Predrag Lucić: ”Odveć smo zasrali da bude prohodno”

Piše: Amila Kahrović

 

Predrag Lucić je jedna od najznačajnijih novinarskih, ali i književnih ličnosti bivše Jugoslavije. Beskompromisni je kritičar svih ideologija, bile one lijeve ili desne. Novinar koji je svojim tekstovima hrabro, lucidno, domišljato, ali i otvoreno progovarao o zločinima koje je režim Franje Tuđmana činio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan je iz udarne trojke kultnog Feral Tribunea i autor knjiga koje su alarmirale javnost u regionu kakve su “Bezgaća povijesne zbiljnosti”, “Sun Tzu na prozorčiću”, “Haiku, haiku, jebem li ti maiku” i “Gusle u magli”, za koju je dobio nagradu Kočićevo pero. Pored spisateljskog angažmana Lucić je s Borisom Dežulovićem osmislio osebujnu formu kabarea-pjesničke večeri. Predrag Lucić za autograf.hr govori o svom radu, buđenju desnice u bivšoj Jugoslaviji, o stvarima koje su tu Jugoslaviju učinile bivšom.

 

Prvo ćemo razgovarati o jednom od temeljnih pojmova kojima se barata – slobodi. Čini se da nema ozbiljnije, ali ni opasnije ideje budući da smo u zadnjih dvadeset godina svjedoci stravičnih zločina koji su počinjeni u ime slobode “svog” naroda. Misliš li da i neoliberalna ideologija pojam slobode prevodi u diskurs? Koliko neoliberalni svijet čovjeku pruža slobodu, a koliko ga ubjeđuje da je slobodan iako nije?

 

Gdje se smjestio taj pojam slobode u neoliberalnom diskursu mislim da se može namirisati u pjesmi ”Bezgaća povijesne zbiljnosti” tranzicijskog lirika Đona Đore Napalmotića, po kojoj sam i nazvao svoju čitanku za ponavljače povijesti u drugim razredima domoljubnih, poslovnih i trgovačkih škola:

 

O lijepa, o draga, o… je li slobodno…

Barem da pokušam plutati nizvodno?

Dokad ću na tebe, slobodo voljena,

Čekat sa gaćama na pola koljena?

Tko je na zahodu napiso Libertas

Kad iz njeg povazdan tuđi se čuje glas?!

 

O lijepi, o dragi, ne… nije slobodno,

Odveć smo zasrali da bude prohodno.

Slobodu snivali, od nje se skrivali,

U prknu svačijem na svome bivali.

Zahod izgradili suveren, vlastit, svet,

Slobodan da bude vječito zauzet…

 

O esencijalističkom diskursu slobode pak pjevaju članovi kulturno-umjetničkog društva “Kazamatanovi dvori” u “Baladi o tamnici u Imotskom”:

 

Slobodo krvlju plaćena,

Hrvat kad tebe izbori,

Čestica ti si građevna

Na kojoj niču zatvori.

 

Zatvori naši hrvatski,

Zbog vas smo u rat jurnuli,

Za stić u raj kazamatski

Gdje slobodno bi trunuli.

 

Za dom kazneno-popravan

Mnogu smo krv prolijevali;

Sloboda bje tek paravan –

Sužanjstvu mi smo pjevali…

Taj gospodin Slobodan Prosperov Novac – kralj Mida hrvatske književnosti koji je čak i jednoga Marina Držića, zbog neoprostivoga grijeha ismijavanja srebroljubaca, dao iskovati u zlatnike – postavio je tom prigodom krucijalno pitanje: Zašto bi tog Lucića netko shvatio? Na tome sam mu neizmjerno zahvalan, tim više što mi je uvriježeni profesorski diskurs o shvaćanju književnosti bio i ostao neshvatljiv

 

Ne dajmo se zavarati naizgled banalnim povodima koji su nadahnuli autore ovih stihova: izgradnjom luksuznog zahoda u Dubrovniku za gradonačelničkog mandata Dubravke Šuice i kampanjom imotskih vlasti da se egzistencijalni problemi tamošnjeg pučanstva riješe pretvaranjem napuštene vojarne i propale tvornice trikotaže u velebni zatvor. Upravo ti primjeri nam kazuju kako se danas i ovdje doživljava sloboda: kao nešto što je posve naše tek ako je istodobno i zatvor ili zahod za druge.

 

Ti i Boris Dežulović ste iznimno ozbiljni kritičari nacionalizma. Kada kažem ovo ozbiljni, mislim prije svega na propitivanje i vlastite pozicije (kao u pjesmi ”Ići mići Lucići“). Smatraš li propitivanje vlastite pozicije nužnim, odnosno mislite li da bi bez toga čovjek iz jedne nacionalističke dogme samo prešao u neki drugi oblik dogme. Je li propitivanje vlastite pozicije nužno za misao koja bi bila zbilja slobodna?

