDZ, uza sve ostale vitalne stranke, donesu zakon o obnovi spomenika NOB-a i stvarnom vraćanju povijesnog digniteta antifašizmu i njegovim herojima. To će biti najiskrenija posveta ovom datumu i njegovu sveeuropskom značenju.”

Dakle, rat u nas još nije gotov.

Vjerovali ili ne, točno tako: ustaše će se pridružiti – ponavljam, pridružiti, a ne predati – savezničkoj vojsci, i to na slobodnom području Hrvatske; znači, oslobođenom od partizana, koji su inače komunisti, pa kao takvi valjda pravi neprijatelji zapadnih saveznika, dok su ustaše – valjda zbog ”sličnog načina razmišljanja” – pravi saveznici. Mi smo u Argentini bili godinama indoktrinirani da mrzimo sve što jugoslavenski diše i miriše kao ”izdaju”. Ako je netko nekoga izdao s ove i s one strane Atlantika, shvatite i to, gospodo ustaše, onda je to bio Ante Pavelić

Idući petak, 15. svibnja, ustašnostalgičari će se još jednom, po 70. put prisjetiti jednoga mita, kojim se rat nastavlja, jer na spomeniku postavljenom na Bleiburškom polju stoji ”U čast i slavu poginule hrvatske vojske”, a sutradan će održati središnju komemoraciju uz potporu HDZ-a i drugih desnih struktura te Katoličke crkve (Kolinda Grabar Kitarović je najavila pohod sličan onom Jasenovcu pa će se pokloniti spomeniku ”ustaškoj vojsci”). Naime, zašto mit? Pa zato jer u Bleiburgu nije stradala nikakva ”hrvatska vojska”, nego ustaška banda koja nije položila oružje, već je ubijala pred sobom punih tjedan dana nakon kapitulacije nacista koji su ih naoružali i cijeli rat bili sponzori Pavelićeve soldateske.

Želim se danas pozabaviti ”fenomenom Bleiburga”, demontirati taj mit jer on više nema nikakvog smisla i jer će pametni shvatiti da se žrtve odmazde partizana nad zarobljenim vojnicima i civilima komemorira, tako i treba, na hrvatskom teritoriju, u Macelju ili u Teznom kod Maribora, kamo će poći šefovi Sabora i Vlade s delegacijom SABA RH.

Napuhavanje bleiburške priče nema, to ću dokazati, nikakvog smisla osim u glavama onih koji žale za propalom ”NDH”.

Koristim i dijelove intervencije povjesničara Daniela Ivina pod naslovom ”Smisao Bleiburga” na konferenciji hrvatskih antifašista o Bleiburgu i Križnom putu, održanoj u Zagrebu 12. travnja 2006. godine.

U petak 4. svibnja 1945. iz Zagreba je poletio avion prema jugu, prema Jadranu i Italiji, kojim su upravljala dva zarobljena (engleska i američka) pilota u pratnji dvojice ustaških časnika. Oni su nosili tek sastavljeni Memorandum vlade tzv. NDH s potpisima svih ministara upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji se nalazio u Caserti pokraj Napulja. Taj su zrakoplov partizani zaustavili kod Zadra, ustaše uhitili a pilote pustili dalje s dokumentom (ne znajuči za njega). Za svaki slučaj, sutradan je poletio i drugi avion, također s primjerkom rečenog Memoranduma. Nosio ga je osobno jedan od potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić.

Ustaška vlada u tom dokumentu izjavljuje da ”slobodno područje Hrvatske” stavlja pod zaštitu zapovjednika savezničke vojske u Sredozemlju te predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovim zapovjedništvom ”kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage”.

Vjerovali ili ne, točno tako: ustaše će se pridružiti – ponavljam, pridružiti, a ne predati – savezničkoj vojsci, i to na slobodnom području Hrvatske; znači, oslobođenom od partizana, koji su inače komunisti, pa kao takvi valjda pravi neprijatelji zapadnih saveznika, dok su ustaše – valjda zbog ”sličnog načina razmišljanja” – pravi saveznici.

