Oportunistički žurnalisti i mediji Ministarstva istine

Novinar Inoslav Bešker nije umro kao član Hrvatskog novinarskog društva, pa su članovi te udruge odbili objaviti in memoriam preminulom novinaru Beškeru.

Da, Inoslav Bešker je bio neovisni novinar koji je unatoč svoje novinarske neovisnosti bio više od pola stoljeća član raznoimenih hrvatskih režimskih udruženja profesionalnih novinara, uključivo i Hrvatskog novinarskog društva, sve dok na vlastiti zahtjev nije istupio iz članstva Hrvatskog novinarskog društva.

I osobno sam kao registrirani freelancer bio član istih udruženja novinara, jer se prema tadašnjim propisima nije moglo baviti novinarstvom kao slobodnim zanimanjem bez članstva u Društvu novinara Hrvatske u okviru Saveza novinara Jugoslavije (tada vrijedeći propis sa zakonskom snagom: Samoupravni sporazum o provedbi mirovinskoga i invalidskog osiguranja samostalnih novinara – članova Društva novinara Hrvatske NN 1/75).

I nije Inoslav Bešker bio usamljen u istupanju iz Hrvatskog novinarskog društva ”na vlastiti zahtjev”.

Još 2016. godine, objavio sam da je od osnutka 1910. godine ”na vlastiti zahtjev” iz članstva Hrvatskog novinarskog društva brisano 429 članova, te da će (tada) 430.-ti član koji će tih dana biti (o)brisan iz članstva ”na vlastiti zahtjev” biti kolega Željko Peratović. 

Nemam novije podatke; no koliko mi je poznato, u međuvremenu su na vlastiti zahtjev istupili i kolege

Boris Pavelić i Inoslav Bešker, a nakon što sam i osobno istupio iz Društva novinara mislio sam da sam vjerojatno bio najmanje 

433 po redu novinar koji je ”na vlastiti zahtjev” bio (o)brisan iz članstva Hrvatskog novinarskog društva.

Ino Bešker i ja znamo se još iz Omladinskog tjednika, tamo negdje od 1968/69. godine.

Razgovarali smo o neposrednom povodu njegova istupanja ”na vlastiti zahtjev” iz članstva Hrvatskog novinarskog društva. Pitao sam tada Inoslava je li razmišljao o tome kome prepušta Hrvatsko novinarsko društvo?

I odgovorio mi je: ”Piks, ne mogu više”, (odnosilo se na trpljenje žurnalističkog oportunizma prevladavajućeg u Hrvatskom novinarskom društvu).

A neposredni povod da Ino ”više nije mogao” bilo je nerazumijevanje tzv. Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva da u slučaju

kada javni interes prevladava neko pravilo kodeksa treba odrediti razmjernost pravila kodeksa i javnog interesa, pa ako se utvrdi da javni interes prevladava da u interesu javnosti treba odstupiti od pravila kodeksa i objaviti ”neugodnu” informaciju.

A radilo se o objavljivanju fotografije s mjesta smrti obješena čovjeka. Novinarski oportunisti inzistirali su na kodeksu i zabrani

objavljivanja fotografije žrtve i time zataškavanje. A Ino je kao neovisni novinar inzistirao da se ta fotografija u interesu javnosti ipak objavi zbog činjenice da taj snimak ukazuje na neistinitost službenog policijskog izvještaja o tom nemilom događaju i da se treba oduprijeti ”tihom pritisku za zataškavanja”.

Da me je Ino, nakon što sam nedugo poslije njega i osobno ”na vlastiti zahtjev” (o)brisan iz članstva Hrvatskog novinarskog društva upitao jesam li razmišljao kome prepuštam Udrugu iz čijeg članstva sam (o)brisan, odgovorio bih: ”Ino, ne mogu više”.

Da podsjetim, osobno sam ”na vlastiti zahtjev” istupio iz HND-a nakon što je vodstvu HND-a (Hrvoje Zovko, predsjednik i Slavica

Lukić, potpredsjednica) uspjelo stavljanje pod nezakonitu hipoteku Sberbanke zgrade Novinarskog doma i nestatutarna prodaja stanova zaštićenim podstanarima u Novinarskom domu.

Posredstvom sudskih obmana, osobito suca Pavla Vukšića iz kompromitiranog Zemljišnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu (unatoč članku 69. Statuta HND-a da je: ”Novinarski dom, sagrađen kao Zaklada hrvatskih novinara, materijalna osnova za socijalnu i profesionalnu zaštitu novinara i ne može se otuđivati”), hipoteka Sberbanke je nezakonita upisana u zemljišne knjige.

Koga zanimaju dokazi, objavio sam uz izvještaj o novinarskom istraživanju i dokumente u publikaciji Režimsko novinarstvo, digitalno izdanje dostupno na webu NSK.

U Hrvatskoj se pune 32 godine sustavno ”sedmoj sili” oduzima moć i autonomija i instaliraju razni oblici žurnalističkog oportunizma da bi političke hijerarhije ovladale medijima, a novinare i medije pretvorile u stranačke, religijske ili korporacijske PR prepisivače.

Postupno su se ”instalirale” nadležnosti upravne službe izvršne vlasti, odnosno Ministarstva kulture, u javno informiranje i gradio sustav ”PR medija i medijskih prepisivača”.

I prije dva (do)sadašnja istoimena Zakona o medijima iz 2003. i 2004. godine često su se mijenjali medijski propisi. Zakonom o javnom priopćavanju 1996. mijenjao se Zakon o javnom informiranju iz 1992. Do 2011. godine u prosjeku se svake četiri godine donosio novi medijski zakon, pri čemu nisu ubrojeni i posebni zakoni kao, primjerice, Zakon o elektroničkim medijima i slično.

Još 4. kolovoza 2011. godine u poslovnom tjedniku Lider objavio sam razgovor s Ninom Obuljen, (tada) državnom tajnicom u Ministarstvu kulture.

Na upit što (tada 2011.) kane nakon 20 godina neprovođenja medijskih propisa, Nina Obuljen je odgovorila da će predložiti novi, peti po redu, Zakon o medijima kojim će se s Ministarstva kulture nadležnosti za javno informiranje u Hrvatskoj prenijeti na samoregulacijska tijela.

Da podsjetim, prema članku 15. Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija (NN 199/03) Ministarstvo kulture je ovlašteno obavljati: ”upravne poslove u području javnog informiranja”. A prema članku 2. Zakona o medijima (NN 59/04) ”nadležno ministarstvo (za upravne poslove u javnom informiranju) bilo je Ministarstvo kulture”.

Otad je Nina Obuljen (u međuvremenu i Koržinek) karijerno napredovala s dužnosti državne tajnice u ministricu, a prenošenje nadležnosti za javno informiranje s ministarstva kulture na samoregulacijska tijela je zaboravljeno.

”Zauzvrat”, dotadašnje Ministarstvo kulture postalo je Ministarstvo kulture i medija, ili jednostavnije Ministarstvo istine, slično Republičkom sekretarijatu za informiranje pri tadašnjem Izvršnom vijeću (vladi) iz prethodnog političkog sustava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

U onovremenim birtijama iza Vjesnikova nebodera, u Stupničkoj ulici i Cvjetnoj cesti, u gostionici ”Vuglec” na uglu Savske i Odranske ulice, novinari su taj Sekretarijat za informiranje podrugljivo zvali ”Ministarstvom istine”.

A mit o blistavoj povijesti značajnog Hrvatskog novinarskog društva samo je mit.

Odmah pri osnutku Hrvatskoga novinarskog društva, usvojen je zaključak da novinarsko udruženje treba biti otvoreno ”svakom novinaru”, ali da odlučivati mogu samo ”pravi novinari” kojima je to profesija, a ne i ”novinari nuzgredice” ili žurnalistički oportunisti.

To pokazuje da se od samog osnutka cehovske novinarske udruge neovisni novinari opiru žurnalističkom oportunizmu režimskih novinara, nažalost uglavnom uzalud.

U većini dosadašnjih monografija o Hrvatskome novinarskom društvu, međutim, spominje se ”baština” od osnutka 1910. godine, a znatno rjeđe i u pravilu manje uočljivo da je od te 1910. godine do danas Hrvatskome novinarskom društvu čak šest puta mijenjan naziv.

Ubrzo nakon ostavke Milana Grlovića 1912. godine, prvoga predsjednika novinarskoga odsjeka u Društvu književnika, a potom i samostalnoga novinarskog udruženja, zamro je rad Hrvatskoga novinarskog društva.

I tek nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije, udruženje novinara postupno obnavlja rad, ali ne više kao Hrvatsko novinarsko društvo, nego od 1921. godine pod nazivom Sekcija Zagreb Jugoslavenskoga novinarskog udruženja.

Sekcija Zagreb Jugoslavenskoga novinarskog udruženja 1940. godine mijenja ime u Novinarsko društvo Banovine Hrvatske. To traje samo 14 mjeseci.

U travnju 1941. godine Novinarsko društvo Banovine Hrvatske je ukinuto i udruženju novinara je dekretom vlasti oduzeta samostalnost. Proglašeno je Hrvatsko novinarsko družtvo i, kao dosavez, to je nesamostalno ”družtvo” uvršteno u fašistički korporativni Hrvatski savez slobodnih zvanja.

Od 1945. godine novinarsko udruženje se zove Društvo novinara N. R. Hrvatske, a od 1953. godine Društvo novinara Hrvatske koje djeluje kao organizacijska jedinica Saveza novinara Jugoslavije sve do 10. siječnja 1991. kada se na prijedlog pokojnog kolege Gojka Marinkovića novinarskom udruženju vraća naziv iz 1910. godine – Hrvatsko novinarsko društvo.

Već samo ovako pobrojeni nazivi iste cehovske novinarske udruge u Hrvatskoj od 1910. godine do danas, nasuprot mitu ukazuju na to da se uglavnom radilo o režimskoj novinarskoj udruzi i o oportunističkom žurnalističkom članstvu.

Bilo je, istina, trenutaka u kojima se nadrastalo oportunističko režimsko novinarstvo, osobito pojedinci, primjerice, Milan Grlović, Marija Jurić Zagorka, Miroslav Krleža, ali to su bili rijetki novinari i rijetki trenuci.

Šarm režimskog oportunizma je u povijesti iste cehovske udruge hrvatskih novinara uvijek prevladavao.

Pišem ove retke da bih čitateljima objasnio zašto su novinari, po mojem mišljenju, časno ”na vlastiti zahtjev” istupali iz iste cehovske udruge hrvatskih novinara. I zašto u Hrvatskom novinarskom društvu prevladavajući stranački lojalni novinari odbijaju objaviti in memoriam preminulom kolegi koji je prije no što je (o)brisan iz članstva ”na vlastiti zahtjev” bio član te cehovske udruge pola stoljeća.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje
    •  Urušavanje koruptivnog sustava vlasti u pravosuđu
    •  Mediji u koruptivnoj mreži vlasti
    •  Nelagoda u javnosti zbog hrvatske pristranosti

> Svi tekstovi ovog autora