Lepe crkve lepo gore

U trenutku dok ovo pišem, već dogorijeva i peta katolička crkva u Kanadi.

Iako su kanadski mediji prilično suzdržani, pa unatoč raširenim nagađanjima još nitko slučajeve paljevina izravno ne povezuje sa skandalom neoznačenih dječjih grobova koji već mjesecima traumatizira kanadsko društvo i svjetsku javnost, ipak je posve izvjesno kako je ovdje riječ o činu odmazde i lomači.

Jednostavnim jezikom rečeno: nekome je ozbiljno dozlogrdjelo.

Iz naše sužene palanačke perspektive stvari izgledaju poprilično daleko i nejasno, ali je danas ipak svakome dano o svemu imati mišljenje i stav.

No potrebno je uložiti dodatni napor kako bi se iz cijeloga slučaja izvukao sukus problema, pa se ovdašnji promatrač nerijetko zadržava tek na površnostima (koje su dostupne i u izviješćima naših medija, iako u vrlo ograničenom broju i dosegu), tako da nas cijela situacija pomalo podsjeća na onu poznatu scenu iz Tanovićeve ”Ničije zemlje”, u kojoj Borislav Bora Stjepanović i Almir Kurt­ – uhvaćeni u trenutku dokolice i usred rova na liniji razdvajanja – hladno konstatiraju ”sranje u Ruandi”.

S obzirom na način i razinu upletenosti Katoličke Crkve u jedno od nesumnjivo najmračnijih poglavlja sjevernoameričke i svjetske povijesti, doista ne bi bilo dobro da sve ostane na onoj narodnoj: selo gori, a baba se češlja

Budući da je istina voda mutna i duboka, kako reče jedan ovdašnji politički klaun, za cjelovito razumijevanje potrebno je daleko više posvećenosti i vremena od onoga čime raspolažemo.

A istina je u tom kanadskom slučaju gorka i neprobavljiva, zapravo gadljiva. Naime, otkako je u svibnju ove godine poglavarica naroda Tk’emlúps te Secwépemc, Rosanne Casimir, obznanila otkriće 215 neoznačenih dječjih grobova u blizini grada Kamloops na jugu kanadske pokrajine Britanska Kolumbija, situacija je eskalirala.

Otkriće je dalo naslutiti kako nije riječ o izdvojenom slučaju, što je konačno i potvrđeno tijekom prošloga tjedna, odnosno nakon što su pripadnici naroda Cowessess iz Saskatchewana objavili pronalazak još 751 grobnice nakon preliminarnog sondiranja georadarom.

Sva nalazišta, o čijem se postojanju spekuliralo već dvadeset godina, u blizini su najvećih državnih internata, koji su bili dijelom kanadske politike asimilacije urođeničke djece i sustavnog potiranja autohtonih kanadskih kultura i jezika.

Rezidencijalne škole ili internati, njih više od 130 diljem Kanade, uspostavljane su i djelovale između 1874. i 1996. godine, kada je takav koncept školovanja u konačnici napušten.

Procjenjuje se da je u navedenom razdoblju, kao okosnica asimilacijskih politika kanadskih vlasti, internate nalik onima u Kamloopsu i Marievalu pohađalo više od 150 tisuća djece pripadnika prvotnih kanadskih naroda, ponajviše Métisa i Inuita, koja su nasilno oduzimana i odvođena iz njihovih obitelji u državne internate.

Kada je pohađanje takvih škola u 1920-im postalo obvezatno, roditelji su morali djecu prepuštati državi pod prijetnjom kazne zatvora.

Takva politika sustavnog ”kulturološkog genocida”, što je sintagma koju koristi i objedinjeni završni Izvještaj kanadske Komisije za istinu i pomirenje iz 2015. godine, traumatizirala je cijele naraštaje autohtonog stanovništva, koji su bili prisiljeni napustiti svoje obitelji, svoj materinji jezik, naučiti engleski ili francuski, te napustiti svoja prethodna religijska uvjerenja i biti nasilno pokršteni.

Posebna je svinjarija to što su upravo kršćanske crkve, među kojima najznačajnije Katolička, bile upravo ključne za osnivanje i rad ovih škola.

Naime, katolicima je povjereno upravljanje u više od dvije trećine tih škola, a posebno je bolno zatajivanje, odnosno pokušaj da se naknadnim uklanjanjem obilježja ili uništavanjem dostupnih podataka zapravo prikriju pravi razmjeri institucionalnog nasilja i zločina.

Kako bismo situaciju učinili plastično razumljivom za ovdašnje čitateljstvo, sumjerljivo je to zločinu šutnje onih koji – gotovo tri desetljeća po svršetku ovdašnjih ratova – još uvijek ”ne znaju” gdje se nalaze primarne ili sekundarne masovne grobnice, a sudjelovali su u njihovom iskapanju. Zločin šutnje i prikrivanja često je veći i od zločina kojega se šutnjom nastoji prikriti.

”Službena politika naše vlade”, kako to bolno ističe poglavica Perry Bellegarde – uostalom, politika koju su svesrdno podržale i provodile upravo kršćanske crkve, ”bila je politika zatomljivanja i uništavanja ‘Indijanca u sebi’. Bio je to slom osobnosti, slom obitelji, zajednice i nacije”.

Spomenuto objedinjeno i završno Izviješće kanadske Komisije za istinu i pomirenje, čiji se jezivi indeks proteže na više od 4.000 stranica, detaljno opisuje razmjere sustavnog zločina, kulturocida i genocida nad autohtonim kanadskim stanovništvom, kao i suučesništvo državnih i crkvenih vlasti.

Iz naše sužene palanačke perspektive stvari izgledaju poprilično daleko i nejasno, ali je danas ipak svakome dano o svemu imati mišljenje i stav

”Vladini, crkveni i školski službenici bili su prilično svjesni svojih neuspjeha i njihova utjecaja na zdravlje učenika”, konstatiraju autori izvješća i dodaju: ”Ako se postavlja pitanje tko je što znao i kada, onda je nedvojbeni odgovor: svi koji su bili nadležni u bilo kojem trenutku povijesti toga sustava”.

Mučno je čitati o uvjetima u kojima su boravila djeca i postupcima kojima su bila izvrgnuta, boraveći pritom u loše izgrađenim, slabo zagrijanim i sanitarno nedostatnim objektima.

Mnogima je bio uskraćen pristup stručnom medicinskom osoblju i liječnička pomoć, a nerijetko su bili podvrgnuti i vrlo oštrim kaznama, čestim i veoma nasilnim oblicima tjelesnog kažnjavanja, psihičkom i fizičkom maltretiranju i zlostavljanju, čak i seksualnom nasilju.

Ukratko: nad bespomoćnom djecom iživljavalo se u svakom mogućem zamislivom i nezamislivom obliku.

Djecu koja bi podlegnula takvom tretmanu ”humanog” utjerivanja kršćanstva često bi ukapali kriomice, a naknadno bi ih vodili kao nestale ili odbjegle, prikrivajući njihov pravi identitet ili tragove vezane uz njihov boravak u internatima.

Stephanie Scott, izvršna direktorica kanadskog Nacionalnog centra za istinu i pomirenje, svjedoči da su djeca nerijetko bila s namjerom ukopavana u neimenovane i neoznačene, ”siromaške” grobnice.

”U našim arhivima”, navodi Scott, ”posjedujemo čak i evidencije školskih uprava, koje su u tom razdoblju vodile žustre prijepore s indijanskim vlastima oko podmirenja troškova za sprovode učenika, naplaćujući im pritom visoke iznose za inače vrlo skromne pogrebne usluge”.

Već je i nakon izvješća nacionalne Komisije za istinu i pomirenje iz 2015. godine bilo razvidno kako je riječ o sustavnom i masovnom zločinu.

Izvješće je naime već tada potvrdilo izvjesnost da bi mnoga od djece, koja su između 1874. i 1996. godine bila upućivana u crkvene i državne internate, a koja se naknadno nisu vratila svojim kućama, zapravo mogla biti ubijena i zakopana, ali nedostajali su materijalni dokazi koji bi takvo što i potvrdili.

Naime, još 1945. godine stopa smrtnosti djece u kanadskim rezidencijalnim školama bila je gotovo pet puta veća od stope ostalih školaraca, dočim je šezdesetih godina ta stopa još uvijek bila dvostruko veća od stope opće školske populacije. Pa ipak, čini se da to nikoga nije posebno uznemirilo.

Preživjeli su, naime, progovarali o djeci koja su iznenada nestala. Neki od njih spominjali su i mjesta masovnih ukopa, ali nitko ih nije saslušao niti im je itko povjerovao, kako je to u svibnju izvijestio i Murray Sinclair, predsjedavajući Komisije za istinu i pomirenje.

