autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Mislim na djecu Gaze, i na to da nije normalno braniti teroriste

AUTOR: Mira Bićanić / 19.03.2024.

Mira Bićanić (Foto: Ognjen Alujević)

Nisam ni politolog ni povjesničar, samo povremeni komentator događaja ”zanimljivog vremena” u kojem živimo, često manipulirani i politički i povijesno.

Da bismo razumjeli sadašnjost, neophodno je imati znanje o prošlosti, koja u historijskom aspektu nije nalik prustovskom, literarnom osjećaju što boji nostalgijom sjećanje na bolje minulo doba. Povijest se razvija iz političkih trenutaka koji utječu na pojedinca i kolektivitet, meandrirajući između rata i mira.

U dvadeset godina pisanja pozicija iz koje bilježim uvijek je ista – humana i angažirana prema sudbini onih koje je politika pretvorila u žrtve poigravši se njihovim životom na najokrutniji način.

Kada je riječ o povijesno-političkom kontekstu, to je rat, koji se ”hrani čovjetinom”, kako je napisao Ranko Marinković u romanu ”Kiklop”.

U ratnom sukobu obje su strane gubitničke upravo zbog masovnog stradanja nevinih. Ali u ratu se, nažalost, politički, često biraju strane, i shodno tome nipodaštava se i dehumanizira žrtva ”onih drugih”. Za žrtve kriterij isključivosti ne znači ništa osim produljenja agonije i traume za života ili post mortem u vidu pljuvanja po njihovu životu.

Iako ni sama ne znam koliko sam puta brisala pljuvačku sa svoga imena zbog istine koja u tom trenutku nekom nije odgovarala, i iako ću uvijek biti spremna izložiti se za istinu, nikada mi se to nije dogodilo tako intenzivno i masovno kao ovoga puta, kada sam, među rijetkima, odlučila napisati nekoliko tekstova o židovskom stradanju, nakon što sam primijetila da nisu dovoljno prepoznati kao žrtve iako to jesu.

To ne znači da je palestinska žrtva manje vrijedna; nisam to nikada ni pomislila ni napisala, baš suprotno.

No pisanje mi je otkrilo i razotkrilo da u ljudima postoji nešto neopisivo odvratno i mračno prema čemu mogu osjećati samo prezir: iskorištavanje jedne stradale strane iskazivanjem lažne suosjećajnosti da bi se maskirala patologija navijača i pljuvača, tj. istina, a ta se zove antisemitizam.

U čemu sam ga najprije otkrila? Pa prije svega u izjednačavanju Židova s Državom Izrael.

”Tekst ti je prožidovski”, rekao mi je jedan prijatelj. U nastavku razgovora pokazao je potpuno nerazumijevanje razlikovnosti između izraza prožidovski i proizraelski. Shvatio je kad sam mu uzvratila stavlja li znak jednakosti između svih Palestinaca i terorista. Razmišljanje nije baš imanentno svakomu, no zaključivanje bez razmišljanja jest.

Legitimno je kritizirati politiku Države Izrael, odnosno njezine vlade, baš kao što je legitimno kritizirati politički izbor većine Palestinaca u Pojasu Gaze da ih predstavlja teroristička organizacija.

Politički različita mišljenja i postoje da bi se raspravljalo na podlozi poznavanja teme i argumenata pro et contra. Tu nema ničega spornog, a ni nehumanog.

Ali nije normalno braniti teroriste i opravdavati njihove zločine. Nije normalno ni braniti stav da je terorizam oblik borbe za slobodu, koji uključuje masovno klanje, sakaćenje i silovanje. Tragom toga, na njujorškoj Petoj aveniji stoji plakat dizajniran kao palestinska zastava, a na njemu piše: Rape is resistance. Free Palestine by any means necessary.

Oni među nama koji tako razmišljaju nemaju suosjećanje za palestinsku djecu koja ginu. To im je fraza kojom mrze ”onog drugog” i prilika da to javno kažu ili napišu. Ne zanima njih žrtva ni stradanje nevinih. Odatle i pljuvačka na mom autorskom imenu i okretanje glave od ”onih drugih” koji su također žrtve.

Vraćajući se u sunčanu nedjelju s Britanca, dobila sam je prvi put uživo, uz jedan udarac i uvrede da sam cionistička svinja koju treba zaklati. Dva nabildana pravednika tako su pokazala koliko vole i žale djecu, dok ih ja mrzim. Završili su prijetnjom neka se samo usudim nastaviti pisati braneći ”židovsku gamad”.

Pa, evo, jesam.

Dodala bih samo još i da volim židovski narod. I to je legitimno. Zadivljena sam njihovom ustrajnošću da izdrže svoju prošlost, sadašnjost i ono što ih čeka u budućnosti. Holokaust je vječna trauma u meni kao ljudskom biću koje ne može razumjeti kako se to moglo dogoditi, i to u XX. vijeku.

Zato ne mogu razumjeti ni prijeteća obećanja islamskih terorista i njihovih vođa da je 7. oktobra samo početak i da nikada neće odustati od želje za istrebljenjem Židova i uništenja Države Izrael.

Rat će jednom završiti. I samo jedna smrt je previše, a smrt sada trijumfira nad životom u toj točki Bliskog istoka. No antisemitizam neće nestati, ugrožavajući Židove gdje god da žive. On je konstanta.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Mala škola Hamasa za stranku Možemo!
• Džihad naš svagdašnji
• Kako ponovno ubiti žrtvu

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: TEŠKE BOJE
Oznake: Gaza, Hamas, Holokaust, Izrael, Kiklop, Mira Bićanić, Ranko Marinković, Teške boje

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

4 Jul

Papa Prevost je, nikako slučajno, na 250. godišnjicu osnivanja SAD-a i Dan neovisnosti, posjetio otok Lampedusu, simbolu, jer ga se smatra "vratom Europe" za sve one koji riskiraju život prelaskom Mediterana. Lav je, inače, migracijsku politiku Donalda Trumpa nazvao "nehumanom".