U tom mnoštvu tisuća i tisuća vojnih, političkih, civilnih bjegunaca, koji su dva dana prije svršetka Drugoga svjetskog rata napuštali Zagreb pred Titovom vojskom, a među kojima je bio i moj djed Erih Pavlinec, postojalo je uvjerenje da oni, ustvari, bježe ususret onima ”koji misle kao i mi”. Doslovno tako. Budući su im razmišljanja sličnija njihovom nego ”partizanskom”, Amerikanci i Englezi kao da su njihovi saveznici, pa ih čekaju raširenih ruku

Mi smo u Argentini bili godinama indoktrinirani da mrzimo sve što jugoslavenski diše i miriše kao ”izdaju”. Ako je netko nekoga izdao s ove i s one strane Atlantika, shvatite i to, gospodo ustaše, onda je to bio Ante Pavelić – izdao je svoj vlastiti narod i gurnuo ga u novu klaonicu.

Dakle, nevjerojatno, ali doista tako, crno na bijelo. Nakon što su četiri godine bili najvjernije sluge Hitlerove Njemačke i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne i neopisive zločine i osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku povelju zapadnih demokracija, i to u ime hrvatskog naroda!

Odmah nakon što je taj jadni Memorandum odaslan, ta ista ustaška vlada donosi odluku – kao da je već samom tom odaslanom ponudom sve sređeno! – da sljedećeg dana započne sveopći odlazak vojske i civila prema austrijskoj granici. Vinko Nikolić zapisuje u svoj dnevnik: ”Na granici će nas prihvatiti Anglo-Amerikanci. Tamo ćemo biti preuređeni i naoružani, opskrbljeni svim potrebnim sredstvima modernog rata, pa onda krenuti natrag u borbu za oslobođenje, što bi imalo uslijediti za nekoliko dana, dapače, neki misle, da bi Englezi mogli u Hrvatsku stići i prije.”

Da je to uvjerenje, što su ga posijali ustaški predvodnici, bilo sveopće rašireno, svjedoči nam i pjesnik Srećko Karaman (vidi knjigu ”Bleiburška tragedija hrvatskog naroda”, str. 289): ”Čim pređemo granicu Austrije, opasnost će minuti. Tamo su Saveznici, nema komunista ni Titovih partizana. Dolazimo svijetu koji misli kao i mi.”

Znači, u tom mnoštvu tisuća i tisuća vojnih, političkih, civilnih bjegunaca, koji su dva dana prije svršetka Drugoga svjetskog rata napuštali Zagreb pred Titovom vojskom, a među kojima je bio i moj djed Erih Pavlinec, postojalo je uvjerenje da oni, ustvari, bježe ususret onima ”koji misle kao i mi”. Doslovno tako. Budući su im razmišljanja sličnija njihovom nego ”partizanskom”, Amerikanci i Englezi kao da su njihovi saveznici, pa ih čekaju raširenih ruku.

Među mnoštvom bjegunaca bio je i šesnaestogodišnji Drago Truhli koji je kasnije napisao (na 235. stranci knjige ”Otvoreni dossier Bleiburg”) kako se ”nekakva priča širila, da je to, zapravo ugovoreno, da je ugovoreno da ćemo se mi predati Englezima”. Tu je, negdje u toj približno 50 kilometara dugoj koloni, bila i devetnaestogodišnja Slavica Kumpf iz Vukovara koja (na 251. stranici iste knjige) svjedoči: ”Rečeno nam da smo krenuli ususret Englezima”.

Da to nije bila nekakva maštarija mladih ili neupućenih, svjedoči nam opet Vinko Nikolić. Opisujući treći dan svojeg bjekstva iz Zagreba prema Bleiburgu (u knjizi ”Tragedija se dogodila u svibnju”, str. 97), kaže: ”Jedino što je u tom našem stanju djelovalo utješno, bile su glasine: ‘Englezi su već tu blizu, pa ćemo možda već i danas natrag u Zagreb’.” Nikolić tada nije bio ma tko, nego poznato ime kulturnog života Hrvatske, prilično upućen u namjere vodstva svoje ”države” koja čini pravi zločin prema vlastitom narodu odvodeći ga prevarom u bjekstvo iz domovine.

Onaj primjerak Memoranduma ustaške vlade, s kojim su odletjela dva američka pilota prije 10 dana rano u zoru 5. svibnja, već prijepodne istog dana stigao u Casertu do savezničkog komandanta Sredozemlja maršala Alexandera. Ovaj je, u dogovoru s tamo prisutnim ministrom britanske vlade Haroldom McMillanom, Memorandum smjesta proslijedio u Beograd britanskom ambasadoru Stevensonu s molbom da ga hitno uruči osobno maršalu Titu

Još upućeniji od njega ustaški je pukovnik Danijel Crljen. On je bio u samom komandnom vodstvu te kolone od približno 150 tisuća očajnika, među kojim je bio znatan broj žena i djece, kao doista sramotna zaštita zločinačkog kukavičluka.

Prema njegovim zapisima, na osnovu vlastitog dnevnika (objavljenog u Hrvatskoj reviji 1966., str. 274), on navodi: ”Moramo sebi prokrčiti put do Engleza ili Amerikanaca, makar i uz cijenu očajničkih okršaja”. Potom nastavlja kako su ih zaustavile partizanske jedinice na granici kod Dravskog mosta te postavile ultimatum bezuvjetne predaje; u žurbi prikupljeni dijelovi ustaške legije iz kolone odgovaraju žestokim napadom, odbacuju partizansku ili jugoslavensku vojsku, nanoseći teške gubitke u mrtvima i ranjenima – sve to se događa nekoliko dana po završetku Drugoga svjetskog rata u Europi! Borbenošću očajnika kolona se probila preko granice u Austriju, sve do Bleiburga.

Još tog istog dana, 14. svibnja, Tito, shvaćajući valjda kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti izazvani ovakvim pogibijama, ponavlja svoje upozorenje izdano prije desetak dana doslovce riječima: ”Poduzmite najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika!”. Emigracija i ustašo-nostalgičari neće nikada povjerovati u iskrenost ovih Titovih riječi.

Sljedeći dan, u utorak 15. svibnja 1945., u podne, već spomenuti Crljen napokon stiže do engleskog generala Scotta, koji kaže hladno i kratko: ”Engleska vojska vas ne može primiti. S vama bi trebalo postupati kao s ilegalnim bandama jer ste po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a nastavili ste s borbom”.

Zaprepašten neočekivanom hladnoćom i odbojnošću ovih riječi Danijel Crljen (moj susjed u Buenos Airesu, kao i general Herenčić, još jedan ”pregovarač” na Bleiburgu) na kraju dodaje s očitim nerazumijevanjem dalekosežnosti onoga što zapisuje: ”Začudilo me je da nitko nije vodio nikakav zapisnik”.

Izuzetno snažan šok nije jedini razlog Crljenovu trenutačnom nesnalaženju ili nerazumijevanju zašto je taj kratki razgovor vođen bez službena zapisnika. On, naime, nije mogao znati, ili nije bio siguran – posthumno neka uživa tu našu sumnju – da je onaj primjerak Memoranduma ustaške vlade, s kojim su odletjela dva američka pilota prije 10 dana rano u zoru 5. svibnja, već prijepodne istog dana stigao u Casertu do savezničkog komandanta Sredozemlja maršala Alexandera. Ovaj je, u dogovoru s tamo prisutnim ministrom britanske vlade Haroldom McMillanom, Memorandum smjesta proslijedio u Beograd britanskom ambasadoru Stevensonu s molbom da ga hitno uruči osobno maršalu Titu.

Na taj način maršal Alexander i ministar McMillan nisu željeli pokazati Titu samo hitnost ili važnost tog dokumenta, koliko svoje potpuno odbijanje da ga uopće razmotre, pa stoga nisu uručili samo uobičajenu diplomatsku obavijest o tom dokumentu i o svojem odbijanju, nego su učinili presedan u diplomaciji (čak i kada su u pitanju Saveznici): jedva su taknuli Memorandum ustaške vlade prije nego što ga je ambasador Stevenson, još istoga dana, 5. svibnja, nešto poslije 6 sati navečer, stavio na stol pred maršala Tita.

Prije nego što je iz Zagreba uopće krenulo mnoštvo u bjekstvo prema austrijskoj granici – predvođeno doista pravim zločincima na čelu s Vjekoslavom Maksom Luburićem, prvim komandantom Jasenovca – vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije maršal Tito već je imao u rukama ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o predaji ili pridruživanju te odbijanje prihvaćanja te ponude kao najbolji dokaz da tako nešto za zapadne saveznike uopće nije dolazilo u obzir

Prema tome, prije nego što je iz Zagreba uopće krenulo mnoštvo u bjekstvo prema austrijskoj granici – predvođeno doista pravim zločincima na čelu s Vjekoslavom Maksom Luburićem, prvim komandantom Jasenovca – vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije maršal Tito već je imao u rukama ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o predaji ili pridruživanju te odbijanje prihvaćanja te ponude kao najbolji dokaz da tako nešto za zapadne saveznike uopće nije dolazilo u obzir.

Zato je 10 dana potom nedaleko Bleiburga ustaškom pukovniku Crljenu nepostojanje ma kakva zapisnika trebao biti određen i jasan znak, ili potvrda, da se odbijaju čak i sami pregovori o predaji. Međutim, uskoro je sve postalo itekako blistavo jasno i razumljivo: prema sjećanjima i Crljena osobno i prisutnog pregovarača NOV za predaju potpukovnika Milana Baste, polit-komesara 51. vojvođanske divizije, general Scott je, kako bi prekinuo svaki daljnji razgovor s ustaško-domobranskim izaslanicima, naglo ustao i okrenuvši se Basti rekao: ”Gospodine potpukovniče, moji tenkovi su vam na raspolaganju!”

Potpukovnik Basta na tomu se zahvalio jer da mu tenkovi nisu potrebni. A ni sat potom, negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945., posvuda okolo Bleiburškog polja – gdje u tom trenutku nije dospjela ni polovina putem prorijeđene kolone dugačke preko 40 km, ili oko trećine od onih koji su krenuli iz Zagreba – počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice.

Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne od zarobljavanja sukobila se s jednom drugom grupom koja se tome protivila, te je nakon njihovog međusobnog okršaja izbrojano 16 poginulih. Neki kažu da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva, pa prema svim mogućim podacima o mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945. broj mrtvih nije mogao prijeći brojku od 40-50.

Brojne ustaške jedinice su se predavale, pa čak i među onima koji se očajnički uporno nikako nisu htjeli predati, te se i dan-danas tvrdi da to nikada i nisu učinili. Stariji civili, žene i djeca, od kojih, hvala Bogu, neki i danas žive, svjedoče kako su potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan potom počinjeni doista brojni zločini. Naročito u Teznom.

Ovdje želim napomenuti da literatura o bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; dakle, ne samo da je krivac onaj koji je počinio djelo izdaje nego – što je još i važnije – da je onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje žrtva, pa je stoga i nevin.

Međutim, da bi se taj smisao mogao održati, potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takvo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući su tako nevini izručeni svojim progoniteljima, pa je to onda još i zločin. A onaj nad kojim se vrši zločin žrtva je, te stoga ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine!

Ostaje tako na Bleiburškom polju za budućnost duh ”časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske” koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili. Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu, kako mi je to pomogao shvatiti Danijel Ivin. Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje neobičnoga mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih – onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti hrvatskoga naroda

Ostaje tako na Bleiburškom polju za budućnost duh ”časne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske” koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.

Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu, kako mi je to pomogao shvatiti Danijel Ivin. Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje neobičnoga mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih – onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti hrvatskoga naroda.

Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo. I ja sam bio među njima. Ja sam se s time morao suočiti!

Moja je velika nada da će jednog nedalekog dana i svi moji argentinski prijatelji koji su mi okrenuli leđa, iako sami nisu uzeli oružje u ruke da brane domovinu 1991., a pokojni/nestali brat Branko i ja jesmo, shvatiti da se iz toga mita trebaju izvući ne samo oni već i svi koji u mitu još uvijek žive.

Kako se očekuje nova količina mitologizacije kada kardinal Bozanić iduće subote bude slavio misu na Bleiburškom polju, a neki tamo budu održali i politički miting, sve kao u sjeni žrtava tzv. Križnog puta, ja ću se, po svemu sudeći, i u idućoj kolumni vratiti temi Bleiburga, ali ovu kolumnu završavam konstatacijom da je mit o Bleiburgu ovdje demontiran, pa, kako bi rekao Zoran Milanović, ”Kom krivo, kom pravo”.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora