Poruka iz sela koji odumire i pamti mojega brata heroja

Tiskovni ured HBK priopćio je u subotu da je Katolička Crkva (u Republici Hrvatskoj, op. D.P.), potaknuta povijesnom odgovornošću za biološki opstanak hrvatskoga naroda, okupila relevantne stručnjake koji traže konkretne korake u rješavanju demografske krize.

U Deklaraciji se upozorava da je Hrvatska već ušla u demografski slom zbog intenziviranog pada broja živorođenih i stanovnika te poremećenosti dobne strukture stanovništva, ali i nedostatka dugoročne strategije i nadstranačke politike demografske revitalizacije.

Deklaraciju možete u cjelosti pročitati u rubrici Abrahamova djeca. Ja ću još samo navesti i ljutnju HBK i okupljenih koji su pisali Deklaraciju na vlast i javnost: “Nedopustiva je ravnodušnost kojom se u Hrvatskoj promatra novije iseljavanje hrvatskoga stanovništva. Određeni podaci govore da je u posljednjih deset godina, to jest između 2011. i 2020. godine iz Hrvatske iselilo oko tristo tisuća stanovnika. Međusobno optuživanje i traženje krivaca za takvo stanje nije i neće riješiti problem već svehrvatski nadstranački konsenzus po tom pitanju”.

U Deklaraciji, očekivano, nema niti jedne riječi autokritike na rad samih hrvatskih (nad)biskupa koji su, hajmo biti kratki i jasni, kumovali ovom novom valju iseljavanja kada su šutke promatrali sustavnu pljačku javnih dobara od strane HDZ-ove vlasti, od 1990. na ovamo, kada su ravnodušno gledali na mnoge scene beskrupuloznog kriminala – ta, valjalo je paziti da se ne naruše odnosni sa onima koji pune crkvenu kasicu prasicu, na sav taj nemoral, na urušavanju pravne države, na spriječavanje da se mladima osigura dostojan život u Hrvatskoj što je mnoge natjeralo na očajnički odlazak iz naše zemlje.

Stojim tako na groblju u selu Doli, promatram praznu, trajno zatvorenu osnovnu školu, Zadružnu kuću braće Mihanović, selo koje nestaje pred našim očima, poput mnogih drugih mjesta Domovine, i kažem si: tko će ovdje biti kada nas više ne bude?

Jeste li pročitali zgražanje zagrebačkog nabiskupa i kardinala Josipa Bozanića, recimo, na nanovije presude Sanaderu i HDZ-u? Naravno da niste!

Tako da, u redu, naš novinarski zadatak jest da dadnemo prostor biskupima da učine potrebno: da alarmiraju cijelo društvo zbog demografskog sloma Hrvatske, jer, zaista, situacija jest alarmantna, ali je moja teološka i novinarska obaveza da podsjetim kako članovi HBK, svatko od njih u odgovarajućoj mjeri, članovi klera i redovničkih zajednica, nisu nevini u cijeloj ovoj priči. Nimalo!

Elem, u subotu sam, nakon komemoracije u povodu 30. godišnjice nestanka mojega brata Branka Pilsela, pripadnika 4. Gardijske brigade HV-a stradalog zajedno sa suborcima (Arnold Nožić, Miljenko Tadić, Alejandro Patrón i Fernando DeLucchi), što se dogodilo u prvim satima 23. listopada 1991. kod otoka Šipana nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem 178 Jugoslavenske ratne mornarice, komemoracije koju smo održali u obalnom djelu sela Doli u općini Dubrovačko primorje, stajao na groblju ispred kapele u Dolima, gdje je služena misa zadušnica za njih petero nestalih junaka, i sa groblja gledao praznu i zatvorenu osnovnu školu.

Djece više nema!

Sa groblja sam promatrao tužan prizor napuštene, zatvorene osnovne škole i gledao malo sa strane Zadružni dom braće Mihanović, Nikole i Mihe, koji su isto otišli iz rodnog kraja, a nama Argentincima dali mnogo važnih stvari jer su tvorci Argentinske trgovačke mornarice i jer su ostavili važnu zgradu u kojoj je, kako su napisali u testamentu, trebala biti ambasada države u kojoj će se nalaziti njihov Dubrovnik i njihovo selo Doli.

Odrastao sam najprije u Patagoniji a onda i u Buenos Airesu gledajući tu, tadašnju, jugoslavensku ambasadu, zatim je to od raspada SFRJ isto bila zgrada u službi beogradske diplomacije a onda je bila i još će kratko vrijeme biti ambasada Srbije s obzirom da će, prema netom završenih pregovora o sukcesiji imovine SFRJ i prema želji braće Mihanović, ta velebna zgrada početkom iduće godine biti stavljena na raspolaganje hrvatskoj diplomaciji u Buenos Airesu.

U selu Doli, na groblju, ispred kapele, razmišljao sam o tolikima koji su otišli i o nama, riječ je o maloj brojci, kojimo smo se vratili ili došli. Ja sam ovdje stigao u svibnju 1989. kao pripravnik (bogoslov) Reda male braće (OFM) i franjevačke provincije Svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Premda me ismijavaju ovi koji vode veteransku udrugu Četvrte brigade, ja sam nakon bratova stradanja napustio riječku bogosloviju i stavio sam se na raspolaganju pokojnom generalu Ivi Jeliću, utemeljitelju i prvom zapovjedniku Brigade, te sam bio, makar kratko, aktivan član HV što mi je priznao Franjo Tuđman medaljom i poveljom.

U Deklaraciji se upozorava da je Hrvatska već ušla u demografski slom zbog intenziviranog pada broja živorođenih i stanovnika te poremećenosti dobne strukture stanovništva, ali i nedostatka dugoročne strategije i nadstranačke politike demografske revitalizacije

U Registru branitelja imam 111 dana sudjelovanja u borbenom sektoru. Bio sam nešto više u Brigadi ali tako piše u rješenju koji je potpisao brigadir Ante Kotromanović. Ja o tomu ne radim veliku misu, ne hvalim se time, rijetko to ističem, premda mi je general Jelić povjerio da napišem predgovor knjizi o 4. Brigadi i da govorim na predstavljanju knige na Gripama u Splitu, tamo gdje je godinama naše društvo izgrađivao (isto pokojni) don Ivan Grubišić.

Hoću reći, moglo se dogoditi i da ne bude samo mrtav jedan od braće Pilsela, već da to budem i ja, osim Branka. Znam da bi se mnogi neoustaše, kakti domoljubi koji mi šalju “ljubavna pisma”, radovali da sam mrtav jer mi, ovo valja istaknuti, redovno žele smrt, vrijeđajući pak i moju mater i moju suprugu, ali ja sam ove subote bio živ i komemorirao nestalog brata, njegove suborce i sve one koji su izgubili živote u ratu.

Dakle, ne samo Hrvate, nego i ljude drugih nacionalnosti bez obzira na kojoj se strani fronte tada nalazili. Moramo biti pošteni i kazati da je moj brat bio vojnik, da je bio u ratu i da je “s one strane granice” bilo ili ima majki jugoslavenskih vojnika koji zbog njegova ratovanja žale za poginulim sinovima. Isus Krist mi/nam nalaže da budemo sućutni prema svima. Da svaku osobu zagrlimo. Osobito one koji nam čine zlo.

Pitao je njemački teolog Jürgen Moltmann hrvatskog teologa Miroslava Volfa: “Možeš li zagrliti četnika?”. “Ne znam”, odgovorio je Volf i dodao: “Trebao bih moći zagrliti neprijatelja”.

Stojim tako na groblju u selu Doli, promatram praznu, trajno zatvorenu osnovnu školu, Zadružnu kuću braće Mihanović, selo koje nestaje pred našim očima, poput mnogih drugih mjesta Domovine, i kažem si: tko će ovdje biti kada nas više ne bude? I zbog čega su se borili ovi zanesenjaci koji su u leutu, manjem čamcu sa sporim motorom, na izuzetno hrabar ali istodobno jako glup način jurišali na patrolni čamac naoružan Boforsom od 40mm?

Jesu li život dali za praznu, opljačkanu, prevarenu, nepravednu, siromašnu i od HDZ-ovskih i drugih termita zglodanu zemlju iz koji nam mladi bježe dok se hrvatski (nad)biskupi kao pura dreku čude i tri puta krste?

Čovjek koji upravlja biskupijom na čijem se terenu nalazi selo Doli i u čijem se moru ugasio život mojega brata Branka i četvero suboraca, msgr. Mate Uzinić, nadbiskup koadjutor riječki, manje, puno manje je kriv od Josipa Bozanića ali ne i potpuno nevin, pak u razgovoru za HKR kaže da je svjestan da je zbog nekih izjava postao nekima meta, da je stvorio neke neprijatelje.

Ali kaže i ovako: “Crkva gubi moć, koliko god da se trudimo s nekim svojim pokušajima zaustavljanja povijesnih tokova, biti Crkva tvrđava. I sve više mora postojati poljska Crkva, poljska bolnica, o kojoj govori papa Franjo. Kakva će Crkva biti u budućnosti? Postoji jedno proroštvo, mislim da ga često nude baš neki koji su za neku Crkvu srednjovjekovnu, kraljevskog dvorca i šire okolice, kao kritiku sadašnjoj Crkvi pape Franje. Zapravo je to dobra ideja Crkve budućnosti, proročki govor o Crkvi budućnosti kardinala Ratzingera, kasnije pape Benedikta XVI. iz, mislim 1969. godine, u kojoj on govori o slaboj Crkvi, o Crkvi koja neće više imati moć, koja će biti Crkva male zajednice, u kojoj će svatko tko joj bude pripadao, pripadati po vlastitom izboru. To je Crkva koju papa Franjo sa svojim promišljanjima nastoji potaknuti, prema kojoj nas želi uputiti, ne da bismo postali mali, nego da bismo bili autentični”.

Naš novinarski zadatak jest da dadnemo prostor biskupima da učinte potrebno: da alarmiraju cijelo društvo zbog demografskog sloma Hrvatske, jer, zaista, situacija jest alarmantna, ali je moja teološka i novinarska obaveza da podsjetim kako članovi HBK, svatko od njih u odgovarajućoj mjeri, članovi klera i redovničkih zajednica, nisu nevini u cijeloj ovoj priči. Nimalo!

Na misi u Rijeci jučer u povodu Svjetskog dana misija nadbiskup Uzinić je kazao i ovo: “Da smo više ono što govorimo kad kažemo da smo kršćani, a manje ljudi koji slijede logiku svijeta, bilo bi puno manje onog lošeg, ne samo u našoj Crkvi nego i u našem društvu. Slijedeći logiku svijeta, a ne Kristovu logiku, postajemo slijepi, ali i zasljepljuje druge, onemogućujući im da susretnu i vide autentičnog Isusa”.

Intervju Mate Uzinića za HKR možete pronaći niže, na našem portalu. Meni samo preostaje da zaključim kako smo, čini se, pred zadnjim šansama da osmisilimo život u ovom prostoru na način da ljudi ne umru uzaludno, ili za profit pljačkaša javnog dobra, ili za spomenik u ribarskom mjestu Doli koji ne poštuju niti sami mještani i njihovi susjedi koji ga gaze i lome gumama svojih automobila dubrovačkih registarskih tablica o čemu posjedujem fotodokumentaciju i izjave svjedoka.

Želimo li živjeti u zemlji iz koje se neće bježati, u Hrvatskoj koja neće proizvoditi i perpetuirati migrante u Punta Arenas, Buenos Aires, Sidney ili Dublin, u domovini u kojoj se nećemo sramiti nas samih i naših vlasti, možda bismo trebali početi govoriti iskrenije, možda bismo trebali poći u susret onima Franjinim najmanjima, siromašnima napose, možda bismo trebali manje prijetiti i više okupljati.

Stajao sam najprije kod spomenika bratu Branku, a onda i na groblju sela Doli koji odumire. Ja sam na licu mjesta osjetio to o čemu govore (nad)biskupi i stučnjaci za demografiju. Ali ja sam u Hrvatsku došao pokušati učiniti nešto dobro za moje sugrađane i za sve ljude koje mi Bog stavlja na putu. Ja znam da se može živjeti drugačije, bolje i smislenije, bez potrebe da se mitologizira ili da se gradi isključivo identitet žrtve.

Kako reče nadbiskup Mate Uzinić: ovo je moja ponuda, moj savjet, slobodno ga dajem i nikome ga ne namećem, pritom misleći da i sam mogu činiti bolje jer sam grešan i defektan.

Takav je bio Branko, ali je ispao heroj. Svima nam je da pokušamo pronaći vlastiti oblik herojstva. Ne vjerujem da se zadovoljavamo plošnim životima u praznoj zemlji.

***

(PS: Ispričavam se jer zbog više sile ova kolumna ovaj put biva objavljena bez da ju se lektorira).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
    •  Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
    •  Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
    •  Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
    •  U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
    •  30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
    •  Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
    •  Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
    •  Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
    •  35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora