autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Otišao je velik čovjek, tješitelj i dobročinitelj, pravednik

AUTOR: Ivana Šojat / 28.04.2025.

Ivana Šojat

Postoje, po mojemu skromnom sudu, dva temeljna zastranjenja fundamentuma ljudske prirode: stanje koje čovjeka dovodi do mišljenja kako je bolji od svih ostalih i stanje u kojemu je čovjek obuzet mišlju kako su svi bolji od njega. I jedno i drugo gotovo je jednako pogubno. Prvo rađa samoprozvanom idolatrijom, izmještenošću iz svijeta, drugo čovjeku uskraćuje glas i pravo mišljenja.

No, oba za sobom povlače tišinu, prekid istinske, dvosmjerne komunikacije. Isključuju ljubav u njezinu istinskom značenju, onkraj taktilnosti, obuzetosti formom. Jer, ljubav, ona iskonska i najčišća, prvenstveno je shvaćanje da smo sadržajem od istoga, da smo doista, i u neprijateljstvu i u opačini, valjanju u blatu i zlu, svejedno braća i sestre, ljudski tijelom, dušom božanski, sazdani od svjetla koje možemo nazvati i fundamentumom, djelićima Nepokrenutog Pokretača.

Papa Franjo to ne samo da je znao, nego je i provodio u djelo. Nije ”zastao” na svjetotvornosti Riječi, nego je i djelima pozivao na Ljubav, identitetom (kako li traljave riječi) pozivao na zajedništvo, bliskost u razumijevanju patnje koja uvijek zapravo pripada svima nama.

Njegov prvi potez u svojstvu pape bio je odlazak na Lampeduzu. To su mu zamjerili oni koji su u prvom zastranjenju, oni koji se smatraju boljima od drugih, koji ljude dijele na ”nas” i ”one tamo”, ”druge”, ”drukčije”, ”drugotne”, koji u strahu promjene lica svijeta ne vide ljude, nego neprijatelje njihova okamenjena identiteta.

Isti ti s gnušanjem sad pišu i govore o papi. Zbog Međugorja i Stepinca. To su formalisti kojima se sve treba potvrditi dekretom, pisanom i pečaćenom odlukom.

Oni ne traže čudo naporom vjere, nego hamajliju, magijsku stvarčicu koja će im omogućiti da kliznu u nekakvo blaženstvo.

Oni ne znaju da je papa Franjo zapravo spasio Katoličku crkvu od urušavanja u samodopadnost, podrazumijevajuću samodostatnost, da ju je vratio u život družeći se živ sa živim ljudima. Vratio ju je počelima, onom iskonu u kojem liječnik ne treba zdravima, nego bolesnima. Isus, naime, nije u apostolsku družbu primao ”besprijekorne”, nego baš one kojih su se besprijekorni gnušali, spašavao preljubnice i kurve, praštao razbojnicima i zločincima.

Zato velim da je na Uskrsni ponedjeljak otišao velik čovjek, tješitelj i dobročinitelj, pravednik koji se nije libio plakati s uplakanima, koji je znao da nije grijeh samo ono vidljivo, opipljivo i čujno, nego i ono što čovjek pomisli, ali i propusti učiniti. Neki su propustili vidjeti. Drugi griješe riječju protiv čovjeka koji im nije učinio nikakva zla. Na njima je.

Neznanje, okamenjenost u vlastitu uvjerenju ubija žešće i trajnije od bilo čega što nam gazi fizičku prisutnost. I to je papa Franjo znao kad je svakome otvorio mjesto u zajednici kršćana. Svakome, bez obzira na rasnu, spolnu, ideološku pripadnost, bez obzira na seksualnu orijentaciju.

Bio je velik u otvorenosti i komunikaciji u odabiranju upravo onog ”srednjeg puta” između dvaju zastranjenja duha. Pokazao je to činjenicom da je kao isusovac odabrao ime Franjo, združio u sebi dva pravca kojima Crkva gotovo u prijeporu korača držeći se platonovskog, odnosno aristotelovskog.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: