Moć (Putinova) verbalnog naoružanja

Iz današnje perspektive sve je uočljivije notorno samozavaravanje političara koji očito nisu smatrali mogućim da predsjednik ponižene nuklearne sile, koji je već duže vrijeme pokazivao diktatorske sklonosti, sada, nakon razdoblja semantičkog naoružanja, čini upravo ono o čemu je godinama govorio.

Retrospektivno se svi možemo zapitati kako je mogla vladati takva naivnost. Kako smo, naime, svi mogli vjerovati, da godine, čak i desetljeća Putinovog govora obilježenog prijetnjama, poticanjem protu-zapadnih resantimana i redovitim nijekanjem teritorijalnog integriteta suverenih država, u jednom trenutku neće prerasti u situaciju kakvom se Europa danas suočava?

Da budem iskren, ne znam. No uočavam da je situacija jednako nejasna i aktivistima i politički zainteresiranim mladima u visokorazvijenim industrijaliziranim zemljama Zapada, koji tamo već godinama njeguju kulturu prosvjedovanja ne samo protiv fosilnog goriva, nego i protiv anti-demokratskih režima od kojih ga Zapad kupuje.

Jedino objašnjenje zbog čega se pri sklapanju tržišnih odnosa načelno zatvaraju oči pred režimima koji su odgovorni za demokratske i humanitarne krize možemo slutiti u općoj kratkovidnost ili licemjerju nositelja političkih odluka, eventualno i u dosadašnjoj iluziji o mogućnosti vječitog odvajanja političkih od gospodarskih odnosa.

Ta iluzija očito ima povijesno uporište u Hladnom ratu, u kojemu su gospodarski odnosi između Zapada i Istočnog bloka ostali uvelike nedirnuti od političkog govora, čak i u fazama s visokim potencijalom za vojnu, pa i atomsku eskalaciju.

Kako god bilo, izgleda da najvažniju pouku ove agresije ne možemo izvući iz događaja kojima svjedočimo sada već mjesec dana. Ono na što bi nas ovaj rat trebao podsjećati je da oštre riječi dugoročno ne ostaju bez oštrih posljedica, posebno ako su redovito izgovorene u političkom kontekstu.

Čovjek je, na koncu, biće koje se očituje u govoru. Potiču ga ideje koje nastaju i koje iskomunicira u mediju govora.

Zato bismo se trebali pitati, jesmo li pojavu nove senzibilnosti na govor, koja se u proteklo vrijeme na Zapadu toliko široko rasprostranila među društveno potlačenim skupinama i intelektualcima među društvenim manjinama, možda olako stigmatizirali kao odraz takozvane kulture cenzuriranja i poništavanja.

Pomno praćenje društvenopolitičkog diskursa pokazuje okrenutost Zapada prema ideji samoodređivanja i podupiranja osobnog doživljaja pojedinca.

Tako smo razvili i nama svojstven kritičan stav prema svemu što nosi naznake autoritarnosti, pa tako i prema onom što se naziva zapadnjačkim kulturnim imperijalizmom.

No taj nam trend i objelodanjuje da je vječiti argument o zastrašenosti Rusije povodom potencijalnog širenja zapadnjačkog područja vojnog utjecaja ništa više nego kritika koju je Zapad nametnuo samom sebi.

Premalo se pitamo kako bi Putin takvu sliku o prestrašenom Kremlju mogao pomiriti toksičnom muževnosti i nadčovječnosti kojom se redovito inscenira pred narodom.

Pogledom na Putinove govore, u kojima samu pojavu ideje o suverenosti Ukrajine uvijek iznova karakterizira kao rodnu grešku za koju nisu odgovorni ni Biden ni Scholz ni Macron, već sam Lenjin, izvjesno je kako problem nije u nesporazumu sa Zapadom.

Putinova se politika, naime, hrani velikoruskim fantazmama koje su duboko ukorijenjene u rusku povijest.

Ne poziva se na zadnje – nazovimo to ”istočno” – širenje NATO-a u 2017. godini, kada je Crna Gora postala članica transatlantskog saveza; ne poziva se ni na Hladni rat ni na dezintegraciju Istočnog bloka koliko se snažno poziva na vrijeme prije 1917.

To nas ne treba čuditi. Osoba koja je opsjednuta time da postane povijesna ličnost, uporište svoje politike nužno pronalazi u povijesnom.

No oživljavanje ponosa na kulturnu povijest ruske civilizacije i države iziskivalo je vrijeme.

Putin je vlast ipak preuzeo nakon duge faze pokušaja tranzicije iz socijalističkog u demokratski sustav gospodarstva. Riječ je o dugoj fazi nedovoljno uspješne tranzicije, koja je kulminirala u sramotnim epizodama vječito mamurnog Jeljcina.

Za diskurzivnu pripremu svega što danas odlikuje rusku politiku, bilo je potrebno vrijeme zacjeljivanja rana koje su propast socijalizma i nesposobne vlade nanijele ruskom stanovništvu. Vrijeme, u kojem je Putin etablirao svojevrsnu retoriku revanšizma. Vrijeme, u kojem Zapad ništa nije poduzeo.

S pogledom na naše prostore i ponovno oživljene tenzije u BiH, izvjesno je da bi Zapad, prije svega i EU, trebali izvući pouku iz godina ruskog verbalnog naoružanja.

BiH je ostala zaboravljeni europski protektorat, a pregovori sa Srbijom o ulasku u EU već su godinama zastali. Tamošnji narodi tako su prepušteni koruptivnoj, desničarskoj, huškačkoj eliti koja vječito nastoji buditi upravo onaj revanšizam kojim se Europa trenutno suočava u Ukrajini.

Gerald Knaus, austrijski sociolog i migracijski stručnjak koji je, među ostalim, izvrsni stručnjak za Jugoistočnu Europu, nedavno je u poznatom njemačkom talk showu istaknuo kako se običan čovjek, čitajući srpske provladine tabloidne novine, ne može oduprijeti osjećaju da permanentno prijeti izbijanje rata, bio to rat atomskih sila ili, pak, rat u regionu.

U potpunosti podržavam njegov zahtjev da EU i UN po pitanju jednog takvog verbalnog naoružanja moraju zauzeti jasan stav i suditi svakome tko aktivno predvodi jednom takvom huškanju.

U BiH i Srbiji potrebno je mobilizirati onaj dio stanovništva koji bezuvjetno ne pristaje na nacionalistički diskurs. EU se treba trgnuti i ne dopustiti Dodiku i Vučiću da kroje sudbinu tih zemalja.

Potrebna je konkretna perspektiva europske integracije. Ne za Dodika, ne za Vučića, već za ljude koji umiju biti okrenuti prema miru i demokraciji; ljudima, koji su spremni predvoditi novim političkim projektima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Njemačka mora iscrpno propitati svoja vanjskopolitička načela
    •  Kako zadovoljiti ruski ''timos''?
    •  Njemačka godinama svodi geopolitiku na ekonomske odnose
    •  Pubertetsko poimanje stvarnosti i zavjereničke politike
    •  Promašena krizna komunikacija između Vlade i građana
    •  Država zaražena klijentelizmom je država bez društva
    •  Auf Wiedersehen, Angela!

> Svi tekstovi ovog autora