 

Pa nisam ja u pjesmi koju spominješ propitivao vlastitu poziciju. Ja sam joj se samo smijao…

 

Ići mići Lucići…

Živ iz pisme on ne smi izići!

Jerbo piše bez veze,

Gluparije, hereze,

Ča su svima dopizdile.

 

Da mi je satiri prići,

Satrat je nako bez riči…

Oš nan pivat o ratu?

I još htit da te shvatu?

Ala, ludega Lucića!

 

A ispalo je da sam tom parodijom parodije i ujedno autoparodijom preduhitrio uglednog povjesničara hrvatske književnosti i bivšeg predsjednika Hrvatskog P.E.N.-a koji je nešto kasnije dao za pravo onima što ih je moja pjesma ”Ići mići Ahmići” inspirirala da javno prijete smrću i meni i mojoj mostarskoj publici. Taj gospodin Slobodan Prosperov Novac – kralj Mida hrvatske književnosti koji je čak i jednoga Marina Držića, zbog neoprostivoga grijeha ismijavanja srebroljubaca, dao iskovati u zlatnike – postavio je tom prigodom krucijalno pitanje: Zašto bi tog Lucića netko shvatio? Na tome sam mu neizmjerno zahvalan, tim više što mi je uvriježeni profesorski diskurs o shvaćanju književnosti bio i ostao neshvatljiv.

Planetarna je pomodna pošast da se sve religije preustroje po modelu američkog Jesuslanda i po estradno-medijskoj mjeri tamošnjih tele-propovjednika. Takve religije su važan dio jedne od najvećih laži našega vremena, one koja nas uvjerava kako je ovo vrijeme bez ideologija, postideologijsko vrijeme, nova zora čovječanstva nakon poraza ideologija koje su mu radile o glavi

 

Što se tiče opasnosti od bježanja od jedne i upadanja u drugu dogmu, mislim da se to čovjeku događa samo onda kad želi uhvatiti poziciju. Onoga tko želi slobodno razmišljati o sebi i o svijetu oko sebe, nikakva pozicija ne drži. Čak ni pozicija slobodnog mislioca. Poželjno je, kad si već krenuo, skrenuti sa svakog puta, posebice sa svoga. To je ono što put čini putom.

 

Što misliš o općoj balkanskoj pojavi religizacije ideologije i ideologizaciji religije. Je li ona posljedica ili uzrok svega što se ovdje događalo zadnjih dvadeset godina?

 

Ma nije to samo balkanska pojava. To je planetarna pomodna pošast da se sve religije preustroje po modelu američkog Jesuslanda i po estradno-medijskoj mjeri tamošnjih tele-propovjednika. Takve religije su važan dio jedne od najvećih laži našega vremena, one koja nas uvjerava kako je ovo vrijeme bez ideologija, postideologijsko vrijeme, nova zora čovječanstva nakon poraza ideologija koje su mu radile o glavi.

 

Neke ideologije jesu poražene, ali mi i dalje živimo u temeljito ideologiziranom svijetu, u svijetu gdje je identitet – religijski, nacionalni, etnoreligijski, kompanijski, korporacijski, klubaški… – nametnut kao ideologija, gdje se pripadnost nameće kao zamjena za razmišljanje i kao pokriće za svijet koji počiva na novcu – ocu i majci svih fiktivnih vrijednosti. O tome puno bolje piše Amin Maalouf negoli naš nevoljni pjesnik iz literarne sekcije pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji:

 

Ja se zovem Taj i Taj,

Sin sam oca Tog i Tog,

Al’ sam Hrvat, brale, znaj,

Katolički moj je Bog.

 

Ja sam rođen tad i tad

U općini Toj i Toj,

Al’ sam Hrvat odvajkad,

A katolik Bog je moj.

 

Sad prebivam Tu i Tu,

Stanujem gdje mi je dom,

Al’ sam Hrvat – nu, me, nu! –

I katolik svoj na svom.

 

Ne pitaj me za zanat,

Ni za školu, fakultet…

Bit katolik i Hrvat –

Sav je moj identitet!

Neke ideologije jesu poražene, ali mi i dalje živimo u temeljito ideologiziranom svijetu, u svijetu gdje je identitet – religijski, nacionalni, etnoreligijski, kompanijski, korporacijski, klubaški… – nametnut kao ideologija, gdje se pripadnost nameće kao zamjena za razmišljanje i kao pokriće za svijet koji počiva na novcu – ocu i majci svih fiktivnih vrijednosti

 

Koliko je sudbina Feral Tribunea zapravo paradigmatska? S jedne strane demonstrira moć države da selektivno i represivno “provodi zakone”, a s druge strane pokazuje kako ipak ni jedna ideologija nije toliko moćna da ućutka onoga ko joj se suprotstavlja?

 

Sudbina Ferala je pošteno zaslužena, kao i sudbina Hrvatske bez Ferala. Hrvatska je sretna što je Feral nije povukao za sobom, iako mu to nikada i nije bila namjera, a i mi smo, da ti budem iskren, još sretniji što Hrvatska za sobom nije povukla Feral. Na tome smo joj danas još zahvalniji nego prije gotovo šest godina u pjesmi rastanka:

 

Laku moć, voljena Hrvatska,

Zapjevaj, nemoj se stidjeti,

Svjetlost kad dogori feralska,

Ti ćeš se sretnijom vidjeti.

 

Cvjetat će zemlja, more i zrak,

Poslovni tornjevi, voćnjaci…

Svijetao bit će i taj tvoj mrak,

Kad u njem zabljesnu očnjaci.

 

Kako vidiš balkansku viktimologiju? Svjedoci smo da se ona često pretvarala u čiste militarističke ideološke obrasce. Da li je na pomolu takav proces i koliko ti, recimo, pitanje zabrane ćirilice govori o tome?

Način na koji se po pitanju zabrane ćirilice mobiliziraju mrtvi djeluje kao prisiljavanje žrtava da ponovo poginu kako bi ovi živi iznudili dokaz da žive eto baš za ono za što su žrtve stradale. To sve zvuči dosta strašno, tim više što se ne javlja samo za potrebe kampanja, nego se zapravo stalno održava u cilju konačnog rješenja kakvo neki otvoreno zagovaraju. Iza toga se nerijetko krije bratstvo u kiču koji je jedna od temeljnih ideologija ovdašnjih ratova i mirova. O tome pjeva i tremolira ”Melodija Srba i čekića”

 

Mrtvi su mrtvi, što im ne pruži ruku dok su živi bili? Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se živih kad? Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se onih što se strahu klanjaju? – to je Damir Avdić, onako napreskokce.

 

A što da ti neupitnije kažem od ovih njegovih pitanja? Vidiš i sama: što su žrtve mrtvije, viktimologija je sve življa. I nikad joj dovoljno mrtvih. A najčešće baš ti koji vode svoje numeričke bitke za mrtve i u ime mrtvih dobro paze da se u slučaju novog rata ne nađu među žrtvama. Nisu oni tu da ginu, već da prebrojavaju. I da poslije, kad sve prođe, drugima ne daju da žive od njihove silne brige za mrtve.

 

Način na koji se po pitanju zabrane ćirilice mobiliziraju mrtvi djeluje kao prisiljavanje žrtava da ponovo poginu kako bi ovi živi iznudili dokaz da žive eto baš za ono za što su žrtve stradale. To sve zvuči dosta strašno, tim više što se ne javlja samo za potrebe kampanja, nego se zapravo stalno održava u cilju konačnog rješenja kakvo neki otvoreno zagovaraju. Iza toga se nerijetko krije bratstvo u kiču koji je jedna od temeljnih ideologija ovdašnjih ratova i mirova. O tome pjeva i tremolira ”Melodija Srba i čekića”:

 

Ne pitaj me zašto hoću

Ćiriličnu razbit ploču,

U toj ploči nema sreće,

Jer ona se ne okreće.

 

Niti pjeva niti svira

Ćirilična ploča glupa,

Samo mene provocira,

Jebo li je drug iz MUP-a.

 

Da je prati runda pića,

Ne bi ploči bilo smrti

Niti straha od čekića.

 

Da ta ploča dušu liječi,

Da na ploči pjeva cajka,

Svak bi znao njene riječi,

Suživot bi bio bajka.

 

Ne pitaj me kojeg vraga,

Zašto meni ploča smeta,

Na toj ploči nema traga

Posebnoga pijeteta.

 

Suvišna bi bila sila,

Pijeteta da je zeru,

Ploča bi se nalazila

U Stožeru, u plejeru…

 

Jasno je da se na Balkanu dešava svojevrsna renesansa desnih ideologija. Misliš li da je to autohtona pojava ili se radi o nečemu što polako postaje opći europski trend?

Na tim su narativima odgajane generacije i generacije, ne samo ove u zadnjih dvadeset godina već i one u Jugoslavijama, gdje su se pažljivo njegovali temeljni nacionalistički mitovi na koje je onda nakalemljena još i ideologija jugoslavenskog supranacionalizma. A to kako je režim proganjao nacionaliste samo je jačalo taj narativ o mučeništvu i junaštvu na kojem se gradila i razgradila šuplja priča o bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti, koje je ustvari bilo zajednica kontroliranih nacionalizama

 

Kakva autohtona pojava kod ovolikog bujanja mrzilačkih i ubilačkih pokreta po Europi, naročito u onom njenom dijelu koji se time ispričava i samoopravdava za to što je navodno bio na lijevoj strani podijeljenog kontinenta?! A vraga je to bila ljevica, to ljevice nije vidjelo. Ako bi je i ugledalo, sve bi uradilo da je zatuče, da je nitko više ne vidi. Oni, siroti, misle da će se time dodvoriti zapadnoj kapitalističkoj desnici, a ne vide da ona drži do njih samo utoliko koliko vidi da su i sebi i onome što je još ostalo u njihovim zemljama spremni spustiti cijenu.

 

Ali to s prostačkom i neskrivenom desnicom je jasna priča. Što ćemo s ovom poludesnom, centrističkom i neoliberalnom ljevicom? Ona pravi veću štetu, jer populaciju koju bi trebala zastupati i štititi – dakle, ljude koji pokušavaju živjeti od svoga rada, a ne od mešetarenja i izrabljivanja – besramno izručuje desnim populistima pretvarajući svoje izdane i razočarane glasače u topovsko meso za nove ratove, u prezadužene i frustrirane potrošače izručene prvom kupcu kojemu bude zgodno da ih potroši, da ih regrutira kao djecu Majke Courage:

 

Kupi mi, mama, jedan mali rat

Kakav nitko nema,

Sa mnom neka raste;

 

Kupi mi, mama, jedan mali rat,

Neka druga djeca

Zavide i pate.

 

A kad veći budem no stariji brat,

I rat bit će velik,

Dijelit ću ga svima;

 

Prosjaku i kralju jednako ću dat,

I ranu i čelik

Neka svatko ima.

 

Kupi mi, mama, cokule za rat,

Da po svijetu gazim

Kao pravi momak.

 

Cokule, mama, što će puta znat,

I kada ih skinem

Da se čuje korak…

 

U nacionalističkim narativima postoje opća mjesta. Je li, po tebi, važnije da se raščisti upravo s tim općim mjestima ili da se razara jedan po jedan od balkanskih nacionalizama? I je li uopće moguće izaći na kraj s tim narativima?

To s prostačkom i neskrivenom desnicom je jasna priča. Što ćemo s ovom poludesnom, centrističkom i neoliberalnom ljevicom? Ona pravi veću štetu jer populaciju koju bi trebala zastupati i štititi – dakle, ljude koji pokušavaju živjeti od svoga rada, a ne od mešetarenja i izrabljivanja – besramno izručuje desnim populistima pretvarajući svoje izdane i razočarane glasače u topovsko meso za nove ratove, u prezadužene i frustrirane potrošače izručene prvom kupcu kojemu bude zgodno da ih potroši

 

Na tim su narativima odgajane generacije i generacije, ne samo ove u zadnjih dvadeset godina, već i one u Jugoslavijama, gdje su se pažljivo njegovali temeljni nacionalistički mitovi na koje je onda nakalemljena još i ideologija jugoslavenskog supranacionalizma. A to kako je režim proganjao nacionaliste samo je jačalo taj narativ o mučeništvu i junaštvu na kojem se gradila i razgradila šuplja priča o bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti, koje je ustvari bilo zajednica kontroliranih nacionalizama. Zbog toga je i Jugoslavija i sve ovo što je njezinim raspadom nastalo u fundamentalnom problemu: to nisu bile, niti su sada, a teško da će i u skorijoj budućnosti biti slobodne zajednice slobodnih ljudi.

 

Ne strahujem ja pritom ni za profesionalne Jugoslavene, ni za Srbe, Hrvate, Bošnjake i sve ostale. Oni će se uvijek naći i snaći na istoj ili sličnoj matrici bez obzira na to u koliko država živjeli. Ali što će biti s ljudima koji bi se bavili nekim poštenijim poslom od podjele plijena u ratu i tzv. slobodnog tržišta u miru? Što s onima čije glave nisu za heavy-mental:

 

Divan je maskirni šlem,

Isto se misli u njem,

Bio ti Hrvat il’ Srb,

Samo je različit grb.

Šlem, šlem, šlem,

Pohovan mozak u njem.

 

Ljubak je maskirni šljem,

Misli se isto o svem,

Bio ti Srb il’ Hrvat,

Mis’o pod šljem mora stat.

Šljem, šljem, šljem,

Pohan je mozak u njem…

 

(Nastavlja se u subotu 1. ožujka/marta)

    •  Ulazeći u srce zemlje
    •  Predrag Lucić: “Previše smo zasrali da nam bude prohodno” (II)
    •  Nasilje simbola
    •  Klasa, a ne rasa
    •  BiH opet gori
    •  Rođena u getu
    •  Genocid i karmin
    •  Fra Drago Bojić: ''Moramo se suprotstaviti teroru većine''
    •  Stran(c)i svima opasni
    •  Pisci i sistemi

> Svi tekstovi ovog autora