Preveliki da propadnu

Zašto se dogodio slom Wall Streeta 2008. godine, posljedično popraćen rušenjem domina na svim ostalim svjetskim burzama? Zašto se dogodila Velika recesija, ova naša svagdašnja?

Ne, zašto?

Kada ste u novinama pročitali iscrpan feljton o tome?

Kada vam je vođa i/ili ideolog neke političke stranke objasnio o čemu se tu radilo?

Kada su vam “stručnjaci”, uposleni u ovoj ili onoj financijskoj instituciji, podrobno razložili dinamiku raspada dotične kule od karata i informirali vas dovoljno da vi, kao građani koji živite od svojeg rada, možete upućeno donijeti odluku da putem reprezentativne demokracije, te i takve kakvu jedino imate, obranite svoju osobnu i sve svoje ine suverenosti od ponavljanja tog skarednog i ahumanog čina, zlodjela koje je obrisalo desetke desetaka milijardi dolarske protuvrijednosti onoga što smo mi, građani ovog svijeta, mukom kroza život stvarali?

Kako, zašto? Tko, kada? Zbog koga i na čijoj stražarskoj smjeni?

Što je najgore, postavljam ovo pitanje ne samo vama, mojim čitateljima, žiteljima uboge i oku predivne satrapije izvjesnih američkih vojno/financijsko/dogmatskih interesa na zapadnom obodu Brdovitog, nego ga postavljam i vama, mojim izabranim sunarodnjacima, Amerima.

Jer nije pretjerano teško nametnuti Hrvatima vlast koju ne žele i ne zaslužuju: ponosan narod koji se stoljećima borio da opstane u izrazito nenaklonjenom okružju samo treba cijelu jednu generaciju odgajati ne za slobodoumne građane, nego za osiromašeno, indoktrinirano stado, a onda ga zasuti baražnom paljbom etnocentrizma, uvjeravanja o ugroženosti i skučenosti vizije u kojoj je sve kristalno jasno, pod uvjetom da to pristane prihvatiti od krajnje mutnih ljudi koji se nikad nisu ni u čemu časno postavili – i hej, neće biti jedini narod u Europi koji je zdravo za gotovo popušio taj konkretni džoint sfrkan od strane onih kojima nimalo nije stalo do njega.

Srbi, Mađari, Ukrajinci, Poljaci – tu, na bliskoj strani Starog Kontinenta – baš kao i genotipski ugroženi i stoga etnicitetskoj mitomaniji predani bijelci u srednjem dijelu Novog, svi su se oni odali sitnoj maloj uobrazilji svesrdno podastrtoj kroz masmedije: da su baš oni Herrenvolk.

Da su baš oni Nadljudi o čijoj opstojnosti ovisi njihov skučeni svemir.

Nitko si nije dao truda objasniti nam zašto su burze 2008. krahirale, ali zato smo dobili pojačanu porciju indoktriniranja u svoju nezamjenjivost i ugroženost, mi Hrvati kao i svi naši bližnji: a za to su vrijeme neki dizali masne pare i smijali se nama, korisnim kretenima.

Dok Republika Hrvatska u 2016. godinu ulazi u svojem najkorisnije kretenskom izdanju dosad, Sjedinjene Države polako postaju svjesne da je Wall Street, institucija koju su im u školi opisivali kao živo srce nacionalne ekonomije, zapravo nabujali karcinom u njedrima.

I da nije takav postao preko noći.

Wall Street je već jednom poveo svjetska financijska tržišta u jad i bijedu, s posljedicama u vidu Velike depresije i Drugog svjetskog rata. Amerikanci su na to reagirali izborom progresivne, socijalno osjetljive administracije Franklina Delana Roosevelta koja je uvela strogu regulativu za Wall Street i pride pobijedila u Drugom svjetskom ratu. Većina onoga što se potom dogodilo bila je reakcija potlačenog i obespravljenog financijskog sektora, primoranog na služenje novcu stvorenom radom, a ne preferiranim načinom, novcem.

Niz republikanskih administracija dao je sve od sebe da polako ojede regulacijske mehanizme i oblati sâm pojam državne kontrole nad financijskim sektorom: ali tek je jedan neoliberal uspio postići ono na što se business-friendly stranka ipak nije usuđivala. Dok je Bill Clinton držao stražu nad povjerenom mu nacijom, nekoliko korisnih kretena iz Kongresa 1999. je ukinulo odredbe iz 1932. koje su strogo razgraničavale štedno i špekulativno bankarstvo. A Wall Street je upravo bio razradio krajnje složene i poprilično opskurne mehanizme za upravo te potrebe.

I, hop, nije mu trebalo ni deset godina da baci svijet na koljena.

Nitko vam se, dakle, nije potrudio objasniti dotičnu dinamiku, makar se ona može zgusnuti na ovakve dvije kartice teksta. Potrudili su se, doduše, objasniti vam da su za sve krivi mali ljudi: ili oni u Sjedinjenim Državama koji su nasjedali na kupnju financijskih proizvoda izrađenih tako da neregulirani financijaši na njima namlate pare (konkretno, hipotekarnih kredita), ili oni u ostatku svijeta koji sada, nakon što im je Wall Street prokockao ušteđevinu, moraju trpjeti bolne rezove.

Wall Street ne mora trpjeti bolne rezove. Wall Street se od njih osigurao kupnjom najjeftinijeg resursa u svakoj demokraciji – političara i medija koji izvještavaju o njima. Mjere oporavka od Velike recesije provodili su ili izravno financijaši koji su bilo namjerno bilo propustom dopustili da do krize dođe, ili oni kojima su ti financijaši dali “velikodušne” doprinose. Pravo na potplaćivanje je u Americi, napokon, danas proglašeno slobodom govora: zato vam ni to ne spominju.

I tko se onda našao pozvanim da otvoreno progovori o institucijama koje same sebe nazivaju prevelikim da propadnu? Jedan humorist.

Adam McKay proveo je dosadašnju karijeru kao pisac skečeva u emisiji Saturday Night Live, suosnivač web-stranice Funny or Die i producent u kući Gary Sanchez Productions, koju vodi s komičarom Willom Ferrellom. S Ferrellom je ujedno napisao, producirao i režirao niz komedija, često socijalno osviještenih, ali nikad otvoreno provokativnih.

Zašto se onda upravo duhoviti McKay smatrao pozvanim ekranizirati publicistički bestseler Michaela Lewisa, poznatog po Moneyballu? Pa, možda zato što je u Lewisovom predlošku pronašao ono što se intuitivno zna: povijest se ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa. Jer Marxov je citat primjenjiv na Napoleone koliko i na kratke spojeve Wall Streeta.

Farsičan pogled na financijsku tragediju našeg vremena Lewis je pronašao među onima koji su izrana uvidjeli elemente dereguliranog financijskog sustava spremne za kolaps i okladili se na to – bilo na temelju minuciozne znanstvene analize, bilo na temelju pronicavo stečenog naputka. Slično kao u bilo kojoj sportskoj kladionici. Samo, u kladionicama se kockate svojim novcem, a mogućnosti zamračivanja postupaka koje izvodite višestruko su manje.

McKayev film prati četiri uglavnom nevezane skupine takvih burzovnih igrača kroz godine i mjesece koji su prethodili slomu. Svi njegovi protagonisti, od najzbunjenijih do najbahatijih, klade se na to da će drsko manipuliranje tuđim novcem izazvati krah – ali, budući da su uglavnom voditelji portfelja, služe se tuđim novcem. Oni, kao mali igrači, klade se tuđim novcem na neuspjeh kockarskih postupaka prevelikih igrača koji igraju tuđim novcem?

Zbilja, ima li boljeg predloška za farsu?

McKay je dovoljno lucidan pripovjedač, dovoljno svjestan bremena priče koje se latio, da u nju ne ubacuje gluposti poput ljubavnih priča, apeliranja na svetost obitelji ili pobjede dobra nad zlom. Jer ovi dečki nisu dobri zato što su shvatili koliko je sustav loš: samo su njegov proizvod, s malim otklonom u fazi kad je u pitanju slijepo vjerovanje u njegovu mutnu samohvalu.

Kako ne bi bilo dvojbe oko toga da je ovdje pripovijedana priča daleko, daleko veća od likova, McKay im svako toliko dopušta da probiju famoznu četvrtu stijenku kadra i obrate se izravno publici: bilo da izraze vlastito zgražanje nad onim što vide, bilo da predstave dosad najefektniji filmski ekvivalent hiperlinka – umetnutu scenu u kojoj neka slavna osoba, relevantna iz cijelog niza asocijativnih pojmova, objašnjava ovaj ili onaj zaguljeni instrument Wall Streeta za bacanje pijeska u oči. Pojavom i prosedeom, ciljem i metodom do kojeg nje dolazi, Oklada stoljeća je najhrabriji, najinovativniji, najneočekivaniji i najzaslužniji film 2015. godine.

To je ujedno i film studija Paramount Pictures, za koji radim već pola desetljeća.

Paramount je nepredvidiv studio: početkom ovog desetljeća prodao je svoj distribucijski ugovor s Marvel Studiosom konkurentskoj korporaciji Disney za tričavih četiri i kusur milijarde dolara.

Tričavih? Pa za te novce cijela Hrvatska steže remen!

Da, tričavih. Već je prvi Marvelov film distribuiran kroz Disney, Osvetnici, pokrio polovicu tog troška bruto zaradom u svijetu: a otad ih je poharala cijela druga faza Marvelovog kinematskog svemira. Paramountu su ostali Transformersi, Nemoguća misija i Jack Reacher.

Paramount je ovisan o Michaelu Bayu i Tomu Cruiseu više nego što bi bilo koja odgovorna tvrtka trebala biti ovisna o bilo kojoj dvojici alfa-mužjaka Hollywooda.

Ali Paramount je istodobno dovoljno samostalan, dovoljno svoj da pruži priliku dokazanome autoru poput Adama McKaya izlet u radikalne teme kakve donosi ovaj film, teme kakve Disney ne bi pipnuo ni električnim pendrekom. Paramount je, eto, vrlo pristojan poslodavac.

Paramount Pictures nije jedini poslodavac za kojeg radim, niti je najpristojniji: tu je titulu kroz posljednje dvije godine svakako nosio portal na kojemu ovo čitate, Autograf. Autograf mi je pružio priliku za spajanje dviju mojih velikih strasti, politologije koja mi je službena struka i filmske kritike koja mi je životni poziv, na platformi kakvu sam dotad samo priželjkivao. Ona je okupila izniman broj osviještenih čitatelja hrvatskog jezika, svakojakih ideoloških i svjetonazorskih predložaka, oko ideje stvarne agore za teme koje nas određuju.

Oklada stoljeća je film koji na sličan način nadilazi ideološke granice, jer će i konzervativni ljubitelji svoga stada i progresivni pobornici općeg dobra pronaći razlog da se prepoznaju kroza zgražanje nad pričom koju priča, pričom naših dana kojoj posvećujem svoju zadnju kritiku.

***

Bila mi je čast pisati za Autograf.

Ovo je, za dogledno vrijeme, posljednji “CSI: Multiplex” koji ćete čitati na Autografu. Ono što vam je bilo jasno kroz tekst, da je političkog komentara puno, a filmologije značajno manje, tek je odraz moga zgražanja nad poraznim stanjem novinarske profesije u nas, i potrebe da napišem tekst koji će tati izmamiti osmijeh na lice, gdje god on sada bio.

Dok je bio s nama, tata je bio vrhunski novinar, ne pretjerano sklon filmu, ali bio je i odličan prevoditelj. Moj rad će, u zoru koji zasad nazirem, biti uglavnom prevoditeljski – za klijente sličnije Paramount Picturesu nego Wall Streetu. Za one koji su na strani borbe za ono pošteno, dobro i zeleno, uvijek zeleno na ovom svijetu, ma što itko mislio da to “zeleno” znači.

I zato jedva čekam povratak u neki novi, zeleniji Autograf.

    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina
    •  Čovjek koji je pao na Mars

> Svi tekstovi ovog autora