novinarstvo s potpisom
”U Bosni su od svega nakon Daytona jedino bila sređena katolička groblja i benzinske crpke OMV-a. Danas OMV-a, nažalost, u Bosni više nema”, kaže mi stariji Austrijanac, simpatični bosanski zet. ”Ali groblja, da se razumijemo, u svako doba godine, a ne samo ovo sad za Svisvete i Dušni dan, kad su čak i najljepši dio bosanskoga krajolika”, nastavlja on svoj sad monolog. ”U svako doba godine. Baš u svako! Dolazimo mi u Bosnu tri-četiri puta godišnje, i vidio sam groblja u raznim godišnjim dobima, da ne mislite…”, gleda nas i traži potvrdu u očima svoje supruge, koja suglasno kima glavom. ”Ona drastično odskaču od svega u Bosni. To mi kažu i drugi koji dolaze ovamo ili ovuda prolaze”, ima potrebu pokazati da nije usamljen u svojem razmišljanju.
”Bilo bi i još štogod sređeno i uređeno”, uključi se i moj kolega za Svisvete prispio iz Knina (On svoju djecu uči da su oni u Kninu i kojekuda po Hrvatskoj dijaspora. I da im slučajno ne padne na um ni za stotinu godina reći da su Hrvati u BiH dijaspora, a oni tobože matična zemlja! I za tu priču od gazde kafića uvijek ima turu pića besplatno!), ”da nije ovakvih kao što je vaš zemljak Inzko…”.
Austrijski se zet ljutnu baš na isti, posve isti način na koji sam svojedobno vidio da se ljute naši domaćini u švedskom Centru PEN-a kad smo tamo gostovali Izet Sarajlić, Marko Vešović i ja i kad smo im nešto slično rekli za tadašnjeg visokog predstavnika u BiH, Carla Bildta, njihova zemljaka, a na njihovo očekivanje da od nas za njega dobiju riječi pohvale i simpatija. I koliko smo god bili nemilosrdno iskreni, nije nam bilo jasno zašto svi tako osobno uzimaju naše riječi o nemoći ili neznanju, svejedno, te blazirane europske gospode poslane u BiH donijeti nam demokraciju!?
Uto se i ja uključim i kažem da je doista opći dojam svih mislećih ljudi u BiH da je Austro-Ugarska nakon aneksije više uradila u BiH za tih 16-17 godina, ili Njemačka nakon 1945. u prvih svojih 16-17 godina, koliko je u BiH prošlo od Daytona, nego ovdje svi naši poluprotektori, protektori, tzv. svjetski prijatelji i svi domaći društveni, gospodarski i politički čimbenici zajedno. Pa, Njemačka za toliko godina poslije rata već počinje uvoziti radnu snagu, a mi ovdje…
A Austrija je, kao okupator, napravila pruge, ceste, željezaru, pilane, rudnike otvarala, elektrane, napravila bolnice, Zemaljski muzej, a ovi ništa osim džamija i trgovačkih centara, čak ni plaće uposlenima u Muzeju ne mogu dati…
Zatvoren je, podsjećamo Austrijanca, Zemaljski muzej BiH, a drugih šest institucija od državnog značaja, Historijski muzej BiH, Kinoteka BiH, Galerija BiH, Muzej književnosti BiH, Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, Biblioteka za slijepe i slabovidne osobe BiH već godinama dišu na škrge. Kultura – nula bodova, rekli bi Sarajlije. Oni koji za sebe misle da su društvena elita i koji imaju novac, vrhunac svoje kulture ižive slikajući se sa šalom nogometne reprezentacije BiH u nekom europskom gradu ili na sarajevskom filmskom festivalu, kad odvedu žene da ondje na crvenom tepihu prošetaju svoje smiješne toalete…
Jer su vidjeli da se to tako i tu, a ne na koncertu ili na kazališnoj predstavi, radi… Jer, da ne bude zabune, pred bibliotekom, pozorištem i galerijom nema kamera… Živi show! Baš bi Nušić imao posla u današnjem Sarajevu. Onaj Nušić što je nekoć bio direktorom Narodnog pozorišta u Sarajevu.
U međuvremenu, ovdje jedino izgleda cvjeta kultura smrti. Središnje informativne emisije počinju, uz izvješća o neuspjelim dogovorima o bilo čemu, iskopavanjima masovnih grobnica, a novine vrve vijestima o uglednicima privođenim na ispitivanje u SIPU. Sipa ovdje, nadam se da nije potrebno naglasiti, nije morski glavonožac, takvima u nekom boljem izdanju poznat kao kulinarska poslastica iz onog dijela jelovnika u kojemu piše – morski plodovi.
U sve rasprostranjenijoj nekrofiliji, a što bliže vjerskim velikodostojnicima, takvi se utrkuju i otimaju biti viđeni jednom godišnje u Srebrenici ili na sličnim manje važnim stratištima. Da su viđeni u muzejima, galerijama, bibliotekama, kinotekama… ne bi vam priznali ni uz najsofisticiranije istražne alatke španjolske inkvizicije, a kamoli za ispitivanja pred sucima u zemlji strogo odijeljene zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, kako to uče studenti prava, a kako najbolje znaju oni koji su te diplome brzo i pojeftino nabavili u jednoj europskoj zemlji koja ima najviše univerziteta i nepismenih po glavi univerziteta.
I dok mi godi slušati priču Austrijanca, bosanskog zeta, tako nam sklonog i prijateljski kritičnog, o našim grobljima koja ovih jesenjih dana sjaje u punom europskom sjaju (Jedino nam groblja mogu u EU!), i ne slučajno, jer sam od starijih davno još u djetinjstvu naučio: ako hoćeš vidjeti kakva je nečija kuća – otiđi mu vidjeti wc, a ako hoćeš vidjeti kakvo je neko mjesto – otiđi mu vidjeti groblje, užasno mi se uvredljivim čini i užasno mi smeta da je kultura smrti jedina po kojoj nas je prepoznao jedan stranac.
A ne kultura sjećanja, kultura života, stanovanja, prometa, zdravstva, medija, školstva, ekološka kultura, kultura međusobnih odnosa, ophođenja…
To što nimalo kurtoazno hvali sarajevsko pivo i s užitkom ga pije, neće ga spriječiti da u neko doba kaže: ”Ovo u Bosni sve Scheisse! No gut! Ne dobro!”
Nekad sam mislio da smrt stanuje na groblju, a sad, eto i to, da na groblju stanuje i – kultura.