Let u Liverpool

Svi su se u zadnjih mjesec-dva izjasnili o fenomenu traktora, morona i mame šč.

Mnogi su, zahvaljujući ovogodišnjoj Euroviziji, prvi put čuli za Let 3, mnogi su prvi put odslušali i neke njihove ranije hitove, a postoje i oni, pretežito Riječanke i Riječani, koji relativno mirno promatraju zbivanja – jer ako se išta od Leta 3 očekuje, očekuje se upravo ova mega predstava.

Kako na sceni Dore, tako i na svim popratnim kanalima, i sa svim popratnim rekvizitima, ali i u Liverpoolu – ako im pravila Eurosonga ne kastriraju duh. Jer to je Let 3. Već desetljećima. Provokativni na sceni, pametni u ozbiljnim razgovorima, zabavni na kavi i pivu.

Meni se osobno u cijelom ovom šušuru najviše svidjelo kako su naši dečki uspjeli u nerazumijevanju groteske i metaforike udružiti sve krajnje desničare u Hrvatskoj i u regionu. Složno su ih i bezuspješno napali i srpski i hrvatski nacionalisti, konzervativci svih podneblja i uštogljeni puritanci. Oni koji se međusobno često gledaju ”preko nišana” sad su u Letu 3 našli zajedničkog neprijatelja.

Ne znam je li mi smiješno ili krajnje besmisleno, ali u svakom slučaju – jako mi je zanimljivo i zabavno.

Letovce sam osobno upoznao pred dvadesetak godina. Prije toga znao sam tko su i što sviraju, ali nisam bio vjerni konzument njihove diskografije. Kad su izdali ”Nečuveno” pa napravili ”Babin kurac”, čudio sam se kao neki koji se tek danas čude.

A onda sam ih i upoznao, ne sjećam se točno koje godine, ali se sjećam dojma – neočekivano normalni i pametni momci. Umjetnici, performeri, glazbenici koji znaju da bez atraktivnog giga teško možeš biti zapažen.

Komunicirali smo povremeno, a u pojedinim periodima i često, uglavnom kad su imali nastupe u Rijeci ili kad smo se kao Grad uključivali i podupirali pojedine akcije i projekte koje su poduzimali i pokretali. Uživao sam u većini njihovih koncerata u Rijeci, ali i izvan Rijeke, od kojih naročito pamtim one u Korčuli i na Lastovu.

Let 3 je na specifičan način dio identiteta Rijeke iako je Rijeku davno nadišao. Damir Martinović – Mrle i Zoran Prodanović – Prlja jesu srce benda, impuls hrabrosti i otklona od očekivanog, ali teško da bi bez ostalih dečki iz benda uspjeli učiniti sve što su do sada učinili. Prije svega mislim na albume koji se ubrajaju u top kvalitetu hrvatske diskografije.

No zapravo, ja sam ponajmanje stručan i kompetentan govoriti o glazbi. Međutim, mogu govoriti o fascinaciji idejama koje su mi povremeno predstavljali, o širini pogleda koji imaju, o činjenici da se radi doista o umjetnicima i performerima koji su zadužili Rijeku jer predstavljajući sebe na sceni, oni uvelike predstavljaju ukupnu slobodu i kreativnost ovoga grada, trajni potencijal Rijeke.

Kao gradonačelnik, bio sam od strane nekih oštro kritiziran kada sam Mrletu i Prlji odlučio pomoći u rješavanju stambenog pitanja i dodijelio gradski stan u najam. Da se razumijemo, nisam to učinio samo za njih, jer gradski stan su u najam dobili i mnogi drugi umjetnici i uvaženi građani Rijeke.

No s obzirom na specifični izričaj njihova stvaralaštva, postojali su oni koji moju odluku nisu nikako odobravali. Davni dani. I Mrle i Prlja do sada su već višestruko opravdali svoju poziciju zaslužnih građana Rijeke i uvaženih pripadnika riječke kulturne scene.

Negdje u međuvremenu, u drugoj polovici dvijetisućitih, nakon početne inicijative Simona Dejhalle, stvorila se grupacija koja je okupila ljude oko Festivala Hartera. Mrle je bio među njima, ali ne samo on, nego i mnogi drugi.

Neću govoriti o organizacijskim problemima koji prate svaki festival i međuodnosima organizatora, jer u široj slici bilo je to nekoliko godina buđenja bivšeg industrijskog kompleksa i živog pokazivanja što bi taj prostor mogao biti. Publika je bila mnogobrojna, super zadovoljna, i o Harteri se mnogo pisalo i pričalo. Nažalost, kao Grad, nismo nikada uspjeli doista infrastrukturno urediti taj prostor, ali festivalska inicijativa bila je više nego inspirativna.

Desetak godina nakon albuma ”Jedina”, i desetak godina unazad od ovog momenta, na mjesto pročelnika za kulturu primio sam Ivana Šarara, bivšeg člana Leta 3, jednog od organizatora Hartere i pokretača mnogih drugih pionirskih kulturno-društvenih projekata u Rijeci.

Taj je zasukao rukave, gledao široko, i pokrenuo, a najvećim dijelom i završio, izgradnju art kvarta Benčić, skupio ekipu za pripremu kandidature Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture i doveo nas do te titule.

Otvorenje EPK, 1. veljače 2020., u kojem je organizacijski sudjelovalo mnoštvo sudionika, a u publici preko 30.000 ljudi, i koje je na centralnoj pozornici u riječkoj luci vodio upravo Prlja, bio je trenutak ogromnog riječkog ponosa.

– Ajmo, Rijeka, idemo brusilice, mosa bavlju!… – vikao je Prlja i punio nas riječkom energijom ponosa i prkosa koje se utjelovilo u ”Operi industriale”.

Nažalost, COVID-19 je vrlo brzo, za niti mjesec dana, poremetio apsolutno sve planove vezane uz riječku godinu Europske prijestolnice kulture. Ali i to su davni dani. Do sada smo, nadam se, bar djelomično izašli iz tog koronarnog PTSP-a, iz virusa koji nam je slomio tek raširena krila.

I evo nas u 2023. Rijeka mirno teče, a Let 3 ponovo jaše, ovoga puta na traktoru i s mamom šč, stavlja Rijeku u fokus Hrvatske, ali i Europe. Pomaknuta trominutna izvedba, drugačija je od svega što smo na Dori vidjeli. Ali i sama ideja i odluka prijave i nastupa na Dori – novo je interno ludilo Letovaca.

Ne znam jesu li se doista nadali Liverpoolu ili ih je pobjeda na Dori iznenadila, ali u svakom slučaju, glasanje publike i TV centara, na jedan simboličan način pokazuju da ima šanse za otvorenost i slobodu u mainstream populaciji.

I to je dobro. Na više razina je dobro, zbog više razloga je dobro. Antimilitarna pjesma s dečkima u ludim kostimima i cipelama na petu, s karnevalskim dolaskom u opatijsku dvoranu, s projektilima na pozornici, s Prljinim upečatljivim vokalom… da nisu pobijedili, zabrinuo bih se. Ovako, srce mi je na mjestu. Kao Riječaninu.

A svima koji ovo čitate, otkrit ću za kraj još nešto. Ima na albumu ”Bombardiranje Srbije i Čačka” jedna energična pjesma – ”Kurcem u čelo”. I ima anegdota o pristojnoj gospođi iz Opatije koja je, slušajući pjesmu i gledajući spot, bila uvjerena da tekst glasi – Suncem u čelo. Izuzetno mi je simpatična bila ta priča i iz nje sam posudio naziv ove moje kolumne.

Uskoro se za liverpulsku Euroviziju snima razglednica iz Hrvatske koja ovoga puta putuje iz Rijeke. Hvala Letu 3 na tome.

Izdržite pripreme, ne posustajte, i dobra vam zabava u Liverpoolu, momci, a za mene, kako god završilo, ste već pobijedili!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Spustila se gusta magla iznad Imotskog
    •  Gore ne može? Uvijek može
    •  Gromoglasna tišina
    •  Ne ulazi mi u javni prijevoz!
    •  Hoće li maneken biti kažnjen na izborima za mistera države
    •  Ne može se vezati jezik kako gazda kaže!
    •  Dani ponosa i pobjede
    •  Staljin u ježevu ruhu
    •  Godina isporuke Plenkovićevih spina
    •  Naopake bajke europske desnice

> Svi tekstovi ovog autora