Zašto građani pristaju da im država bude muzej sramote?

Fanatizam je patologija, a ne vjera; nacionalizam je mržnja, a ne ljubav.  Čitav život sam u Crkvi, pamtim ona vremena kada sam, kao dijete, s radošću odlazio u Crkvu jer sam tamo pronalazio samo one koji su htjeli, željeli i imali potrebu u Crkvi biti. To su, dakako, danas antagonizirana vremena Jugoslavije.

Priče o tome kako se tada nekome zabranjivalo da se izjašnjava kao Hrvat i katolik, priče su dvostrukih obraćenika – nacionalnih i vjerskih. Oni su bili Jugoslaveni i komunisti kada je oportuno bilo biti Jugoslavenima i komunistima, a sada su, zbog tog istog ljigavog oportunizma, Hrvati i katolici kojima je netko branio da budu ono što su navodno uvijek bili.

Problem je što im je to netko uspješno zabranio, a taj metafizički Netko su oni sami. Netko im je rekao da budu komunisti, bili su komunisti, potom im je taj Netko rekao da budu katolici i postali su katolici. Taj Netko je najljigaviji stvor od svih stvorova, a naziva se poslušnim i nedefiniranim ljudskim bićem spremnim postati sve ono što se od njega traži.

Ja sam, naprotiv, i kao dijete i sada kao čovjek u koga je smrt dobrano ušla uzevši mi, prema očekivanom trajanju života, barem dvije trećine života, bio i ostao ono što sam bio: nastanjen u identitetu koji se drugima ne dokazuje, nego se pred sobom samim demonstrira. ”Ja” je identitet, netko je ”ja” ako je jednak sebi samome odnosno ako je isti sa sobom samim – ne isti s drugima, nego isti sa sobom samim.

Previše je onih kojima je Netko rekao što da budu odnosno onih kojima je Netko zabranio da nešto budu. Riječ je o egzistencijalnim bijednicima.

Oni su danas veliki Hrvati i vjernici, njihovo hrvatstvo je otkriveno osamostaljenjem Hrvatske, a vjera im je rođena s Vatikanskim ugovorima.

Dakle, riječ je o patetičnim bijednicima koji su mlađi od sebe samih. Identitet se živi, zbog njega se gine, njega se ne odriče – nikada i ni zbog čega. Te egzistencijalne bijednike lako prepoznajem: ne bore se za slobodu svih identiteta, nego se bore za dominaciju identiteta kojeg su trenutno oportuno prihvatili. Neprestano se dokazuju da su nešto što nisu. To je problem gotovo svih obraćenika – nacionalnih i religijskih.

Jednom sam se umjesto provođenja lustracije, a ona se nije provela zbog dobro znanih razloga (Tuđmanovo hrvatstvo je mlađe i kraće je trajalo od njegovog jugoslavenstva, baš kao što se njegovo katoličanstvo nije dokopalo ni puberteta, dok je komunistički staž uredno i predano odradio, sve do umirovljenja), zalagao za imaginativnu amputaciju.

Naime, kada vidimo neke osobe da se žeste protiv komunizma i jugoslavenstva, pogledajmo im životopis. Ako otkrijemo, a u glavnini slučajeva ćemo otkriti, da su bili komunisti (i/ili Jugoslaveni), onda zamislimo da im, proporcionalno komunističkom stažu, nedostaje dio tijela, zamišljajem im obrišimo, odvojimo, amputirajmo dio tijela. Imaginativna amputacija je zanimljivija od lustracije.

Dat ću primjer. Željko Sačić se, kako pišu mediji, ulaskom u Savez komunista Jugoslavije, počeo izjašnjavati kao Jugoslaven. Danas se izjašnjava kao Hrvat koji progoni Jugoslavene. Njegova nacionalna aktivnost smislena je jednako koliko i aktivnost psa koji pokušava uhvatiti vlastiti rep.

Kada Sačića provučemo kroz imaginativnu nacionalnu amputaciju, od njega eventualno ostaje samo bista. O Josipu Joviću i Tihomiru Dujmoviću, tim notornim režimskim novinarima, ne treba trošiti riječi. Oni su bili i bit će zagovornici režimskog karaktera vladajuće politike, ma koja ona bila. Njihov otpor i njihova kritika iscrpljuje se u zalaganju da se uspostavi čvrsta ruka koja će se obračunati s neprijateljima režima. Njihovo polazište je režim, a njihova glavna karakterna oznaka je spremnost da se prilagode trenutnom režimu.

Ako bismo takve ljude propustili kroz koncept imaginativne amputacije, njihovo hrvatstvo i nacionalna svijest bi započinjali u gornjoj polovici tijela, donja je komunizmom zauzeta i stoga beživotna.

Režimske ljude ne doživljavam kao nešto s čime bi se trebalo ozbiljno baviti, ali ih, onako iz razonode, možemo propustiti kroz maštu tako da na njihov život primijenimo one kriterije koje oni sada žele primijeniti na druge. Ako režimskim ljudima želimo oduzeti tlo pod nogama, srušimo im režim kojemu spremno služe, ali spriječimo da se uspostavi novi režim, jer će spremno zaplivati i u vodama novouspostavljenog režima.

Režimski ljudi su jadnici, problem je što ih već sada ima previše, a njihov broj se svakim novim danom povećava. Mi smo premalena i previše traumatizirana, a uz sve to i brzo izumiruća zajednica. Ne treba nam lustracija, ona bi nas desetkovala, još manje nam trebaju ljudi koji bi provodili stvarnu amputaciju. Kada bi nju proveli, na ulicama bi bilo više invalidskih kolica od automobila.

Nacionalisti se zalažu za stvarnu amputaciju, oni bi stvarno uništili i odstranili sve one i sve ono što se ne uklapa u njihov suženi, skučeni i bijedni svijet. Nama ništa od toga ne treba, nama je potrebna imaginativna amputacija.

Kada netko zaziva da se nekoga progoni zbog nečega, provjerimo je li taj koji zaziva progon nekada bio ono što danas drugima predbacuje. Ako je, zamislimo da to prenosimo na njegovo tijelo i da to tijelo ostaje bez organa proporcionalno tome koliko je u prošlosti bio ono što danas drugima spočitava.

Imaginativna amputacija je spomenutu trojku obogaljila. Kada rabijatne tipove provučete kroz imaginativnu amputaciju, sve vam je jasno – i to zbog čega se bune, ali i to koliko egzistencijalnih pukotina imaju u sebi. Hrvatski nacionalisti imaju više pukotina čak i od Pelješkog mosta.

S patogenom ekipom ne treba ulaziti u ozbiljne rasprave, dovoljno ih je propustiti kroz ironiju i imaginaciju, tada ćemo ih ugledati u pravom svjetlu – pred sobom ćemo vidjeti egzistencijalne bijednike i nacionalne jadnike koji u sebi nose najljigavijeg parazita. Oni, naime, u sebi nose metafizičkog parazita poznatog kao Netko.

Taj Netko im zabranjuje i naređuje, taj Netko ih prokazuje, taj Netko ih sili na bijeg od sebe i nasrtanje na druge. Taj netko je njihov zli alter ego koji dolazi iz njihove osobne prošlosti.

Svi fanatici, religijski i nacionalni, destruiraju društvo. Oni su egzistencijalni i društveni vandali. Vandaliziranje Međugorja se ni po čemu ne razlikuje od vandaliziranja hrvatskog javnog i institucionalnog prostora.

Ustavnopravni vandali nam, u formi fanatičnih, režimskih stručnjaka vandaliziraju Ustav, politički vandali nam vandaliziraju politiku, religijski vandali vandaliziraju religiju, vojni vandali vandaliziraju vojsku, a povijesni vandali vandaliziraju povijest.

Kada bismo sve te vandale propustili kroz proces imaginativne amputacije, Republika Hrvatska bi zaslužila status velikog muzeja, a većina sadašnjih uglednika bi se, poput notornog Sačića, pretvorila u biste.

Nije mi jasno zašto hrvatski građani pristaju da im se država pretvara u muzej sramote, a još mi je manje jasno zašto hrvatski građani fanatično biraju biste? Ne znam odgovor, ali znam da na to nikada neću pristati. Uvijek mi ostaje imaginativna amputacija.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Most je monogamna politička prostitutka
    •  Sutkinja koja je oslobodila Marka Skeju osudila je Sabor
    •  Piće i kekse je Dalija Orešković dala, pjenu luda nije uzela
    •  Plenković želi Hrvatsku vojsku pretvoriti u stranačku vojsku
    •  Slavenka Drakulić je zahtijevala da budemo vođeni dobrotom
    •  Plenković i Milanović su sigurni: Hrvati su dementni narod
    •  Račan i Milanović su bili njegovatelji HDZ-ove korupcije
    •  Hrvate, očito, ne zanima moralnost, već svetost korupcije
    •  Papa nudi alternativu suvremenom bezumlju
    •  Ubojstvo u Drnišu: oporbeni drijemež za Luku

> Svi tekstovi ovog autora