Muče me jedno nacističko odlikovanje i klevete o Miri Furlan

Dobili smo, dobio sam, kao glavni urednik Autografa, godišnju nagradu Udruge za vjersku slobodu u RH jer kažu da, među inim stvarima, ”jačamo kapacitete dobra”.

Trebala je ovo biti kolumna o tomu: kako jačati kapacitete dobra. Možda to na koncu i ispadne svrhom ove kolumne, ali su me jučer, kada sam kao svake nedjelje sjeo da ju napišem, presjekle rečenice koje mi je u inbox poslao kolega novinar (neka za sada ostane neimenovan, recimo samo da su njegovi podaci poznati računovodstvu HTV-a).

Rečenica koja me prvo dotukla glasi: ”Ono što je Mira (Furlan) trebala za života razmisliti jest kako to da je između svoje napadnute zemlje i osobe koja propovijeda Miloševićevu ideologiju izabrala potonje”.

K tomu je ta osoba, moj kolega novinar, ponavljao da se onomad javno obrusio na pokojnu Miru Furlan jer je rekla da ”Istra nije Hrvatska”, što je glumica više puta demantirala, a osobito kada je 2008. bila gošća emisije ”Nedjeljom u 2” (Aleksandar Stanković je tu posebno dobru i važnu emisiju snimio u Beogradu nakon što je Mira Furlan završila sa snimanjem filma ”Turneja”).

Kažem da su me te rečenice kolege novinara presjekle i toliko oneraspoložile, jer su mizerne i klevetničke, da sam se našao u čudu i pred velikom dilemom: da trabunjam o dobru, o tome kako ”jačati kapacitete dobra” ili da se prebacim na nešto konkretno, pak, znate da samo volim i radim korisne stvari, da učinim nešto za dobro, nešto dobro po sebi.

U rečenicama i stavu kolege novinara, viđenija njuška HTV-a (kuću/organizaciju koju i dalje nastavljam bojkotirati pa tako nisam želio, mogao niti smio dati izjavu u povodu rečene nagrade, makar bila za religijski program, ampak se tamo, na Prisavlju, gomilaju afere i ja neću s mog kursa skrenuti sve dok se, najprije ne razriješi afera seksualnog zlostavljanja o kojem je pisano u prošlotjednom broju tjednika Nacional), prepoznajem matricu ponašanja koja omogućuje fašizam.

Umjesto da palamudim o ”kapacitetima dobra” ja ću vam ispričati zašto me ta rečenica o ”priklanjanju Miloševićevoj ideologiji”, te rečenice kolege novinara toliko uznemiruju.

Naravno, najprije jer je to nastavak agresije na Miru Furlan i Radu Šerbedžiju, ali i zato jer se to tiče i mene osobno, povijesti moje obitelji o kojoj sam dosta toga napisao premda nisam sve i objavio: nastavljam istraživati, tragati, pokušavati dobiti odgovore na neka meni i društvu u kojem živim važna pitanja.

Kasno već, duboko u noći, Cristina je na stol stavila vreću tih stvari i rekla mi je da uzmem štogod mi treba. Znao sam što moram uzeti, ali nisam imao pojma s čime ću se susresti. U jednoj tabakeri me čekalo nacističko odlikovanje ustanovljeno 16. prosinca 1938., a koje se dijelilo ”zaslužnim njemačkim majkama”

Pojasnit ću.

Kada smo Claudia i ja uspjeli poći u Južnu Ameriku nakon smrti mojega oca Adolfa 2019. (znate već da na sahranu u Paragvaju nije bilo nikakvih šansi da stignemo) imali smo sreće da smo, nakon posjeta majci u Buenos Airesu, mogli otići k mojoj sestri u Patagoniju.

Meni je to bilo obvezatno činiti i da izvijestim sestru Jadranku iz prve ruke o svemu što sam znao i saznao o mome ocu, osobito nakon iskustva mukotrpnog suživota u Zagrebu i nakon pisanja romana ”Povratak Adolfa Pilsela” (VBZ, 2018.), posebno zbog toga što sestra nikada više nije imala kontakt s našim ocem Adolfom nakon što nas je ostavio 1972.

Nikada nakon toga! To su naše stvari, ali i to možda bude tema za roman, ili dio romana o mom bratu Branku, planiran za ovu godinu.

Jadranka živi u sjeverozapadnom kutu pokrajine Chubut, jako blizu granice s Čileom. Posudila nam je auto da makar na dva dana odemo do 700 kilometara udaljenog Trelewa, u istoj pokrajini ali na obali Atlantika, kako bismo razgovarali s našom sestričnom Cristinom, kćerkom jedne od tatinih starijih sestara, Eleonore (rođene u Prnjavoru, BiH), koja je preminula u istom gradu i ostavila slike i dokumente koji su potrebni za moja istraživanja.

Kasno već, duboko u noći, Cristina je na stol stavila vreću tih stvari i rekla mi je da uzmem štogod mi treba. Znao sam što moram uzeti, ali nisam imao pojma s čime ću se susresti.

U jednoj tabakeri me čekalo nacističko odlikovanje ustanovljeno 16. prosinca 1938., a koje se dijelilo ”zaslužnim njemačkim majkama”.

Dobilo ga je moja baka Roza Pilsel, Hrvatica iz Mrkonjić Grada (BiH), majka moga oca Adolfa (Uroševac, Kosovo, 1936.), koja se koncem 1942. iz Sarajeva (kamo su u travnju 1941. na poziv njemačke vojske stigli iz Uroševca) sa suprugom Jakobom i djecom preselila na jugoistok Poljske, u Lublin i onda u Zamošč, u sklopu plana Heinricha Himmlera da germanizira taj kraj.

Blizu Lublina je sagrađen geto zvan Nisko, a blizu Podzamczea, inače mjesta gdje se početkom stoljeća motao stariji brat mojega djeda, Gustav Pilsel, čiji potomci žive u Engleskoj.

Grad je služio kao sjedište operacije Reinhardt, glavnog nacističkog plana za eksterminaciju poljskih Židova u okupiranoj Poljskoj. Većina stanovnika geta, oko 26.000 Židova, bilo je deportirano u kamp smrti Belzec, gdje su umoreni između 17. ožujka i 11. travnja 1942. Ostali su odvedeni u nacistički kamp Majdanek, gdje ih se također masovno ubijalo. Moj djed Jakov Pilsel, po svemu sudeći, kao suradnik Gestapa je ulazio i u Majdanek.

To nacističko odlikovanje koje me dočekalo u Patagoniji, skriveno desetljećima, naći će moja sestrična Cristina, rekoh, u patagonijskom gradu Trelewu pregledavajući stvari pokojne majke, tatine sestre Ele Pilsel (njezin suprug bio je ustaša koji se dočepao Argentine, a Ela je, kao i moj otac, bila aktivna u ustaškoj/domobranskoj mladeži u Buenos Airesu pedesetih godina, uz Antu Pavelića).

Bilo je to odlikovanje, ponovimo, ”Njemačkoj ženi” koje je Adolf Hitler ustanovio za majke s petero i više djece (Roza ga je dobila, premda Hrvatica koja se maskirala jer je savršeno govorila njemački i imala muža Njemca, jer je imala petero vlastitih i skrbila je za još dvoje, pokojnoga šogora, ukupno sedmero).

Zašto je teta Ela to čuvala toliko godina, naslijedivši ga od bake Roze i zašto je baka Roza to vukla iz Poljske, pa nakon dolaska sovjetskih trupa u taj dio Poljske koncem srpnja 1944. i nakon bijega Pilselovih u Austriju, sve do Judenburga, gdje su dočekali kraj rata?! Zašto je to spremala cijelo vrijeme boravka moga djeda Jakova u britanskom vojnom zatvoru, pa onda nosila vlakom do Genove, pa brodom sve do Buenos Airesa kamo su stigli početkom 1949.?!

Bila je to velika tajna moje obitelji i, ako je išta znao o tomu, moj otac nije govorio o ”poljskom razdoblju” Pilselovih, a pogotovo ne o službovanju mojega djeda za Gestapo. Kada ga se o tomu pitalo odgovarao bi da o tim stvarima nije razgovarao s roditeljima, s mojom bakom Rozom i djedom Jakovom. Čini mi se da mi je otac i na taj način lagao. Elem.

Bio je to veliki obiteljski teret koji će nagnati Pilselove da u Argentini odbace njemačku, a prihvate hrvatsku kulturnu i političku paradigmu. Osobito nakon zbližavanja s Antom Pavelićem i ustašama pobjeglih nakon sloma NDH.

Dakle, poslije rata Jakov će završiti u zatvoru u Wolfsbergu: pao je u engleske ruke optužen da je bio ratni zločinac. U grob (1967.) je otišao sa svojim tajnama. Je li ulazio u Majdanek ili u neke druge nacističke logore, po kojim zadacima, to ne mogu sa sigurnošću još reći.

Ali taj ”pečat” suradnika Gestapa bio je toliko snažan da će, nakon što će obitelji stići u Argentinu, obilježiti potrebu za prihvaćanjem drugačijega političkog i nacionalnog identiteta.

Taj ”pečat” suradnika Gestapa bio je toliko snažan da će, nakon što će obitelji stići u Argentinu, obilježiti potrebu za prihvaćanjem drugačijega političkog i nacionalnog identiteta. To nacističko odlikovanje leži u jednoj ladici među stvarima koje ”čekaju završetak moje istrage”, koliko god bude u mojoj moći da to dovršim, nakon ovoga džumbusa s Covidom-19 – o tajnama obitelji Pilsel. Taj komad metala čeka svoj roman

To nacističko odlikovanje leži u jednoj ladici među stvarima koje ”čekaju završetak moje istrage”, koliko god bude u mojoj moći da to dovršim, nakon ovoga džumbusa s Covidom-19 – o tajnama obitelji Pilsel. Taj komad metala čeka svoj roman.

Ali to bakino odlikovanje me obavezuje da kažem NE fašizmu i NE svakom obliku prianjanja fašizmu.

Da kažem NE klevetama protiv Mire Furlan kojima mi je u nedjelju popodne taj moj kolega novinar presjekao i grudi, i želudac, i mozak.

Dopustim li da te klevete rastu, ne učinim li ništa protiv njih, bit će potpuno svejedno što ću napisati u romanu glede i unatoč nacističkom odlikovanju baki Rozi.

Ako bih prešutio klevete protiv Mire Furlan, premda sam ih tek sada čuo na ovakav način i premda sam još u šoku, bio bih ništarija. Bio bih ili kao onaj koji mojoj baki daje odlikovanje ili kao onaj koji to strašno odlikovanje čuva kao obiteljsko blago. Ne, ne čuvam ga tako.

Da vam nisam ovo danas ispripovjedio, napisao, badava bi bila nagrada za ”jačanje kapaciteta dobra” Udruge za vjersku slobodu.

Postao bih bogalj duše, kao što se bojim da će (p)ostati ovaj kolega novinar s HTV-a, ako sam ne izađe pred javnost i ako se ne ispriča mrtvoj Miri Furlan i svima kojima je smrt Mire Furlan osobni gubitak.

Meni je. Umrla mi je bliska osoba. Zbog Mire Furlan ostajem predan antifašizmu koji nije i ne smije biti reducirano na blesavo i promašeno mahanje crvenim zastavama i na papagajsko ponavljanje kako smo bili ”na pravoj strani”. Jer antifašizam od nas traži stvaranje struktura pomirenja i povjerenja: vježbanje jedne nove ”gramatike solidarnosti” i empatije kakvu od mene, a možda i od vas, traži papa Franjo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora