Protiv naoružanja dijalogom, a što je s očekivanim mirom

Počela je uzbuna u udrugama i među članovima civilnog društva koji protestiraju protiv planova Europske unije za naoružavanje. U Ljubljani se 27. ožujka ove godine održao prosvjedni skup pod geslom ”Za život je potreban mir, a ne oružje”. Podržali su ga brojni hrvatski građani i građanke na društvenim mrežama.

Prosvjedi nisu plod bezrazložne panike i dezinformacija – oni zrcale trenutačnu stvarnost diljem Europe. Svaka zemlja članica EU-a razvija svoj program obrane od sada vrlo realno mogućeg ratnog scenarija.

Scenarij se ne mora ostvariti u srednjoj ili u zapadnoj Europa, ali i u tim dijelovima jača svijest da se Europa mora vojno aktivno braniti. U Poljskoj, Finskoj i u baltičkim državama ovo je uvjerenje pustilo duboko korijenje, tako da građani ne dvoje kako se Europa brani u Ukrajini i na granicama s Rusijom.

Tako jasno i izravno o oružju u Europi nije se govorilo svih ovih 35 godina od pada željeznog zastora, kao sada. Iako onaj tko malo bolje proučava povijest nakon prividnog prestanka hladnoga rata, vidjet će da ratovi 1989. godine nisu prestali.

Jedino je zapadna Europa doživjela utopijsko razdoblje zbog kojeg je Francis Fukuyama proglasio ”kraj povijesti”. Sve u svemu – svijet nije postao miroljubivijim, a čovjek nije postao pametnijim. Tridesetak godina uživali smo u uvjerenju da je dijalog politička metoda budućnosti, puno učinkovitija od oružja.

Otkad je u Sjedinjenim Američkim Državama stupila na vlast Trumpova ekipa, u nepunih tri mjeseca svojeg djelovanja već je dobrano rasklimala ”sigurnosnu arhitekturu”. Nakon prvoga Trumpovog mandata, od 2016. do 2020. godine, očekivao se ”novi stil” vođenja politike, no ne toliko brutalno drukčiji, naročito ne u odnosu na saveznike SAD-a, poglavito na Europu i najnovije na Kanadu.

Europska unija računa s najgorim mogućim scenarijom – da Amerikanci povuku svoj nuklearni ”kišobran” iz Europe. Francuska i Velika Britanija jesu nuklearne sile – no njihovi su kapaciteti ograničeni, a mogućnost napada postoji. Realno računaju na to da poznaju pravac mogućeg napada i potencijalnu metu.

Ako Amerikanci ostvare svoju odluku da se Europljani sami brinu o svojoj sigurnosti, čak i da Rusija ne namjerava nastaviti rat – situacija će biti ozbiljna. I malen broj briselskih diplomata misli da Rusi neće ići dalje – ta, zašto bi si inače zemlja s BDP-om poput Italije financirala toliko predimenzioniranu vojsku, iako nije ni daleko ni blizu imala pravoga neprijatelja, zašto bi inače cjelokupnu svoju nacionalnu privredu preusmjerili na vojnu proizvodnju?

Svijet se vratio politici velesila iz 19. stoljeća, među kojima vlada zakon jačega. Trump je stavio van snage vrijednosni sustav zasnovan na racionalnom i za sve podjednako obvezatnim pravilima.

Kako je međunarodno pravo već prekršeno, može ga se i dalje mirno ignorirati, razmjestiti granice, okupirati i zauzeti zemlje. Zato što se Međunarodni sud za ratne zločine ignorira, ratni će se zločini nekažnjeni množiti. Tko onda štiti malene od velikih i nasilnih?

”Za život je potreban mir, a ne oružje”, poručili su Ljubljančani svojem državnom vrhu. I u Hrvatskoj se čuje poklič ”Dolje oružje!”. I ovdje se neki neslaganjem s naoružavanjem javljaju otvoreno, ne slažu se s retorikom da je jedini put prema miru priprema za rat. Optužuju političare da varaju građane predskazivanjem opasnosti od rata, iako sama politika zaoštrava sukobe.

Političari žele preusmjeriti proračun u vojnu industriju, umjesto da se bave izgradnjom infrastrukture i unaprjeđenjem kvalitete života, zdravstva, obrazovanja… Mirovni aktivisti sumnjaju iako ne bi znali suvislo obrazložiti zašto bi se cijela Europa odjednom odlučila na naoružanje, ako ne zbog realne opasnosti.

Svi oni zabrinuti zbog promicanja vojne industrije zaista nisu mogli birati lošiji trenutak za prosvjede protiv ”pripreme za rat”. U takvoj situaciji, kad se cijela Europa – i vojno neutralne zemlje – zabrinute pripremaju na Worst case scenario, upravo je anakronistički apelirati da se prestaje s naoružavanjem.

Apeli takve vrste imali bi smisla da se upute izravno i nedvojbeno onoj strani, koja zvecka oružjem! Apelirajte na Putina, apelirajte na Trumpa! Predložite im dijalog! Sve drugo je dokaz pomanjkanja empatije s već ugroženim stranama, a ujedno vašeg nacionalnog egoizma i kratkovidnosti.

Diplomati naglašavaju da se već dugo, ne tek od 2022. godine, nalazimo u hibridnom ratu – formalno u miru, ali sa svakodnevnim napadima svih vrsta, počev od cyber-ratovanja, špijunaže, sabotaže… I ti ratovi ne prestaju pred državnim, čak ni pred kontinentalnim granicama. U hibridnim ratovima današnjice složeno djelovanje što više zemalja istodobno jača obrambenu sposobnost svake zemlje ponaosob. U toj novoj stvarnosti, tehnička opremljenost – a o njoj se radi u novim projektima naoružavanja – ima glavnu riječ.

Nažalost, ova spoznaja nije doprla do svijesti onih koji se toliko angažiraju za razoružavanje, jer gledaju samo na sebe i svoj mali svijet, a ni ne pomišljaju na širu suradnju i solidarnost, bez obzira na sve što se događa u svijetu. Smatraju da su svi drugi ostali isti kao oni, ne bi bilo rata. Možda, ali samo teoretski.

Konkretno, bez pomoći Zapada oružjem, bez vojne oprema i obuke vojnika za vrijeme trogodišnjega rata u Ukrajini, sada ne bi čak ni trebalo dijaloga, jer Ukrajine već odavno više ne bi bilo. Činjenicu da Rusija, supersila, danas drži tek 20-ak posto ukrajinskog teritorija, a u Kijevu još uvijek ne vlada proruski režim, može zahvaliti dosadašnjem angažmanu Bidenove Amerike, Europskoj uniji i NATO-u.

Neki mirovni aktivisti pravo na egzistenciju mogu zahvaliti – izgleda – svojoj zaboravnosti ili nespremnosti da uče iz povijesti. Povijest je učila, a nije bila demantirana: Si vis pacem, para bellum (Ako želiš mir, pripremi se za rat), što ni u kom slučaju nije izgubilo svoj smisao.

Ništa na svijetu nije besplatno – pa ni sigurnost. Treba uložiti u obranu i sigurnost ili, ako agresor testira obrambenu sposobnost potencijalne mete, bit ćemo izgubljeni. To je politički neozbiljno i neodgovorno, pa i nemoralno, bez obzira na to što moralisti agitiraju protiv naoružavanja i nepokolebljivo propagiraju ”dijalog”.

”Dijalog” ima svoje granice, nenasilje u doba realne opasnosti pokazuje se kontraproduktivnim. U aktualnoj situaciji ignorirati te granice, ne samo što je neučinkovito, čak je i neodgovorno jer pomaže nasilniku, a izdaje žrtvu. Mirovni pokreti se kad tad suočavaju sa svojim granicama. Toga bi trebali biti svjesni demonstranti i demonstrantice, spisatelji i spisateljice na društvenim mrežama.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Međunarodni dan žena, na žalost, potreban je ubuduće
    •  Zatiranje sustava vrijednosti i sigurnosne arhitekture
    •  Ne, hvala, na katolištvu po uzoru Trumpove administracije
    •  Oproštaj s istaknutim ''knezom Crkve'', nadbiskupom bečkim
    •  Podjednako dostojanstvo, ali za žene ne i podjednaka prava
    •  Opcija za siromahe – Opijum za narod
    •  I crkve imaju razlog osmisliti program EPK 2025.
    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije

> Svi tekstovi ovog autora