Loša vijest za ustaše: vaša se priča gasi

Kao što mnogi znaju, nalazim se sa suprugom u Argentini (bio sam zbog nedavne očeve smrti i u Paragvaju) i to u pratnji snimatelja, producenta i suradnika u projektu stvaranja dokumentarnog filma o Pilselovima. Javio sam se ovih dana jednom prijatelju koji živi blizu Buenos Airesa, argentinskom Hrvatu koji ne slavi ustaše i NDH, s molbom da nastupi u filmu i da progovori o zajednici argentinskih Hrvata zadojenih ustaštvom. Javio mi je taj poznanik da mi Tomislav Frković poručuje da ne dođem sa snimateljskom ekipom ”na proslavu 10. travnja” kako bi se izbjegao incident.

Argentinska neoustaška grupacija ove je godine imala tu svoju nakaradnu proslavu 7. travnja, a rečeni Frković, inače unuk Ivice Frkovića, jednog od Pavelićevih ministara, nije znao da ćemo 7. travnja već biti u Paragvaju, ne više u Buenos Airesu (iz Paragvaja smo se opet vratili u Argentinu).

Da podsjetim, Tomislav Frković je onaj lik koji je održao pozdravni govor kada je Kolinda Grabar-Kitarović pohodila Buenos Aires poručivši joj tada da bi se antifašistički temelji trebali maknuti iz hrvatskog Ustava. Elem, svakojakih gluposti i ekscesnih stvari kazao je Frković, tako da su ga ”njegovi” prisilili na ostavku sa čelnog mjesta Hrvatskog međudruštvenog odbora (ispred kojeg je pozdravljao KGK).

Koliko je priča Tomislava Frkovića, Mirka Hasenaya i tog žalosnog kolektiva tužna i šuplja, bezperspektivna i promašena govori podatak da nitko od tih argentinskih Hrvata nije uspio steći odgovarajuću političku i društvenu poziciju, nesvjesni čak i situacije da oko njih živi milijun Židova, potomaka onih koji su preživjeli holokaust, kojima bi dobro došla riječ kajanja i isprike, a ne odvratna hvala i slava najvećem zločincu rođenog među Hrvatima

Već tada, kada je izvršen pritisak na Frkovića da odstupi, postalo je jasno da se nastavlja, barem što se Argentine tiče, HDZ-ovska politika da se ustaše nekako neutralizira.

Počelo je to one godine kada se događalo izručenje Dinka Šakića Hrvatskoj. Pamtim da nas je bilo jedno deset hrvatskih izvjestitelja koji smo tada pratili slučaj. Ja sam izvještavao za Novi list. Tih dana su Frković i njegovi proslavljali 10. travanj. Tuđman je dao naputak da se stvar nekako ”ublaži”. Na pozornici tijekom ”svečane akademije” više nije bilo slike Ante Pavelića, već su nacrtali kralja Tomislava.

Elem, nekoliko staraca se vucaralo na štakama prema dvorani u kojoj se događala ”ceremonija”. Stajao sam ispred mjesta u društvu kolegice Ines Sabalić koja je, koliko pamtim, tada izvještavala za tjednik Globus, i rekao joj: ”Vidi, to ti je ta ljuta ustaška emigracija. Ima više ustaša u stranci Ante Đapića nego u cijelom Buenos Airesu, ma i u cijeloj Argentini”.

Silno su se zbog te moje (i objavljene) rečenice uvrijedili Frković i društvo, ali to je bilo to. Situacija je bila očita: proslava uspostave zločinačke NDH postajala je sve više komedija.

Ove se godine, kada smo mi bili ”u blizini” i kada se Frković uznemirio zbog naše prisutnosti, šaka bijede okupila na slabo posjećenoj misi (u crkvi otaca isusovaca u Buenos Airesu), a nakon toga se išlo nešto baciti u kljun u restorančiću Mirka Hasenaya, također poznatog hrvatskoj javnosti jer se radi o bivšem predstavniku argentinskih Hrvata kojeg je Plenkovićeva Vlada šutnula iz Savjeta za Hrvate izvan RH (Vladino tijelo) jer se ispostavilo da paradira u majci s natpisom ”Za dom spremni” i da dijeli Frkovićevu zaljubljenost u Antu Pavelića.

Hoće se reći, Plenkovićev HDZ (ranije je bilo isto tako, osim za vladavine Karamarka) nema velikih simpatija za ustašofile u Argentini i sve se svodi na to da nekoliko desetaka frikova još ne razumije koliko je sati.

Valjat će se pozabaviti s našom mlađarijom, onom koja sluša Thompsona i crta ”U” i ZDS, s popovima koji nemaju savjesti i neće žalovati sa žrtvama ustaškog terora te s tim istim Plenkovićem, koji ima snage šamarati Frkovića i Hasenaya, ali nema tri čiste  pogledati ravno u oči Ognjena Krausa i učiniti jedini ispravan potez

Kada se analizira što Frković ima na svom Facebook profilu, a to se ponavlja i kod drugih, vidimo da se kite znakovljem HOS-a i pozdravom ”Za dom spremni”, da ih zanimaju Neovisni za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića, nekakve folklorne teme, Vukovar kao najvažniji toponim Domovinskog rata, eventualno ”Gospa Međugorska” i da tu završava njihov repertoar.

Govor Tomislava Frkovića na proslavi NDH pokušava isticati ”prvi čin hrvatske samostalnosti”, naravno preskače to što je Pavelić bio Hitlerov pijun i Mussolinijev sluga, ali ne donosi ništa novo, tako da iz godine u godinu vrti jedne te iste floskule: nešto dotjeranije rečenice, ali politološke razine koja odgovara nivou jednog Glasnovića.

Kako godine prolaze, sve ih manje dolazi na ustašku svetkovinu. Ostao je na okupu uži krug osoba, poput učiteljice J.B. koja poručuje da će ona, unatoč činjenici da ”Drago Hrvate koji slave NDH ne smatra normalnima” i ”pljuje po njima”, i dalje dolaziti na ”proslave” u čast djeda (njen djed I.A. je bio ustaški funkcioner i blizak suradnik Poglavnika u Buenos Airesu). Uz tih nekoliko desetaka ustašonostalgičara, a mahom su to ljudi bez solidnog poznavanja hrvatske kulture i povijesti, mota se i određeni broj satelita, recimo prijatelja, koji, kao i isusovci koji im daju crkvu za misu za NDH, pojma nemaju što se zapravo slavi i misle da ti Hrvati zaista komemoriraju neku veliku demokratsku epopeju. Pojma nemaju da veličaju hrpu svirepih zločinaca.

Koliko je priča Tomislava Frkovića, Mirka Hasenaya i tog žalosnog kolektiva tužna i šuplja, bezperspektivna i promašena govori podatak da nitko od tih argentinskih Hrvata nije uspio steći odgovarajuću političku i društvenu poziciju, nesvjesni čak i situacije da oko njih živi milijun Židova, potomaka onih koji su preživjeli holokaust, kojima bi dobro došla riječ kajanja i isprike, a ne odvratna hvala i slava najvećem zločincu rođenog među Hrvatima.

Stajali smo ovih dana 50 metara od kuće u kojoj je živio Ante Pavelić, na mjestu na kojem je izvršen atentat na njega 10. travnja 1957. Pratila nas je jedna argentinska novinarka na koju smo slučajno naletjeli u pokušaju da utvrdimo gdje se točno nalazila Pavelićeva kuća (koja je promijenila izvorni izgled i numeraciju na ulici). Ona nas je povezala s jednom dosta slušanom radijskom emisijom kojoj sam dao polusatni intervju. Za novinara/voditelja situacija je bila jasna: Pavelić je bio nacist. Tako ga se tretira i u argentinskim medijima.

Unatoč svemu tome, Frković, Hasenay i ta gomilica misle da im je sveta dužnost čuvati uspomenu na ustaše i NDH.

Tomislav Frković je onaj lik koji je održao pozdravni govor kada je Kolinda Grabar-Kitarović pohodila Buenos Aires poručivši joj tada da bi antifašističke temelje trebalo maknuti iz hrvatskog Ustava

Ako me pitate jesu li imalo svjesni da čine zlo i našoj zemlji i svim hrvatskim potomcima u Argentini, rekao bih da ih zbog toga nije briga. Sebični su i glupi.

Ono što sam na ovome putu utvrdio i što me raduje je ta loša vijest za naše ustaše: njihova priča dolazi kraju.

Za Argentinu nećemo trebati u tom smislu uskoro brinuti. Valjat će se pozabaviti s našom mlađarijom, onom koja sluša Thompsona i crta ”U” i ZDS, s popovima koji nemaju savjesti i neće žalovati sa žrtvama ustaškog terora te s tim istim Plenkovićem koji ima snage šamarati Frkovića i Hasenaya, ali nema tri čiste pogledati ravno u oči Ognjena Krausa i učiniti jedini ispravan potez.

Predsjednik ŽOZ-a je još jednom jasno istaknuo prošlog petka u Jasenovcu: hrvatska Vlada mora konačno dati crveni karton svakom ”ljutitom ustaši”, naciju treba deustašizirati i mlade odgojiti.

Inače bi nam se moglo dogoditi da nas počnu obilaziti argentinske novinarske i snimateljske ekipe kako bismo pojasnili što se to događa u zemlji Modrića i Rakitića u kojoj su nacisti zvani ustaše pobili 90 posto svojih Židova: kako to da se u toj zemlji još slavi zločin.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
    •  Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
    •  Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
    •  Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
    •  U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
    •  30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
    •  Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
    •  Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
    •  Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
    •  35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora