Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici

”Kad su mladi ljudi jednoga naroda konzervativni, onda tome narodu zvoni mrtvačko zvono.” Riječi su to crkvenog čovjeka s propovjedaonice prije 140 godina.

Henry Beecher – brat spisateljice svjetski glasovite priče ”Čiča Tomina koliba” – bio je pastor američke Kongregacionističke Crkve, socijalni reformator i pobornik ukidanja ropstva. Čovjek protiv struje svoga vremena, ali i svoje Crkve. Bio je ”lijevi”.

Povjesničar Benny Morris, umirovljeni profesor izraelskog sveučilišta Ben-Gurion, priznaje sada da se s njime zbiva što po prirodi često biva: da se od lijevoga naprednjaka iz mladih godina pretvara u staračkog konzervativca. Počeo je pokazivati razumijevanje za nehumana sredstva nacionalista radi postignuća cilja.

Glavninu profesionalnog života bavio se novom poviješću Izraela. Nastojao je objektivno obraditi zločine svoga naroda pri stvaranju mlade države: ”Naprosto sam htio znati što se dogodilo.”

Pišući o onome što su sunarodnjaci mu radili starosjediocima bio je stekao naljepnicu ljevičara, zvali su ga izdajicom. Ponos ”izabranoga naroda” ne priznaje tamne strane svoje povijesti.

Morrisova knjiga ”Trideset godina genocida” mučno je štivo. Govori o masovnim umorstvima, smrtonosnim protjerivanjima, masovnim silovanjima, otmicama i prisilnim vjerskim obraćenjima. Autori izvlače na svjetlo dana desetljećima zakopane dokumente turskih, američkih, britanskih i njemačkih službenika, diplomata, putnika, vojnih osoba, misionara i trgovaca, koji su putovali tim prostorima i izvješćivali o viđenome

Novinar dnevnih novina Haaretz upitao je prof. Morrisa: ”Što mislite o rasizmu, ekstremizmu, političkom nasilju? Imamo one koji upozoravaju da se ovdje javljaju znakovi što podsjećaju na one u nacističkoj Njemačkoj.”

”Istina je”, odgovara on, ”da [Izrael] postaje sve više desničarski i okreće se religiji, a to ne izgleda dobro.” O masakrima nad Palestincima kaže da to jesu zločini – ali ”u ratovima ljudi se ubijaju, neki su i masakrirani. To nije lijepo, ali je nešto što se događa.”

Pa tvrdi da ovo kod njih nije genocid. Genocid je ono što su Nijemci počinili Židovima. Stoga je, veli, ”glupa, nekorektna i nepoštena” usporedba kakvu, na primjer, izvodi njegov kolega, sunarodnik Daniel Blatman, da ideologija čiste rase i svetoga nacionalnog tla sama po sebi vodi u genocid.

Unatoč obraćanju konzervativnim sentimentima, prof. Morris je daleko od nacionalističkog fanatizma. Ozbiljan znanstveni rad doveo ga je do spoznaje koja sada ječi kao ”mrtvačko zvono” za budućnost njegova naroda. Državi Izrael predviđa najviše 50 godina opstanka. ”Izrael će klonuti, i Židovi će biti progonjena manjina.”

Suprotno sve moćnijim političarima i vjerskim vođama, po čijim stavovima, samo trajan rat jamči trajan opstanak židovske nacionalne države, Morris tvrdi: ”Situacija u kojoj mi vladamo okupiranim narodom nepravedna je i ne može potrajati u 21. stoljeću, u modernom svijetu.”

”Palestinci sve gledaju u širokoj, dugoročnoj perspektivi”, kaže. ”Vide da je pet-šest-sedam milijuna Židova ovdje okruženo stotinama milijuna Arapa. Oni nemaju razloga da popuste, jer židovska država ne može trajati. Njima je pobjeda osigurana.”

Benny Morris u zadnje je vrijeme svoj povijesno-istraživački rad proširio na zločine nad manjinama u susjedstvu. Genocid je, tvrdi, ono što su Turci proveli nad Armencima.

Javnosti je općenito poznat genocid nad Armencima u godinama 1915.-1916. Sada Morris otkriva svijetu zaboravljenu historiju istrebljenja u punom rasponu: ona počinje godine 1894. i teče sve do 1924.

Pod trima vladama brutalno je stradalo milijun i pol do dva i pol milijuna kršćana – Armenaca, Asirijaca i Grka. Visoke brojke žrtava tek su, kaže, oprezna procjena. Prije progona kršćani su na turskom prostoru činili 20 posto pučanstva, pri kraju dva posto.

Za razliku od Palestinaca, kojima povjesničar Židov predviđa osiguranu budućnost, ovi drugi su poraženi konačno. Kao i europski Židovi: onih što su pomoreni više nema. Ubojice su pobjednici.

Turske arhive istraživao je Morrisov kolega prof. Dror Ze’evi. Tu je bilo najteže. ”Od Prvoga svjetskog rata generacije Turaka cenzurirale su, spaljivale i sakrivale inkriminirajuću dokumentaciju”, kaže Morris.

Najimpresivnija je lista od 200-tinjak ubijenih novinara u Rusiji u posljednja tri desetljeća; najglasovitija među njima je mlada Ana Politkovskaja

Morrisova knjiga ”Trideset godina genocida” mučno je štivo. Govori o masovnim umorstvima, smrtonosnim protjerivanjima, masovnim silovanjima, otmicama i prisilnim vjerskim obraćenjima. Autori izvlače na svjetlo dana desetljećima zakopane dokumente turskih, američkih, britanskih i njemačkih službenika, diplomata, putnika, vojnih osoba, misionara i trgovaca, koji su putovali tim prostorima i izvješćivali o viđenome.

Britanski diplomat Gerald Fitzmaurice došao je početkom 1896. u grad Urfu na jugoistoku Turske, koji mjesec nakon pokolja 7.000 armenskih žitelja grada. Zapisao je da Urfa ”pruža prizor grada opustošena nekom pošasti gorom od rata ili opsade…”. Porazbijani dućani, puste ulice, nema odraslih muškaraca, nešto izgladnjele djece i žena u otrcanoj odjeći, prestrašena lica, u potrazi za suhim kruhom.

Stotine tisuća Grka pobijene su, a narod o tome ne zna ništa. Taj dio povijesti grčka javnost jednostavno ne čuva u nacionalnoj predaji. Kao da takva sjećanja krnje sliku umišljene slavne prošlosti.

Grčki povjesničari govore o oko milijun sunarodnjaka pomorenih u Turskoj između 1914. i 1924. Računica se osniva na procjeni da je do rata 1914. u Turskoj živjelo oko dva milijuna Grka, a samo ih je milijun završilo kao izbjeglice za vrijeme i poslije rata. Ze’evi, u nemogućnosti provjere, iz opreza svodi te brojke na nekoliko stotina tisuća.

Američki misionari izvijestili su 1922. s jugoistočnog obalnog područja Crnoga mora o praznim nekoć grčkim selima. Gledali su kolone protjeranih Grka što su tjednima prolazili kroz grad Sivas, oko 70.000 njih. Žene i djeca ”izgladnjeli, promrzli, gotovo goli… više nisu izgledali kao ljudi”.

Jedna misionarka izvijestila je iz Sivasa u kolovozu 1921. godine: ”U Anatoliji smo susreli skupine što prolaze pod žarkim suncem… koje su gonili turski žandari. Mrtva tjelesa ležala su uz rub ceste. Strvinari su jeli dijelove tijela, tako da su većinom ostajali goli kosturi.” Poslije je naišla na druge, na maršu od 800 kilometara. Ljudi su se rušili od gladi, na sunčanoj žezi stražari su branili ljudima piti vodu.

Otkrića dvojice profesora bacaju tamnu sjenu na svijetao lik oca suvremene Turske, Mustafe Kemala Atatürka. Osnivač i prvi predsjednik Republike, osobito je na Zapadu visoko cijenjen zbog sekularizacije i modernizacije zemlje. Novootkriveni njemački dokumenti razotkrivaju njegovu drugu stranu.

Što je u zemlji ostalo kršćana nakon sustavnog masakra i izgona Armenaca, 1915.-1916., dokončala je poslije Atatürkova vojska. Likvidirane su i protjerane stotine tisuća Grka i Asirijaca.

Po svjedočenju zapadnih diplomata i misionara, on je u njihovoj prisutnosti godine 1922. izjavio da želi Tursku ”ispražnjenu od kršćana”. Državnik smatran antiislamistom poslužio se islamom za etničko čišćenje zemlje.

U Turskoj danas zakon predviđa zatvorsku kaznu za povredu službene državne povijesti prema kojoj istrebljenja Armenaca i Kurda uopće nije bilo, to je neprijateljska kleveta.

Godine 2005. skupina nacionalističkih odvjetnika podigla je tužbu protiv svjetski proslavljenog književnika Orhana Pamuka za oskvrnjivanje nacionalne časti, zbog njegovih izjava o armenskom genocidu. Samo zahvaljujući pritisku svjetske kulturne javnosti bio je godinu dana kasnije oslobođen.

Za supernacionaliste Turčin Pamuk je ljevičar i izdajica, kao što je za svoje sunarodnjake svojevremeno bio Židov Benny Morris dok je istraživao nedjela svoga naroda.

U Turskoj danas zakon predviđa zatvorsku kaznu za povredu službene državne povijesti prema kojoj istrebljenja Armenaca i Kurda uopće nije bilo, to je neprijateljska kleveta

***

U pitanju su krvave godine 20. stoljeća. Na početku 21. stoljeća doživljavamo veliko buđenje težnja za rasnom, nacionalnom, vjerskom, uopće ideološkom čistoćom.

Ostaje upitna vjekovima citirana Ciceronova mudrost o povijesti učiteljici života.  

Winston Churchill, nacionalist visoke klase, govorio je 1944., u jeku bitaka za biti ili ne biti nacije: ”Ljubav za tradiciju nikada nije oslabila naciju, naprotiv ona je jačala nacije u trenucima pogibli; ali mora doći novo gledanje, svijet mora ići naprijed.”

Povjesničari, pisci i novinari koji ne prihvate istinu koju diktira klasa moćnih ušutkavaju se na sve načine. Kada nepoželjan istraživač nepravda i ubijanja bude i sam likvidiran, taj više neće ispričati niti istinu o vlastitoj smrti!

Najimpresivnija je lista od 200-tinjak ubijenih novinara u Rusiji u posljednja tri desetljeća; najglasovitija među njima je mlada Ana Politkovskaja.

Slijedi Turska sa zabilježenih 120 imena. Poljaci Jaroslav Ziętara (24 godine) i Łukasz Masiak platili su životom istraživanje korupcije na vrhu. Tako su prošle također Daphne Galizia na Malti i Viktorija Marinova u Bugarskoj.

Srbija ima svoju Dadu Vukanović, Slavka Ćuruviju, Milana Pantića, Luku Popova; Crna Gora Duška Jovanovića…

Hrvatska se srećom zadovoljava s nizom pretučenih istraživačkih novinara, uz one koji su ustrašeni prijetnjama ušutjeli ili ih se više nitko ne usudi zaposliti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore
    •  ''Sveti kamen'' kao znak trajanja i nepromjenjivosti

> Svi tekstovi ovog autora