Drugi su, pak, posvjedočili – i ono što je posebno jezivo i uznemirujuće – o slučajevima novorođenčadi u internatu, čiji su očevi bili nesumnjivo katolički svećenici, a koja bi netom nakon poroda bila oduzimana njihovim malodobnim majkama i ubijana, a potom i spaljivana u internatskim pećima.

Procjene iz 2015. godine zaustavile su se na brojci od oko 6.000 umrle djece u rezidencijalnim školama, od čega je do sada identificirano više od 4.100 djece.

Nedavna otkrića masovnih grobnica u blizini internatskih škola ne samo da su potvrdila izvjesnost višegodišnjeg i sustavnog zločina, već su dodatno traumatizirale kanadsku i svjetsku javnost.

Budući da je istina voda mutna i duboka, kako reče jedan ovdašnji politički klaun, za cjelovito razumijevanje potrebno je daleko više posvećenosti i vremena od onoga čime raspolažemo

Iako reakcije službenih vlasti nisu izostale – premijer Justin Trudeau osobno je prisustvovao javnom obznanjivanju završnog izvješća Komisije za istinu i pomirenje, službeno se obvezavši na provođenje njegove 94 preporuke, te je u nekoliko navrata iskazao osobno ganuće i ispričao se za počinjene zločine – ipak je mnogo kritika unutar i izvan Kanade, kojima se propituje iskrenost, razotkriva politički oportunizam ili licemjerje vladajućih.

Naime, ako se preporuke Izviješća žele provesti u konkretna djela, procjenjuje se da će provedba samo onih glavnih – poput, primjerice, poboljšanja pristupa autohtonih naroda školovanju nakon srednjoškolskog obrazovanja, smanjenje broja autohtone djece u udomiteljstvu, povećanja financiranja CBC/Radio-Kanade za autohtone programe, rješavanja zdravstvenih problema i jaza u skrbi između autohtonih naroda i ostalih Kanađana – saveznu vladu koštati i desetke, ako ne i stotine milijuna dolara.

Deklarativnu spremnost trebaju odmijeniti konkretna djela; ili, riječima Murraya Sinclaira, bivšega predsjedatelja Komisije i kanadskog umirovljenog senatora i potomka kanadskih autohtonih naroda: ”Kanada mora prijeći s isprike na akciju”.

Pa ipak, David MacDonald, profesor političkih znanosti Sveučilišta u Guelphu, prilično je kritičan i suzdržan u svom komentaru za portal The Conversation, ističući da Kanada nerijetko prednjači u međunarodnoj borbi za priznanje i dostojanstvo kulture sjećanja, dočim to u vlastitom dvorištu ide daleko teže.

Ranije ove godine, kako ističe MacDonald, u Zastupničkom domu kanadskog parlamenta ”proguran” je neobvezujući prijedlog kojim se kinesko postupanje s muslimanskim Ujgurima karakterizira kao zločin genocida.

To je u međunarodnim okvirima doživljeno kao nesumnjivo hrabar potez, jer je Kanada tek druga država koja se odvažila takvo postupanje nazvati genocidom.

Podržavajući izviješće istaknutog britanskog pravnoga tima, koji je dokumentirao dokaze o ujgurskoj djeci koje su kineske vlasti nasilno otimale njihovim obiteljima i smještale u rezidencijalne škole i internate posve nalik onim kanadskima, zastupnicima su ipak promaknuli paralelizmi u postupanju, ili oni, pak, nisu htjeli biti uočeni.

Pritom, kako podsjeća profesor MacDonald, Kanada je priznala još sedam ”međunarodnih” genocida, ali ne i genocid nad vlastitim autohtonim stanovništvom. ”Priznanje vlastitog genocida nad autohtonim narodom”, dodaje MacDonald, ”odavno je zakašnjelo”.

Proteklog lipnja Trudeau je bio prepun zaprepaštenja u pogledu kanadskoga naslijeđa vezanog uz politiku rezidencijalnih škola, obećavši pritom i ”konkretnu akciju”, ali ne otkrivajući pojedinosti i plan djelovanja.

”Trudeau je doista voljan krenuti dalje, mnogo govori o tome”, kaže Scott, ”ali doista moramo vidjeti djela”.

U suradnji s poglavicom Bellegardeom i drugim čelnicima autohtonih kanadskih naroda, ona nastavlja pritisak na vladu s ciljem provođenja temeljitih istraga svih rezidencijalnih škola, odnosno pronalaska, utvrđivanja i razotkrivanja preostalih mogućih masovnih grobnica.

Naime, i ranije je bilo poziva da kanadski parlament prizna kako su rezidencijalne škole zapravo oblik kršenja Konvencije Ujedinjenih naroda o genocidu, posebno njezinoga članka 2(e), koji zabranjuje ”prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu skupinu”.

Prije gotovo dvaju desetljeća, kanadska Skupština izvornih naroda (AFN) opisala je sustav školskog smještaja kao ”prisilno premještanje djece iz jedne rasne skupine u drugu s namjerom da unište tu skupinu”. Za autohtono stanovništvo nema nikakve dvojbe kako je ovdje upravo riječ o genocidu.

Djecu koja bi podlegnula takvom tretmanu ”humanog” utjerivanja kršćanstva često bi ukapali kriomice, a naknadno bi ih vodili kao nestale ili odbjegle, prikrivajući njihov pravi identitet ili tragove vezane uz njihov boravak u internatima

Međutim, ono o čemu se kod nas ipak nije pisalo, a što svakako zahtijeva reakciju i službeni odgovor vrha Katoličke Crkve, jest izvjesnost da je sve to bilo počinjeno uz neosporno znanje i suradnju crkvenih vlasti. Naime, jedan od konkretnih poziva na djelovanje iz spomenutog Izviješća kanadske Komisije za istinu i pomirenje tiče se i javne isprike Katoličke Crkve.

Naime, premijer Trudeau zatražio je 2017. od pape Franje da se ispriča za ulogu Crkve u upravljanju kanadskim rezidencijalnim školama, ali Crkva takvo što još uvijek odbija. Ujedinjene, Anglikanska i Prezbiterijanska, crkve izdale su formalne isprike tijekom 1980-ih i 1990-ih, dočim ona Katolička još uvijek izostaje.

”Isprika Katoličke Crkve”, ističe poglavica Bellegarde, ”svakako ne znači i zacjeljivanje rane, ali čini važan dio u njezinu zatvaranju”. Hoće li se takvo što uistinu i dogoditi, tek ostaje vidjeti.

No kao što je to slučaj i u Sjedinjenim Američkim Državama (o čemu sam najviše doznao za vrijeme semestralnog boravka na Državnom sveučilištu Arizone u Phoenixu), utjecaj Katoličke Crkve i papinskih bula iz petnaestog stoljeća, poput Inter Caetera Aleksandra VI. iz 1493. godine, neosporno je zaslužan za temelje imovinskog prava, osjećaja američke državnosti i ideologiju američkog ”Indijanskog zakonodavstva” tijekom devetnaestog stoljeća, koje i danas čini okosnicu postupanja s autohtonim narodima u Sjedinjenim Američkim Državama.

Iako kanadski slučaj ne treba miješati s onim američkim, ipak nije riječ o kruškama i jabukama.

”Sudske odluke i praksa”, kako piše profesor Peter d’Erico u predgovoru višestruko zanimljivoj knjizi Stevena T. Newcomba ”Pagans in the Promised Land. Decoding the Doctrine of Christian Discovery” (Fulcrum Publishing: Colorado, 2008.), ”vezale su američko pravo za svijet kršćanstva i kršćanskog imperijalizma. Taj postupak nije bio skriven niti tajanstven niti je to bila zavjera među sucima i svećenicima. Bilo je to dugoročno planiranje preuzimanja kontinenta i hemisfere. Teorija je bila ta koja je vodila kolonijalne prakse. Priča je to o poganima u obećanoj zemlji”.

Ulog je, dakle, mnogo veći, a tiče se konačnog priznanja i potpunog odbacivanja kolonijalne prakse utemeljene i pogonjene kršćanstvom.

Naime, u istoj knjizi – koju bih svakako toplo preporučio kao mogući prvi uvod i početnu stanicu u izučavanju odnosa kršćanstva i autohtonog sjevernoameričkog stanovništva – Newcomb spominje inicijativu Birgila Killsa Straighta, njegova učitelja i pripadnika naroda Oglala Lakota, koji je 1992. osnovao Institut za pravo autohtonih naroda, te započeo međunarodnu kampanju s pozivom ondašnjem papi Ivanu Pavlu II. za formalni opoziv bule Inter Caetera, kojom se kršćanske nacije pozivalo na smanjivanje broja i podlaganje nekršćanskih naroda (barbare nationes deprimantur).

Oni slabije upućeni mogli bi postaviti posve razložno pitanje: kakva je, naime, praktična dobit, odnosno što se konkretno postiže dokidanjem papinske bule iz 16. stoljeća? I zašto je to uopće važno?

Naime, tzv. ”doktrina otkrića” (The Doctrine of Discovery) institucionalni je stup i ishodište sistemskog rasizma i globalnog ugnjetavanja autohtonog stanovništva, koja još uvijek postoji i koja čini okosnicu sustavnog zlostavljanja u Sjevernoj Americi.

Ta je doktrina među najranijim primjerima onoga što danas nazivamo međunarodnim pravom, a drži da su europske kršćanske nacije u trenutku otkrića novih kontinenata i zemalja – što će reći, u trenutku u kojem su zabole svoju zastavu na tlo nepoznato drugim europskim narodima – stekle pravo suvereniteta nad novootkrivenim teritorijem, kao i nad sudbinom svim ”neeuropljana” koje su ondje zatekli.

Ova doktrina i dalje ”nevidljivo” utječe na zakon i politiku u Sjedinjenim Američkim Državama, a na nju se poziva i većinsko mišljenje američkog Vrhovnog suda iz 2005. godine, koje je sročila nedavno preminula sutkinja Ruth Bader Ginsburg.

Cjelokupna arhitektura američkoga prava počiva na presedanu. ”Oslanjajući se na standardne pravne koncepte presedana (stare decisis i res judicata)”, pojašnjava D’Erico, ”pravni službenici ne moraju razmišljati o konceptualnoj osnovi i složenostima utemeljenja. Oni jednostavno primjenjuju presedane… Tamo gdje je određeno pravilo benigno, pozdravljamo uobičajenu praksu zbog njezine dosljednosti i učinkovitosti; ali tamo gdje je pravilo problematično, uobičajena praksa prepreka je razumijevanju i promjeni”.

U slučaju zakonodavstva SAD-a, odnosno cjelokupnog tzv. ”Indijanskog zakonodavstva”, presedan čini presuda ”Johnson protiv M’Intosha”, koja je zasnovana upravo na ”doktrini otkrića” i kolonijalističkoj ideologiji bule Inter Caetera.

Istina je u tom kanadskom slučaju gorka i neprobavljiva, zapravo gadljiva. Naime, otkako je u svibnju ove godine poglavarica naroda Tk’emlúps te Secwépemc, Rosanne Casimir, obznanila otkriće 215 neoznačenih dječjih grobova u blizini grada Kamloops na jugu kanadske pokrajine Britanska Kolumbija, situacija je eskalirala

Na kocki je, naime, ishodište suverenosti imperijalnih kršćanskih nacija, a to je golem i nepremostiv problem, jer bi tektonski poremećaji i domino efekt u ”kršćanskom” svijetu bili identični onome da netko, štatijaznam, potegne pitanje prava Amalečana ili Jebusejaca na Svetu Zemlju.

Pa ipak, način na koji je papa Franjo govorio o ”Majci Zemlji” u svojoj enciklici Laudato si’, kao i Papina skrušena izjava u Boliviji zbog okrutnog postupanja prema autohtonom stanovništvu od strane Katoličke Crkve i europskih kolonizatora, ohrabrili su predstavnike autohtonih naroda u njihovim očekivanjima vezanim uz formalni opoziv bule Inter Caetera.

Newcomb je svoj raniji zahtjev za formalnim opozivom ponovio i pred papom Franjom na Trgu svetoga Petra, 4. svibnja 2016. godine, pozivajući ga pritom na konačni opoziv tog sramotnog imperijalističkog dokumenta.

Nadbiskup Silvano Tomasi, ondašnji predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir, sastao se tom prigodom s Newcombovim izaslanstvom, ali ni tada, kao ni kasnije – koliko mi je poznato i koliko sam uspio provjeriti – nije se maklo dalje od slatkorječivosti; bula nije opozvana niti se o tome u Vatikanu, kako se zasada čini, uopće razmišlja.

No možda će i ove kanadske lomače poslužiti kao neugodan podsjetnik na taj sustavno previđani, nikada učinjeni, ali zapravo jedini mogući preduvjet na putu konačne ”dekolonizacije” svijesti i ponovnoga zadobivanja osjećaja vlastitog integriteta i dostojanstva, koje je sjevernoameričkom autohtonom stanovništvu bilo oduzeto kroz stoljeća jezične, kulturne i religijske dominacije pod egidom kršćanstva.

S obzirom na način i razinu upletenosti Katoličke Crkve u jedno od nesumnjivo najmračnijih poglavlja sjevernoameričke i svjetske povijesti, doista ne bi bilo dobro da sve ostane na onoj narodnoj: selo gori, a baba se češlja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora