Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (1)

Erwin Miller naviknuo se da “navlači hlače na golo tijelo, jer nije imao donjeg rublja”. Na to se – kaže on – “navikava ne čovjek, nego logoraš”.

Čitav njegov nevjerojatno dojmljiv memoarski spis govori o tome kako postavši logoraš, prestaneš biti čovjek.

I druge jasenovačke memoariste, prije svih Riffera, Milišu i Jakovljevića, treba iščitavati na sličan način.

Jakovljević piše da mu se “u ustaškom logoru otvorio bezdan. Čitav se jedan svijet srušio u taj ponor”.

Svi su logoraši slijedom brutalnih, ali i vrlo suptilnih metoda koje su iskoristili njihovi tamničari, bili dehumanizirani, “onečovječeni”. Jednostavno rečeno – “logoraš, gledajući sve te užase, postane neosjetljiv”.

Bio je to “ne samo povijesno-društveni nego i sociološki fenomen s obilježjima totalne dehumanizacije i gušenja osnovnih ljudskih i pravnih normi”.

Miša Danon, preživjevši jasenovačko iskustvo, tvrdi kako je tamošnji “zatočenik morao odmah da shvati da je samo broj bez vrednosti, nešto bez značaja – logoraš nije za ustaše predstavljao čoveka”

Miša Danon, preživjevši jasenovačko iskustvo, tvrdi kako je tamošnji “zatočenik morao odmah da shvati da je samo broj bez vrednosti, nešto bez značaja – logoraš nije za ustaše predstavljao čoveka”.

Dr. Nikola Nikolić to kaže na malo drugačiji način: “Logoraš je prestao biti sličan ostalim ljudima, nije ni živ ni mrtav, neko užasno strano biće”, a Egon Berger još direktnije: “Mi stari zatočenici bili smo već sličniji zvijerima nego ljudima.”

Talijanski kemičar i književnik Primo Levi (1919.–1987.) u knjizi Zar je to čovjek, napisanoj i objavljenoj neposredno nakon rata, izvrsno analizira taj problem: Levi svjedoči o svom jednogodišnjem boravku u Auschwitzu, o teško zamislivim strahotama.

Po uobičajenom obrascu Auschwitza i drugih logora (pa tako i Jasenovca), Levi i njegovi logoraški drugovi bili su izgladnjivani, tučeni i iscrpljivani radom do krajnjih granica, dok su deseci tisuća Židova i drugih bili u neposrednoj blizini odvođeni u plinske komore.

Nagon za samoodržanjem, kao i isključivo gledanje svojih interesa, a ne sažalijevanje svog supatnika, pokazuje se često, tvrdi Levi, korisnije ako se želi preživjeti logor.

On se poslije rata suočio s problemom da se ponovo nauči osjećati kao ljudsko biće, nakon što je živio i preživio u sustavu kojem je svrha bila da njega i ostale logoraše svede na očajne životinje.

O onečovječenju je pisao u memoarima i jasenovački logoraš Čedomir Huber, koji žali da do trenutka izlaska njegove knjige 1977. “to uništenje čovjeka u zatočeniku nije dovoljno osvijetljeno, a pogotovu nije osvijetljeno to da se u svim zatočenicima nikada nije mogao ubiti čovjek”.

Primo Levi u svojoj je posljednjoj knjizi objašnjavao kako je smisao bezrazložnog zla da lomi posljednje moralne i ljudske obzire u njegovu počinitelju.

O svemu tome na maestralan način govori film Saulov sin Lászla Nemesa, dobitnik Oskara za najbolji strani film 2015. U njemu se prati svakodnevica logoraša Saula Ausländera, mađarskog Židova, člana Sonderkommando (radne grupe u nacističkim logorima smrti, sastavljene uglavnom od Židova), zaposlenog u plinskoj komori.

Saul mehanički uzima vrijedne stvari od ugušenih, skida ih, odvlači njihova tijela te čisti prostorije. Radi to stoički, mehanički, posve rezigniran u odnosu na strahote kojima svjedoči (Leo Eitinger objašnjava da je takvo “automatizirano” ponašanje reakcija većine logoraša).

Slično je osjećao Goldsteinov vršnjak, trinaestogodišnji Ilija Ivanović, koji je “prerano ostario” u trenutku kad je stigao u Jasenovac, kad je bio u stroju s još stotinjak dječaka od dvanaest do petnaest godina i kad ih je ustaški oficir razdvojio u dvije grupe. “Znali smo da jedna grupa ide u smrt, a druga ostaje, ali nismo znali koja”

Sve se mijenja u trenutku kada, uklanjajući tijela, shvati da jedan dvanaestogodišnji dječak još daje znakove života. Dječak ubrzo umire, ali ga Saul želi pokopati po židovskom običaju. To postaje njegova opsesija, potvrda da u njemu još uvijek postoji čovjek. Na kraju filma Saul umire zadovoljan, jer je uspio pokopati dječaka kako je želio.

Fabula filma umjetnički je konstrukt temeljen na stvarnim događajima, na Svicima iz Auschwitza.

Leo Eitinger (1912.–1996.), psihijatar, preživjeli iz Holokausta, rodom iz Češke, bježi pred nacističkim progonom u Norvešku 1939. U Norveškoj je uhapšen u ožujku 1942. te deportiran u Auschwitz u veljači 1943., gdje je radio u logorskoj bolnici. Kasnije je prebačen u logor Buchenwald.

Od 762 norveška Židova koja su iz Norveške deportirana u nacističke logore samo su 23 preživjela; Eitinger je bio jedan od njih. Po oslobođenju se posvetio istraživanju posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) među preživjelima iz Holokausta.

Njegovo je pitanje bilo – što je nagnalo preživjele iz Holokausta, među njima i Prima Levija, kao i poznatog pjesnika Paula Celana (1920.–1970., rođenog kao Paul Antschel), da počine samoubojstvo?

Eitinger je opisao traumu logora iz dvostruke perspektive – kao preživjeli iz Holokausta i kao istraživač. Objašnjava da je već sam dolazak u logor (govori konkretno i ponajviše o Auschwitzu, ali i o drugim logorima), kada se moralo izaći iz vagona i svrstati u redove, sve pod batinama, stvarao atmosferu panike.

Nadalje, analizira kako je, iz psihološke perspektive, dolazak u Auschwitz značio za osobu zapadanje u “krizu”, s jasnom perspektivom da se ta osoba u narednom razdoblju “dezintegrira” ili posve slomi.

Potom razlaže to stanje na faze – “fazu šoka” u kojoj su žrtve “smetene i labilne”, ali mogu na van izgledati “stabilne, staložene, iako u nutrini njihove su psihe bile načete smetenošću, bespomoćnošću i kaosom”. Nacisti su znali kako iskoristiti takvo stanje novopridošlih zatočenika (a to su, iz svog primitivnog rakursa, napravili i ustaše u Jasenovcu), kako bi u potpunosti kontrolirali situaciju.

Nakon što je prošla “faza šoka”, logoraš dolazi u “fazu reakcije”, u kojoj se mora priviknuti na logorsku svakodnevicu i pronaći psihološke mehanizme kako bi joj se prilagodio.

Valjalo se dakle suočiti s nizom katastrofalnih činjenica – odvajanje od obitelji (za koju se često vrlo brzo saznalo da je nestala u plinskim komorama), osjećaj nesigurnosti, teški prinudni rad, glad i nedostatak osnovnih potrepština.

Dolazak u logor bio je težak šok s kojim se malotko mogao nositi, ali nije se radilo samo o logorskom iskustvu, nego općenito i o drugim, sličnim ratnim šokovima.

Talijanski kemičar i književnik Primo Levi (1919.–1987.) u knjizi Zar je to čovjek, napisanoj i objavljenoj neposredno nakon rata, izvrsno analizira taj problem: Levi svjedoči o svom jednogodišnjem boravku u Auschwitzu, o teško zamislivim strahotama

Slavko Goldstein (1928.–2017.) doživio je težak šok u trenutku kad su mu 13. travnja 1941. ustaše odveli oca u zatvor, iz kojeg se nikad nije vratio. Više od 60 godina kasnije konstatirao je kako “mislim da mogu točno odrediti dan i sat u kojem je prekinuto moje djetinjstvo: nedjelja, 13. travnja 1941. godine”.

Slično je osjećao Goldsteinov vršnjak, trinaestogodišnji Ilija Ivanović, koji je “prerano ostario” u trenutku kad je stigao u Jasenovac, kad je bio u stroju s još stotinjak dječaka od dvanaest do petnaest godina i kad ih je ustaški oficir razdvojio u dvije grupe. “Znali smo da jedna grupa ide u smrt, a druga ostaje, ali nismo znali koja.”

Erwin Miller, koji je u logor ušao sa sedamnaest godina, pripovijeda kako se “odjednom osjećao mnogo, mnogo stariji nego što je uistinu bio. Razmišljao sam kao odrastao čovjek. Kao da sam već prošao sve što je u životu trebalo proći, i sad samo još čekam kraj. Nisam se bojao smrti, nju sam, stojeći pred čoporom ustaša koji bez milosti pucaju u ljude, već vidio stotinu puta.”

(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof.  Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ustaše, Hrvati i Židovi
    •  Hrvatski povijesni revizionizam
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (10)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (9)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (8)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)

> Svi tekstovi ovog autora