Popravni iz budućnosti

Više od tri desetljeća karijere Toma Cruisea lako se mogu opisati sloganom njegova najnovijeg filma ”Na rubu budućnosti”: “Živi. Umri. Ponovi”. Kad zaživi na velikom ekranu, Cruise je magnet čija se privlačna silina može mjeriti sa snagom najkarizmatičnijih glumačkih zvijezda iz studijske ere Hollywooda; kad umre na stupu javnog sramoćenja, najčešće zbog povezanosti privatnog života sa Scijentološkom crkvom, Cruisea se počne poimati kao utjelovljenje svega onoga što je u današnjem Hollywoodu dekadentno.

 

I cijelo se vrijeme Cruise uspijeva ponovo nametnuti kao neizostavan leading man – bilo kao akcijski junak, bilo kao predvodnik ansambla. Iskoraci u burlesknu komediju ili mjuzikl samo su programirana osvježenja u karijeri glumca koji ni trenutka nije pristao pasti u drugi plan. ”Na rubu budućnosti” tek je najnoviji dokaz te…

 

Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.

Slogan filma “Na rubu budućnosti” mogao bi opisati i karijeru Toma Cruisea: “Živi. Umri. Ponovi”. Ponavljač Cruise za svoj četvrti pokušaj u žanru znanstvene fantastike zaslužio je čistu peticu

 

Tom Cruise je ušao u žanr znanstvene fantastike razmjerno kasno u svojoj tri desetljeća dugoj karijeri; ali kad se odvažio na taj korak, izveo ga je sa stilom, kroz dva zapažena filma Stevena Spielberga – ”Manjinski izvještaj” i ”Rat svjetova”. Nakon zanimljivog, ali ne u cijelosti uspješnog ”Zaborava” iz 2013., nepokolebljivi Cruise donosi svoj najbolji znanstvenofantastični naslov kao plod sprege dvaju na prvi pogled nespojivih sastojaka – japanskog romana ”All You Need Is Kill”, namijenjog mladoj publici željnoj pucačine, i režije Douga Limana, posljednji put viđenog kako pokušava Amerikancima osvijestiti razmjere ratnohuškačke koruptivnosti administracije Georgea W. Busha u filmu ”Poštena igra”.

 

Staviti Limana – koji kao rodonačelnik serijala o Bourneu ima solidne akcijske vjerodajnice, ali i izrazito antiratni svjetonazor – za kormilo predloška koji je u svojoj suštini dizajniran kao tinejdžerska videoigra činilo se kao začudan potez, ali…

 

Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.

 

Mnogo se filmova kroz posljednja dva desetljeća temeljilo na videoigrama, čak i prije nego što su se one zaradom počele ozbiljno mjeriti s utrškom multipleksa. Svejedno, ”Na rubu budućnosti” prvi je film koji sâm po sebi dočarava iskustvo igranja videoigre. Njegov protagonist Bill Cage (Tom Cruise) razlikuje se samo u jednom suštinskom vidu od većine naših konzolnih avatara: njemu je na raspolaganju neograničen broj života.

Iako iskusan akcijski redatelj, Doug Liman posljednji je put viđen kako stvara jedan od rijetkih američkih filmova protiv rata u Iraku – “Poštenu igru” iz 2010. Njegova ruka na kormilu predloška koji je u suštini dizajniran kao videoigra za tinejdžere željne pucačine prva je naznaka da se tu krije nešto više

 

S druge strane, on nema mogućnosti odustati od igre, ni trenutka: kako u pojedinoj razini pogine, tako se vraća na početak ne bi li iskoristio ono što je dotad naučio i, prešavši ponovo cijeli mukotrpni put do točke pogibije, tamo povukao potez koji će ga odvesti korak dalje. Cage pritom proživljava sve ono što je za igrača tek igra, te se razvoj njegova lika odvija u parametrima suštinski suprotnim uobičajenoj melodrami: Cage je ispočetka potpuno sličan nama, a kako se ponavljanja gomilaju, postaje iskusan ratnik…

 

Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.

 

Razvoj lika Billa Cagea u fascinantnom znanstvenofantastičnom trileru ”Na rubu budućnosti” u dobroj se mjeri može tumačiti kao pristup dekonstrukciji i rekonstrukciji persone Toma Cruisea, pod smjernicama njega samog. Premisa je da Europom bjesni rat; neprijatelj je izvanzemaljski. Cagea se to tiče utoliko što je zbog zlih svemiraca izgubio marketinšku tvrtku, pa sad taj posao radi za vojsku u činu bojnika.

 

I zvanje časnika za PR i uniforma štite Cagea od suočavanja s njime samim: kad ga slijed zbivanja svede na najnižu točku, gdje više ne posjeduje nijednu od onih maski iza kojih se dotad skrivao, Cage se prisiljen prenuti iz letargije i sazdati si stvaran identitet. A to će uključivati prvo odricanje svojeg ljigavog ega, zatim odricanje povjerenja u hijerarhijske strukture vojske same, te – naposlijetku – polaganje povjerenja u braću i sestre po oružju kako bi smogao snage da prijeđe sve zahtjevnije prepreke i ostvario konačni cilj. Limanov naizgled militaristički film pun je neodoljive klasne svijesti…

 

Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.

 

Ima izvjesne ironije u činjenici da Hollywood ne obilježava stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata (te početka najkrvavijeg stoljeća u pisanoj povijesti), kao ni sedamdesetu obljetnicu savezničkog otvaranja Zapadne bojišnice u Drugom svjetskom ratu nijednim prigodnim filmom. Doduše, ”Na rubu budućnosti” može se u tematskom smislu doživjeti kao pandan tematici prvog, jer nabusiti generali tu šalju tisuće i tisuće vojnika da ginu u besmislenom klanju na bojištima Francuske, a svoju jedinu pobjedu promiču kroz PR, nadijevajući vojnikinji Riti Vrataski (Emily Blunt) nadimke poput “Anđela iz Verduna” ili “Full Metal Bitch”.

 

Rita se, naravno, mora boriti i dalje – nema za nju promaknuća i sklanjanja iz prvih bojnih redova. A u vrlo konkretnom smislu film je pandan drugog događaja, gdje valovi snaga futurističke inačice NATO-saveza otvaraju frontu na žalu Normandije ne bi li smanjili pritisak na Istočnoj fronti. Simbolično je, stoga, što film u Americi počinje igrati upravo 6. lipnja, na samu godišnjicu Dana D…

 

Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.

 

Nema tog vojnika koji ne bi htio da može vratiti prošlost bar minutu unatrag. Užas sudjelovanja u ratu znači suočavanje kako s užasom neizvjesnog, tako i s užasom nepovratnog: saznanje da je samo jedan drugačiji potez s vlastite strane mogao biti dovoljan da neki suborac ostane na životu temelj je svakog PTSP-a. ”Na rubu budućnosti” pruža izravan fantastički lijek za tu traumu kad postulira mogućnost povratka na početnu točku i ponovnog prolaska kroz cijelu situaciju sa zadržanim sjećanjem na smjer kojim će se razviti.

 

A budući da je ton filma zaigran, pun dobro pogođenog crnog humora, ne bi me čudilo da postane omiljena razbibriga (u doslovnom smislu te riječi) mnogim veteranima koje muče snomorice. Oni će, napokon, bolje od svih moći uvidjeti istinitost u jednoj od kolateralnih teza filma – nikad izravno verbaliziranoj opservaciji da je za konačan ratni uspjeh važnije odabrati zdravu strategiju nego kratkoročno sigurnu taktiku…

 

Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.

Struktura zatvorene vremenske petlje nipošto nije nova, ali ovdje je em objašnjena u hodu, bez nepotrebnih scenarističkih komplikacija, em odgovara kako prohtjevima emocionalne dekonstrukcije i rekonstrukcije glavnog lika, tako i suočavanju sa suštinom ratne istraumatiziranosti

 

Strukturiranje filmske dramaturgije prema zatvorenoj vremenskoj petlji postojalo je mnogo prije nego što mu je ”La Jetée” Chrisa Markera iz 1962. podarilo kultnu, a ”Beskrajni dan” Harolda Ramisa iz 1993. komercijalnu slavu. Primijenjeno na tako raznorodne naslove kao što su filmovi ”Run Lola Run” i ”Izvorni kôd”, ono u najboljim izdanjima postaje neodoljivo.

