autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ne umijem prenijeti svoj ushit nad ovom knjigom

AUTOR: Miljenko Jergović / 17.07.2016.

Irački KristHassan Blasim, ”Irački Krist”, Fraktura, Zaprešić, 06/2016.

Postoji onaj trenutak kada čitatelja književni tekst ushiti, uzvisi ga i uznese iznad njegova svakodnevnog života, pa mu se učini da je, kao vjerniku pri suočenju s Bogom, sve zadobilo svoj konačni razlog i smisao.

Takva se književna epifanija često tiče traumatičnih životnih, porodičnih, povijesnih okolnosti. Doživite je, možda, u čitanju Šalamovljevih “Priča sa Kolime”. Ali toga nema bez književnog genija. Dvadeset milijuna mrtvih Sovjeta, u Staljinovim logorima i Hitlerovim pokoljima, šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu, kao ni mirijade anonimnih, malih i velikih, mirnodopskih i ratnih porodičnih tragedija književnosti ne znače ništa bez onoga koji će im dati svoj glas i pravo na istinu.

Nema druge istine osim književne istine. Niti čovjeku ima načina da se suoči s događajem koji ga nadrasta i ždere, kao što crna rupa ždere rotirajuća nebeska tijela, osim onoga koji mu pruža književni tekst. Povjesničari samo arhiviraju prošlost. Zadaća književnosti, one koja na čitatelja djeluje snagom epifanije, jest da prošlost privede njezinom kraju. Kraj je uvijek u fikcionalnoj istini, u istini poezije.

Dvadeset milijuna mrtvih Sovjeta, u Staljinovim logorima i Hitlerovim pokoljima, šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu, kao ni mirijade anonimnih, malih i velikih, mirnodopskih i ratnih porodičnih tragedija književnosti ne znače ništa bez onoga koji će im dati svoj glas i pravo na istinu

Hassan Blasim u Bagdadu je studirao filmsku režiju. Potom je otišao u Sulejmaniju, glavni grad iračkog Kurdistana, i pod pseudonimom Ouazad Osman snimao filmove. A 2004, nakon američko-britanske agresije na Irak, kada su, pod izlikom rušenja Sadama Huseina, George W. Bush i Tony Blair praktično uništili ovu zemlju, Hassan Blasim je, poput stotina tisuća svojih sunarodnika, bježao prema Europi.

Primili su ga u Finskoj, gdje je prošao kroz proces socijalizacije i domestizacije. Umjesto da snima filmove, pisao je kratke priče. Književna slika svijeta za razliku od filmske slike ne traži da se bude na licu mjesta. Ili je lice mjesta piščevo sjećanje.

Pišući na arapskom – jer drugog jezika za svoje sjećanje i za književnost nema – Hassan Blasim postao je poznat na engleskom govornom području, a potom i šire. Objavio je dvije zbirke. Druga, pod naslovom “The Iraqi Christ” u Velikoj Britaniji je 2014. osvojila nagradu Independent Foreign Fiction, dok je izbor iz obje knjige, naslova “The Corpse Exhibition” od časopisa Publishers Weekly proglašen za jednu od deset najboljih knjiga u Sjedinjenim Američkim Državama.

Riječ je, ustvari, o sudbinskom paradoksu tipičnom za naše doba: Bush i Blair su jedno, američka i britanska kultura su nešto drugo. Ali kako u svakome trenutku imati na umu kako je jedno suprotno i suprotstavljeno drugome?

“Irački Krist i druge priče” hrvatsko je izdanje, sastavljeno od obje Blasimove knjige priča. Izdavač je Fraktura, a prijevod načinila je Mihaela Velina. Pa iako je riječ o prijevodu s trećeg jezika (engleskog), iako se prevoditeljica baš i nije pronašla u svijetu Hassana Blasima, posao je obavljala samo manje ili više tehnički korektno, pripovjedački svijet Hassana Blasima tako je upečatljiv i snažan da uspijeva prodrijeti do čitatelja, u njemu izazvati onu epifaniju, a onda i jedno strašno vrijeme privoditi njegovoj poetskoj i književnoj istini.

Dvije su Blasimove teme: rat i izbjeglištvo. Rat je onaj koji već petnaestak godina izvoljevamo gledati na svojim televizijskim ekranima, u pristranim i cenzuriranim izvještajima američkih i britanskih televizija, zaduženih da brane stečevine gospode Busha i Blaira, i sveudiljnu ispravnost politike kršćanskoga Zapada prema muslimanskom Istoku. A izbjeglištvo nam je, također, dobro poznato. Poneki od tih ljudi, potencijalnih Blasimovih junaka, prošao je i kroz Hrvatsku u onih nekoliko mjeseci prije zatvaranja balkanske izbjegličke rute.

Između nas i njih postoji spasonosna razlika.

Ona se, istina je, više tiče naših i njihovih putovnica i identifikacijskih dokumenata, nego naše i njihove kulture. Ovo drugo nam je, naime, ubitačno blisko.

Dvije su Blasimove teme: rat i izbjeglištvo. Rat je onaj koji već petnaestak godina izvoljevamo gledati na svojim televizijskim ekranima, u pristranim i cenzuriranim izvještajima američkih i britanskih televizija, zaduženih da brane stečevine gospode Busha i Blaira, i sveudiljnu ispravnost politike kršćanskoga Zapada prema muslimanskom Istoku. A izbjeglištvo nam je, također, dobro poznato. Poneki od tih ljudi, potencijalnih Blasimovih junaka, prošao je i kroz Hrvatsku u onih nekoliko mjeseci prije zatvaranja balkanske izbjegličke rute

Blasimov svijet, svijet bagdadskih ček pointa i miting pointa, malih, od granata zaklonjenih kafanica, ljudi koji hine da žive svoje normalne živote i djece koja se bez prestanka igraju rata, neobično je sličan Sarajevu iz 1992. i 1993, onom Sarajevu koje opisujem u “Sarajevskom marlboru”, sve nastojeći da književni tekst ispisujem kao vlastitu osobnu iskaznicu.

U Sarajevu, istina, još uvijek nije bilo bombaša samoubojica, ali sve drugo je bilo isto. Čak je isto bilo i nerazumijevanje s kojim su priče dočekivane.

Nekome je možda šokantno, meni već odavno nije, ali iz zagebačke je perspektive ratno Sarajevo bilo jednako daleko kao i Bagdad. Stoga mi je bila više nego dragocjena intervencija jedne nesretne i neuravnotežene osobe, koja je prije nekoliko mjeseci novinski intervju Hassana Blasima – uzgred, izvrsno načinjen – dočekala bijesnim psovkama. Ponavljala je, kao da će svakoga trenutka povratiti: Suljo i Mujo, Suljo i Mujo!, nalazeći tako savršenu sliku i prispodobu Blasimove proze.

Biva tako da istinu o knjizi otkrije onaj ili ona koja knjigu nije ni čitala. Doista, svi su ti Arapi, ti luđaci i nesretnici, koji se opašu eksplozivom i zapute u čaršiju, Suljo i Mujo, tipski likovi bosanskoga pučkog vica. Blasim ih je genijalno ogolio, do čiste emocije, do njihove ljudske suštine, do duše, i pustio ih jedne na druge.

Oni su figure njegove imaginacije, likovi iz njegova mentalnog zavičaja, koje upisuje u tekst kao da ih tetovira u vlastitu kožu. Svaka mu je riječ dragocjena, i svaka je riječ znak.

U knjizi je četrnaest priča. U prvoj, naslova “Stvarnost i službeni zapis”, bavi se onim čime se njegov čitatelj, tada u ulozi pisca, u “Sarajevskom marlboru” bavio u priči “Dijagnoza”.

Već u prvoj rečenici kaže ono što je osnovna tema svakog institucionaliziranog izbjeglištva, a onda je razvija u neku vrstu životnog aksioma, u kojem ima nečega od one andrićevske neporecivosti i konačnosti, po čijim se zakonitostima onda razvijaju ljudski životi, životi naraštaja i kultura: “U centru za prihvat izbjeglica svatko ima dvije priče – onu stvarnu i onu službenu. Službene su priče one koje novi izbjeglice pričaju ne bi li dobili pravo na humanitarni azil, zapisuju se u useljeničkom uredu i čuvaju u dosjeima. Stvarne priče ostaju zaključane u srcima izbjeglica, da o njima promišljaju u potpunoj tajnosti. To ne znači da je lako raspoznati koja je koja. Stapaju se i nemoguće ih je razlikovati.”

Blasimov svijet, svijet bagdadskih ček pointa i miting pointa, malih, od granata zaklonjenih kafanica, ljudi koji hine da žive svoje normalne živote i djece koja se bez prestanka igraju rata, neobično je sličan Sarajevu iz 1992. i 1993, onom Sarajevu koje opisujem u “Sarajevskom marlboru”, sve nastojeći da književni tekst ispisujem kao vlastitu osobnu iskaznicu

Između stvarnosti i službenog zapisa našla se civilizacija iz koje potječe Hassan Blasim. U tom procjepu njegova je razvaljena domovina, u njemu je, na koncu, i on sam, kao pisac čije djelo ne pripada više nijednoj kulturi.

Na arapskom njegova je knjiga objavljena u cenzuriranoj verziji, a odmah potom i zabranjena, i to u Jordanu, valjda najliberalnijoj zemlji arapsko-muslimanskoga svijeta.

Na engleskom, koji nije njegov jezik, niti jezik njegove književnosti, ali je jezik većine njegovih čitatelja, pa i prevoditelja, Blasimove priče nisu cenzurirane. Međutim, one na engleskom niti ne mogu biti do kraja izrečene, budući da iskustvo koje opisuju u tom jeziku, zapravo, ne postoji. Tako prijevod nehotice, ali i nužno, biva sredstvo cenzure.

Ovaj jezik kojim čitatelj upravo piše iskustvu Hassana Blasima od engleskoga je bliži barem za jedno Sarajevo i za jednu Bosnu, pa je tim više šteta što njegove priče nisu prevođene s arapskog. Time bismo bili bliži ovom piscu i njegovom tekstu, ali bi nam bio jasniji i procjep između stvarnosti i službenog zapisa iz kojega smo se sami, možda, uspjeli izvući, a koji je Hassanu Blasimu jedina domovina.

Njegov je Bagdad poput Babeljeve Odese. Najistinitije mjesto na zemlji. Istina, u Bagdadu malo je smijeha. Iako, imaginacijom oba grada, u trenucima njihova konačnog pustošenja, caruje neka veličanstvena bezazlenost. Bezazlenost veseloga odeškog rabina, bezazlenost mladića koji opasan smrtonosnim pojasom ulazi u skupi bagdadski restoran, u koji dolaze gradska gospoda i neki tamošnji Unproforci. U takvom će se restoranu odviti radnja naslovne priče. Iračkom Kristu ime je Daniel, zovu ga Kauguma Krist, a ima čudesnu moć pretkazivanja događaja.

Kršćanin u Bagdadu nije sam po sebi neko čudo. Za vrijeme krvave Sadamove diktature, krvave, ali pluralne, sekularne, višenacionalne, multikulturne, drevna kršćanska zajednica bila je važan označitelj iračkoga identiteta. Među različitim muslimanskim denominacijama – nikako “sektama”, kako je krivo prevođeno u ovoj knjizi, jer šiiti i suniti jedni drugima ni u kom slučaju nisu “sekte”, možda su u krajnjem slučaju i nevjernici, ali sekte nisu – među njima dakle, različitim i sve istim muslimanima, kršćanin je onaj koji je totalno drukčiji.

Daniel je sa njima preživio sve ratove, uključujući i rat za Kuvajt, s kojim je konačna katastrofa i započela, i doživio je sve do posljednjih vremena i američkog zaposjedanja Bagdada. Kod kuće je imao ostarjelu mater, jedinu koja je još bila tu od nekoć velike familije. Bez sluha, vida i sjećanja, u peleni, čekala je smrt, koja će presjeći i posljednju nit koja Daniela vezuje za Bagdad. Iako na nesreću moja mati nije ostala bez sluha, vida i sjećanja, savršeno mi je poznato o kakvoj se tu niti radi.

Kao i ono drugo: “U dugačkom pismu starija ga je sestra preklinjala neka napusti zemlju, ali Krist je bio tvrdoglav kao i majka. Oboje su odbili đavolje iskušenje – ponudu da napuste svoj izgubljeni raj.” (Doista, zašto moja majka nije otišla iz Sarajeva? I zašto ja nisam otišao prije nego što je opalila prva puška, premda sam mogao znati da je gotovo i da mene, zapravo, više nema tu? Nisam o tome mislio godinama. Sve dok se pitanja nisu obnovila, važnija od svakoga mogućeg odgovora, u knjizi Hassana Blasima. I neka netko onda kaže da je u krivu ona nesretnica koja bulazni o Sulji i Muji, misleći, avaj, skroz pogrešno, da ja imam nešto s pojavom Hassana Blasima među Hrvatima.)

Između stvarnosti i službenog zapisa našla se civilizacija iz koje potječe Hassan Blasim. U tom procjepu njegova je razvaljena domovina, u njemu je, na koncu, i on sam, kao pisac čije djelo ne pripada više nijednoj kulturi

I tada Daniel čini nešto neobično, nepredviđeno. Nakon nedjeljne mise svoju dementnu, gluhu i slijepu majku vodi u onaj restoran. (Je li nam nedjeljna misa zajednička? U određenom smislu jest. Sarajevo, tojest moj Bagdad, bilo je mjesto gdje sam u vrijeme opsade mogao naslutiti Boga, u obličju Sina Njegova Isusa Krista. Što se poslije dogodilo? O tome bih morao sam. Tu mi Hassan Blasim ne pomaže.) Pomogao je majci da sjedne uz jedan lijepi stol u kutu restorana. Naručio je porciju i pol kebaba s ljutim papričicama i ajranom. Nježno ju je uhvatio za prste i prinio ih do tanjura, da dodirnu kebab i paradajz sa žara. Zatim ju je počeo hraniti.

Po čemu se poznaje istinitost ove scene? Po tome što je Daniel naručio porciju i pol kebaba. To je onaj detalj kojim genijalni pisac jednu naoko konvencionalnu priču odvodi u čaroliju. Nakon toga čitatelj mu vjeruje sve.

Za njihov stol, uz uljudno pitanje, sjeda neki mladić. Takav je običaj na svim orijentima ovoga svijeta, od Cazina do Bagdada: na Zapadu stol u restoranu je suvereni teritorij onog tko je za stol prvi sjeo, a na Istoku suverena je samo stolica i ona bogda stola ispred tebe, sve drugo je, uz ljubazno obraćanje, slobodno i svačije. U neka doba taj mladić zadigne jaknu i razgrne se: “Imam pojas s eksplozivom. Progovori i raznijet ću se.”

S Danielom sklapa ovakav dogovor. Otići će u zahod i on će, Daniel, preuzeti pojas na sebe. Za to vrijeme mladić će iz restorana izvesti Danielovu majku. Slijepu, gluhu, inkontinentnu, i spasiti joj život. Daniel će se naravno raznijeti. Ako to ne učini, ako ne čuje eksploziju, mladić će mu naprosto ubiti majku.

Takav je dogovor, ali priča na tom mjestu ne završava. Kao i priče iz “Sarajevskog marlbora” ona ima jasnu i nedvosmislenu poantu. Koga zanima neka je pročita.

I za to je potrebna hrabrost.

Nakon što je Daniel naručio porciju i pol kebaba, čitatelj se iz svoje zagrebačke i okcidentalne sigurnosti strmoglavio ravno u Bagdad i u taj bagdadski restoran, među bombaše samoubojice. Mnogo je takvih mjesta u knjizi. A ljudi, makar bili i čitatelji, ne vole boraviti u ratom zahvaćenim područjima. Kod Hassana Blasima lako se gubi glava. Mnogo lakše nego u cjelokupnoj hrvatskoj ratnoj ili antiratnoj književnosti. Takav je to pisac.

Ovako kaže Daniel, irački Krist: “‘Kako da svoj privatni život pomirim sa spoznajom da mi se svijet urušava pred očima?’ (tako se, spušta se Blasim u fusnotu, Ingmar Bergman zapitao u jednom intervjuu) ‘To je pitanje koje me cijeli život muči. Drži me budnim kao otvorena rana’, rekao je Krist.”

Ovo je još jedna od Blasimovih epifanija, skrivena u najsitnijem detalju. Nije važno to što će ponajviše uzbuniti maštu okcidentalne publike, naročito one koja nipošto ne bi trošila vrijeme na Sulju i Muju, to da nekakav Arapin, makar bio i kršćanin, usred ratnog Bagdada citira Ingmara Bergmana.

Je li to uvjerljivo? Bezbeli da jest.

Najpažljiviji gledatelji Bergmanovih filmova živjeli su i umrli u Sarajevu i Bagdadu. A ako i nisu, nije netačna tvrdnja da jesu. Ne samo da je takva tvrdnja tačna, nego je literarno savršeno uvjerljiva.

Uvjerljivost je na strani onih koji su sve izgubili, osim vještine da svojim službenim istinama omađijaju imigracijskog službenika i, naravno, druge manje upečatljive vještine: da hodaju po površini vode.

Ali nije “Irački Krist” najbolja u ovoj knjizi od četrnaest genijalnih priča. Najbolja je ona posljednja, naslova “Noćne more Carlosa Fuentesa”.

Doista, zašto moja majka nije otišla iz Sarajeva? I zašto ja nisam otišao prije nego što je opalila prva puška, premda sam mogao znati da je gotovo i da mene, zapravo, više nema tu? Nisam o tome mislio godinama. Sve dok se pitanja nisu obnovila, važnija od svakoga mogućeg odgovora, u knjizi Hassana Blasima. I neka netko onda kaže da je u krivu ona nesretnica koja bulazni o Sulji i Muji, misleći, avaj, skroz pogrešno, da ja imam nešto s pojavom Hassana Blasima među Hrvatima

Ovako počinje: “U Iraku se zvao Salim Abdul Husain, radio je za općinu kao čistač, u skupini koju je upravitelj zadužio za čišćenje posljedica eksplozija. Umro je u Nizozemskoj 2009. pod drugim imenom, kao Carlos Fuentes.”

Već same po sebi ove dvije rečenice su dovršen i zaokružen roman. Za kratku priču s temom identiteta, jednu od najboljih i najviše mojih priča što sam ih pročitao u životu, Hassanu Blasimu trebalo je mnogo više.

On nije pisac efektnih rješenja i stilske pirotehnike. Iako upravo to demonstrira i time vlada kao malo koji pisac naših dana, ali uvijek u cilju nečega što je mnogo konvencionalnije i tradicionalnije: života i vrlo jednostavne životne priče.

Čim je zatražio azil u Nizozemskoj, Salim Abdul Husain predao je i zahtjev za promjenu imena. Imigracijskom službeniku objasnio je da to čini iz straha od islamističkih grupa koje bi mu mogle doći glave nakon što je molbu za azil podložio tvrdnjom da je radio kao prevoditelj za američku vojsku. Mogli bi ga ubiti kao izdajnika, iako je slagao da je bio prevoditelj, kao što bi mu u useljeničkoj službi mogli odbiti azil ako ne slaže da je bio prevoditelj. Jer zašto bi Nizozemska dala politički azil uličnom čistaču, makar i da je ulicu čistio od leševa?

Posavjetovao se Salim telefonom s nekim rođakom u Francuskoj, i ovaj mu je, sve između dva dima džonta, ovako rekao: “Imaš potpuno pravo. Stoput je bolje biti iz Senegala ili iz Kine, nego u Europi imati arapsko ime. Ali ne možeš uzeti imena kao što su Jean ili Stephen. Možda da si odabereš neko smeđe ime? Kubanska ili argentinska dobro bi ti išla uz kožu, boje zagorenog ječmenog kruha.” Salim je zahvalio rođaku i postao Carlos Fuentes.

Sve što je vidio u novoj domovini imao je potrebu da uspoređuje s onim iz prethodnog života. “Sve što je Carlos Fuentes vidio istodobno ga je ushićivalo i ponižavalo, od mekoće toaletnog papira u Nizozemskoj do zgrade parlamenta kojoj su jedina zaštita sigurnosne kamere.”

E, ovo je jedna od onih rečenica koju bi trebalo analizirati na sjednici Europskog parlamenta u Bruxellesu, ili na nekom manje prostačkom mjestu, s manje kurvi i svodnika, recimo u kabinetu njemačke kancelarke Angele Merkel, jedne od posljednjih živih Europljanki.

Ova rečenica bi, naime, kada bismo je bili u stanju pročitati i razumjeti, mogla spasiti Europu, tako što bi nam pomogla da razumijemo koji je vrag ljudima s Istoka kada po Europi rade sranja, i što je to u dušama sirijskih izbjeglica kad po Njemačkoj pipkaju tamošnju žensku čeljad.

Sve je to zato što ih svijet u kojem su se zatekli istovremeno ushićuje i ponižava. Ponosni li smo na to što oni osjećaju ushit pred našim bogatstvom i kulturom, morali bismo osjetiti i sram što ih naše bogatstvo i kultura ponižavaju.

Kako nešto može u isti mah ushititi i poniziti? Ako to ne razumijete, tada vam je imaginacija zakrčena kolesterolom, doživjeli ste fatalni infarkt mašte i više vam nema spasa.

Volio bih da umijem prenijeti svoj ushit nad knjigom “Irački Krist i druge priče”. Ali ne umijem. Zanijemio sam kao rijetko kad, jer me priče Hassana Blasima nagone da govorim o sebi i svome životu.

A tako reagiraju oni blaženici među čitateljima koji su upravo naišli na prvu pravu knjigu u životu. Meni ovo, ako mi vjerujete na riječ, nije prva. Ali isto kao da jest. I to je ta epifanija, posve bliska vjerskom iskustvu. Ja sam onaj Daniel iz priče o iračkom Kristu, kao što je taj Daniel svatko drugi tko se u Bagdadu zatekne nakon što sazna za onu jednu i pol porciju kebaba…

Iz Blasimovih priča progovaraju živi, ali i mrtvi. U njegovome svijetu više ne postoji jasna granica između života i smrti. To je ono čime nas je iračka nesreća nadigrala.

“Carlos Fuentes odlučio je da će svake godine slaviti godišnjicu dana kad je postao nizozemski građanin. Imao je osjećaj da mu se koža i krv zauvijek promijenila i da mu pluća sad udišu pravi život. Da dodatno ojača svoju odlučnost, uvijek je ponavljao: ‘Da, dajte mi državu koja se prema meni odnosi s poštovanjem, da je cijeli život mogu obožavati i moliti se za nju.’” I tko svoje neznabožačke molitve onda ne bi uputio njoj, Nizozemskoj?

Nama je, ipak, život bio život, a smrt je bila smrt. Njegova proza je visokokultivirana, u njoj je veliko književno i filmsko iskustvo Zapada. To je proza redatelja koji je onemogućen da snima filmove, proza čovjeka koji je onemogućen da živi životom koji bi sam birao. Hassan Blasim najosamljeniji je pisac na svijetu, on je glas milijuna najosamljenijih ljudi, od kojih bi se svaki mogao zvati Carlos Fuentes.

Carlos Fuentes na kraju se ubio. Umro je od straha da će zaboraviti jezik zemlje u koju se naselio i da će ponovo biti onaj koji je prethodno bio. (Jedan moj dragi znanac, sarajevski pjesnik, umirao je krajem prošloga stoljeća od tumora mozga, u američkoj bolnici, kao bosanski iseljenik. U posljednjoj fazi bolesti zaboravljao je i zaboravio engleski jezik, i mogao se sporazumijevati samo na svom materinjem. Vjerujem da je upravo to ono čega se plašio Carlos Fuentes, a Hassana Blasima doživljavam kao vlastitog znanca, koji je sigurno poznavao i mog odavno pokojnog druga.)

I na kraju, preskočimo sve i zaboravimo sve. Kad već nisam u stanju prenijeti svoj ushit Blasimovom knjigom, neka ovih nekoliko rečenica nakon kojih ozbiljno pomišljam da sam Carlos Fuentes zapravo ja:

“Carlos Fuentes odlučio je da će svake godine slaviti godišnjicu dana kad je postao nizozemski građanin. Imao je osjećaj da mu se koža i krv zauvijek promijenila i da mu pluća sad udišu pravi život. Da dodatno ojača svoju odlučnost, uvijek je ponavljao: ‘Da, dajte mi državu koja se prema meni odnosi s poštovanjem, da je cijeli život mogu obožavati i moliti se za nju.’” I tko svoje neznabožačke molitve onda ne bi uputio njoj, Nizozemskoj?

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1