Kršćanstvo i koronakriza, osvrt na tekst Tomáša Halíka

Uoči ovogodišnjeg, sasvim neobičnog Uskrsa, kad je rijetko komu bilo do svetkovina i slavljenja, praški svećenik i sociolog religije na Karlovu sveučilištu u Pragu, Tomáš Halík, već nadaleko poznat kao ”disidentski” mislilac, što smo mogli pročitati na Autografu, razmišljao je o značenju i skrivenom smislu ovoga vremena.

Svijet je bolestan, glasi njegova lapidarna dijagnoza. Prije Uskrsa 2019. godine gorila je katedrala Notre Dame u Parizu. Ove godine najveći blagdan svih monoteističkih vjera proslavili smo u praznim i zatvorenim crkvama. Tomáš Halík to vidi ”kao znak Božji”, kao proročanstvo budućnosti, ali i kao poziv.

Što znači činjenica da su u crkvama na Uskrs svećenici bili sami, u praznim prostorima, bez nazočnosti vjernika laika, bez onih, radi kojih svećenici postoje. Zasigurno najbitniji element, zajednica vjernika, nije bila nazočna.

Crkva i bez vidljive prisutnosti – može opstajati. To je jezgro Halíkovih razmišljanja o sudbini Crkve u korona krizi i u postkoronarnoj budućnosti. Vremena kriza, kao i vremena progona, su vremena katarze, razlučivanja bitnoga od nebitnoga, čak i kao kairos

”Postojeća situacija nam je oduzela mnogo toga, a još će nam oduzimati svašta, a naše će društvo izgubiti i osiromašiti”, Halík je svjestan onoga o čemu govori.

Skoro 30 godina djelovao je kao svećenik u ilegali. Bez vanjskih znakova svojega staleža, bez ”doma” u Crkvi, bez liturgije, bez slavljenja – umjesto toga u stalnoj opasnosti da bi mogao biti otkriven i progonjen – no on najavljuje da ”ćemo mnogo toga i dobiti”.

Morat ćemo se odreći mnogo toga, ali odricanje će nam mnogo i dati.

Crkva je, kao što Halík dijagnosticira, katapultirana iz sadašnjosti u budućnost, u kojoj će sadašnji fenomen Crkve predstavljati normalu, a ne više bolesno stanje današnjice.

Sjećajući se svojeg skoro 30-godišnjeg djelovanja u komunističkoj Češkoj, Halík podsjeća da je Crkva i nerijetko prije u svojoj dvijetisućljetnoj povijesti morala egzistirati u ”podzemlju”, u katakombama, u ilegali, bez svećenika, bez vidljivih znakova svoje prisutnosti među ljudima – i da je učila od svoje sestrinske zajednice, od židovstva.

Kad je hram bio uništen, Židovi su ”hramove” uredili sebi i svojim obiteljima i slavili sjećanja na hram kroz generacije.

Crkva i bez vidljive prisutnosti – može opstajati. To je jezgro Halíkovih razmišljanja o sudbini Crkve u korona krizi i u postkoronarnoj budućnosti.

Vremena kriza, kao i vremena progona, su vremena katarze, razlučivanja bitnoga od nebitnoga, čak i kao kairos.

Crkva kao ”mjesto objave” (Dietrich Bonhoeffer) lako bi mogla ostati bez svećenika, jer se sjemeništa i samostani prazne i nastavljat će se prazniti, ako se ništa ne poduzme.

Halíku su dakako poznate sve peticije i poruke biskupskih sinoda, i on ne može a da ne prepoznaje važnost preporuka kako nadoknaditi pomanjkanje svećenika. Umjesto prebacivanja svećenika iz jedne pastoralne sredine u drugu, on podržava zaređenje oženjenih muškaraca i zagovara uključivanje žena u crkvene službe.

Umjesto prebacivanja svećenika iz jedne pastoralne sredine u drugu, on podržava zaređenje oženjenih muškaraca i zagovara uključivanje žena u crkvene službe

Iako kao sociolog prepoznaje važnost žurnih strukturalnih reformi u Crkvi, svjestan je da je ”Crkva u mnogim područjima stoljećima preživjela bez svećenika”.

Središnja Halíkova briga seže dublje od strukturalnih promjena, u njezinu samosvijest o svom poslanju. Za to što Crkva danas treba biti, Halík citira inspirativnu metaforu u porukama pape Franje: ”Crkva treba djelovati kao poljska bolnica”.

Halík pojašnjava: kao ”bolnica” jer je ”poljski lacaret” prva stanica za hitnu pomoć, za trenutno ublažavanje najgorih simptoma i posljedica bolesti. Bolnica služi dugoročnom liječenju. ”Bolnica treba postaviti preciznu dijagnozu i zatim se pobrinuti za prevenciju i rehabilitaciju.”

Halík vjeruje da su vjernici obnoviteljska snaga Crkve. Vjernici u kršćanskim zajednicama, župama, crkvenim pokretima i redovničkim zajednicama kad moraju djelovati bez svećenika ili bez kontinuirane svećeničke brige, po Halíkovom mišljenju, trebali bi djelovati po modelu i uzoru, po kojem ”…su nastali europski univerziteti. Trebaju biti zajednica učenika i učitelja, škola mudrosti u kojoj se istina traži slobodnim disputama i dubokom kontemplacijom.”

Zajedništvo intelekta i mistika, dakako. Ovu je viziju imao Karl Rahner, kad je 1984. godine izrekao često citirano proročanstvo: ”kršćanin budućnosti bit će mistik ili ga neće biti”. Kršćanin će biti taj koji živi iz duboke unutarnje povezanosti subjektivnog religioznog iskustva i objektiviranog nauka o vjeri. Ta povezanost nije zadana jedanput zauvijek, nju treba uspostavljati traženjem.

Kršćanin danas je onaj koji traži – i Crkva je ”zajednica onih koji traže” Boga i pronalazi ga u tišini (Halík citira njemačkog mistika Eckharta, srednjovjekovnog dominikanca, rođenog oko 1260., preminulog oko 1327. godine), koji je za traženje Boga odredio da se najprije treba osloboditi materijalnih okova i svega što odvlači pozornost.

Halík kaže: ”Čovjek pronalazi Boga, kad sluša drugoga”. Ne reći ništa, samo slušati, to je izvor nadahnuća. To je kultura duhovnog života. To je i put metanoie – pa za preobrat prema duhovnosti ne treba ni posta niti askeze. Mistik je danas taj koji se kani sigurnosti i ostaje zauvijek tragalac – Halík poseže za osebujnim tumačenjem uskršnjeg Evanđelja: ”Što tražite živoga među mrtvima?” (Prema Lk 24, 1-12) i Isusa koji je napustio unutrašnjost zajednica učenika.

Ovim izvorima iz kršćanske predaje Halík upozorava kršćane, okrijepljene spojem misaonog traženja i kontemplativnog promišljanja da se odvaže u budućnost. Kao takvi oni bi ”ljekovito” djelovali u bolesnome svijetu – kao Crkva, a uz suradnju drugih ustanova, ”liječili razne vrste straha, mržnje i populizma”.

Halíkova vizija je velik korak u pravcu društvenog aktivizma. Svjestan je da nije bitna neokaljana čistoća vlastite savjesti, nije blažena sigurnost da ”posjedujemo” istinu, nego odgovornost za život oko njega i budućnost drugih ljudi, i da ta odgovornost treba biti idejom vodiljom etike.

Smijem prepoznati misli, što ih je Halík možda crpio iz nauka Dietricha Bonhoeffera, koji je promišljao na koji način kršćanin treba živjeti i djelovati u svojem svijetu.

Biti kršćanin ne znači biti religiozan na ovaj ili onaj način, s određenom metodikom. Biti kršćanin je način života, suučesništvo u patnjama i smrti Kristovoj pretvoriti u suučesništvo u patnjama ovoga svijeta.

Način na koji je Tomáš Halík svoje misli o svom poslanju u svijetu u Crkvi u kriznim situacijama izvodio iz svojih iskustava, iz iskustava svećenika ”u ilegali”, u stalnoj opasnosti da bude razotkriven i zatim kažnjen, svećenika koji poznaje samoću karantene, daje autentičnost njegovim argumentima i veliku uvjerljivost

Način na koji je Tomáš Halík svoje misli o svom poslanju u svijetu u Crkvi u kriznim situacijama izvodio iz svojih iskustava, iz iskustava svećenika ”u ilegali”, u stalnoj opasnosti da bude razotkriven i zatim kažnjen, svećenika koji poznaje samoću karantene, daje autentičnost njegovim argumentima i veliku uvjerljivost.

On ne postavlja maksimalističke zahtjeve i kriterije (po tome bi se u njegov tekst mogao ugledati teolog i sada dekan KBF-a u Splitu, Mladen Parlov), koji kršćaninu nalaže čak i spremnost na mučeništvo i žrtvu svojega života, ne bi li primao – pod svim uvjetima i po cijeni svojega života – euharistiju. Na takav zahtjev dođe mi na um Isusov ukor na račun farizeja, koji drugima nalažu obaveze i terete, kakve oni sami nisu spremni nositi. (Usp. Mk 12, 38-39; Lk 20, 45-46)

Zato se Halík ”kvalificirao” kao učitelj za susret sa svijetom, koji nema preduvjete za to da razumije kršćanski odnos prema svijetu. Prije svega, Halík aludira na židovstvo i na kršćanske ambicije da se ostvari ”konačno preobraćenje” (što je uvijek prisutno u molitvi na Veliki petak.

”Moramo učiti da granice našega razumijevanja Crkve radikalno proširimo – a ne samo ‘velikodušno’ prepustiti nevjernike u ‘predvorje za pogane’ u hramu naše Crkve”. Moramo zajednički tražiti Boga u svim stvarima, u cijelom stvorenom svijetu – i snositi i podnositi odgovornost.

Dietrich Bonhoeffer bi rekao: ”Odgovornost je spremnost griješiti i preuzeti na sebe krivicu”. Halík to očekuje od kršćana budućnosti.

 

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Vrijedi li još uvijek Si vis pacem, para bellum?
    •  Homilija ostaje zabranjena laicima obaju spolova
    •  Papa na ''pristaništu sramote'' – Remigracija, da ili ne
    •  Papina opomena aktualnim neprijateljima mira
    •  40. godišnjica Černobila. Svijet čeka na poruku Lava XIV.
    •  Godina pontifikata pape Leona XIV. – Lav zna pokazati zube
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje – nasljeđe za budućnost
    •  Otpor redovnica crkvenim vlastima iz drugog kuta gledanja
    •  Pravednost, a ne pomirba s nepravednostima
    •  San i čežnja – Čvrsta ruka i diktator

> Svi tekstovi ovog autora