 

Doug Liman već se jednom (i ne previše slavno) pozabavio takvim strukturiranjem u filmu ”Looper”, no ovaj put je na njegovoj strani Christopher McQuarrie, dobitnik Oscara za također genijalan film ”Privedite osumnjičene”. McQuarrie još otada nije napisao ništa ovako dobro: spajajući sastavnice romana Hiroshija Sakurazake i prve adaptacije Jeza i Johna-Henryja Butterwortha u besprijekorno čvrstu cjelinu, on postiže iznimnu preglednost emotivnog razvoja svojih nosećih likova čak i kad ih neprestano, kao u videoigri, mora resetirati na početni položaj, a da pritom…

 

Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.

 

”Na rubu budućnosti” uspijeva objasniti svoju zapravo vrlo zaguljenu znanstvenofantastičku premisu kroz začudno malen broj prizora ekspozicije. Jedan od razmjerno neopjevanih vidova scenarija je otkrivanje parametara njegova visokog koncepta kroz akciju: da, Cagea pri prvoj pogibiji zalije krv izvanzemaljskog Alfe, pa dokle god u sebi ima tu krv, bit će u stanju vratiti se kroz vrijeme na početnu točku. (Čak i ako je prostorno poginuo stotinama kilometara dalje. Četvrta dimenzija ovdje doista ima odnos prema trećoj kao treća prema drugoj. Zar ne?)

Kako Hollywood ovu 2014. nije obilježio ni filmom o Prvom svjetskom ratu (čija je stota godišnjica) ni filmom o otvaranju Zapadne bojišnice u Drugom svjetskom ratu (čija je sedamdeseta), “Na rubu budućnosti” poslužit će kao začudno primjeren popravni surogat za obje komemoracije

 

Ali krv tu postaje više od lakog prijenosnika koncepta – te potpuno izbjegava uvriježene konotacije “izabranika” koji je “predodređen” da ispuni presudnu misiju: potreba da iz posve pragmatičnih razloga sačuva krv u sebi pretvara Billa Cagea u SF utjelovljenje svih vojnika u povijesti…

 

Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.

 

Čak i danas, kad je za svaku raspoloživu ulogu u angloameričkom govornom području dostupna najraskošnija glumačka trpeza, ”Na rubu budućnosti” okuplja izvanredno pogođen ansambl. Uz Cruisea, koji napokon nastupa točno u vrsti uloge kakva ga je proslavila – te je smjesta razara, kako bi je uz mnogo muke mogao iznova izgraditi iz temelja – graciozna Emily Blunt začuđujuće je uvjerljiva u ulozi prekaljene veteranke iza čijeg se proslavljenog uspjeha krije jedna poprilično nelagodna istina.

 

Premda je Irac Brendan Gleeson volumenom i držanjem izvrsno utjelovljuje kako britanskog Johna Bulla, tako i sve one žderače tuđe djece sa zvjezdicama na epoletama koji su obilježili proteklo stoljeće. Tu je i pokoja prepoznatljiva faca iz ”Igre prijestolja”, što polako postaje pravilo u Hollywoodu. A Bill Paxton? Bill Paxton mora biti tu, ako ništa drugo, onda bar zato da ne bi mogao reći: “Game over, man, game over”…

 

Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.

 

Postoji sva sila mogućih gledišta iz kojih se može razmotriti ”Na rubu budućnosti”, prvi spektakl ljetne sezone 2014. koji nije ni nastavak, ni prerada, ni novi doprinos nekoj franšizi. Koliko god mu premisa djelovala poznato, film svoje žanrovske sastavnice u svakom trenutku predstavlja na autentičan, utemeljen način, zaigrano pritom pronalazeći uvijek nove načine da razgali, uzbudi i oduševi.

 

Montaža Jamesa Herberta i Laure Jennings ostvaruje jedan od onih ritmova na koje su nas naučili klasici žanra – gdje ne postoji ni kadar previše, ni kadar premalo: ne bi me čudilo da ovako domišljena kombinacija premise, razrade, glumačke postave i postignuća cijele ekipe dugoročno stane uz rame klasicima poput ”Terminatora”, ”Aliensa” i ”RoboCopa”. Ne i ”Svemirskih vojnika”, ma koliko im pojavno bio sličan: ”Na rubu budućnosti” bolji je film, baš kao što je bolji i od svih dosadašnjih izdanaka hollywoodske sezone proljeće-ljeto 2014.

 

Valja. Sjajan je. Pogledajte ga i onda ga ponovo pogledajte.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora