Prvi dobitnici Kovačeve nagrade

Obrazloženja članova žirija Nagrade Mirko Kovač pročitana u Kazalištu Gandusio u Rovinju 3. listopada

Dragan Markovina: “Između crvenog i crnog, Split i Mostar u kulturi sjećanja”

Dragan Markovina dobija Nagradu Mirko Kovač za knjigu koju je naslovio “Između crvenog i crnog”, a u podnaslovu upućuje kako je u njoj riječ o Splitu i Mostaru u kulturi sjećanja. Upravo tako, o Splitu i Mostaru, pojmovima za koje ima razloga pretpostaviti kako su gradovi, ali ne moraju biti ispričani prema urbanom nacrtu, jer uopće nije rijetko da se ljudi gradova ne sjećaju kao ambijenta ili povijesnog otiska koliko prema drugim ljudima koje su ondje sreli ili su ih takvi drugi ljudi pridobili svojom pričom.

Na obje razine, naslovnoj i podnaslovnoj, Markovinine sintagme nisu inventivne, ali su odvažne. One su, razumije se, citatne. Priča o dva grada, a i crveno i crno inventar su bolje europske lektire, giumnazijskog kanona i nije se jednostavno početniku, pa ni opskrbljenom jačim akademskim alatima, pozvati na tako zatvorene metafore.

S druge strane u tranzicijskoj je kulturi istočnih mediteranskih obala kultura sjećanja pronađena kao poželjan korektiv autorskome subjektu Mi nacionalnoga historiografskoga mita. Njih dva, grada ili sjećanja, kao i njih dvije, povijest i zajednica, ipak posve rijetko dođu do suzvučja koje se čuje, pa i kada se ne čita naglas nego u sebi kao još jedna oslabljela, ali teško nadomjestiva metafora – vjetar povijesti.

Držeći se svojih naslovnih invektiva Markovina se nije bojao ciklonalne magme, čitatelju je povjerio kako mu je dobro poznato otkud u Europi takvi vjetrovi pušu, o čemu sve pjeva Marseljeza i kojoj je svrsi za početak novoga sjećanja bila posvećena pariška katedrala Naše Gospe. Žanrovski polifona, njegova je figura urbana kadenca, esejistika iz kovačnice koja pretapa nostalgiju i kanon tabora, izvikane vrijednosti s kojima se mora živjeti da bi ih se legitimiralo kao vlastiti, osporavateljski a ne tek polemički ili sarkastični narativ

Držeći se svojih naslovnih invektiva Markovina se nije bojao ciklonalne magme, čitatelju je povjerio kako mu je dobro poznato otkud u Europi takvi vjetrovi pušu, o čemu sve pjeva Marseljeza i kojoj je svrsi za početak novoga sjećanja bila posvećena pariška katedrala Naše Gospe. Žanrovski polifona, njegova je figura urbana kadenca, esejistika iz kovačnice koja pretapa nostalgiju i kanon tabora, izvikane vrijednosti s kojima se mora živjeti da bi ih se legitimiralo kao vlastiti, osporavateljski a ne tek polemički ili sarkastični narativ.

Posebne su razlike njegove rijetke monografije učitavanje drugoga, kada je taj drugi glas dalek, što i nije tako teško, kao i kada je tu, iza uha, pa se piscu čini da je već rekao gotovo sve što je sam naumio kazati. Knjige koje gore i spomenici u ruševinama možda su urbana plastika precizno postavljenih rasporeda, književne se nagrade ipak dobivaju za jače uloge, gestu kakva umije prevladati vlastitu grimasu, za priču koja ne pobjegne od ideje, ali se u stanju oduprijeti vlastitom gradonačelniku, pa bio on i svih građana, i pripadati pojedincu.

Takve se priče crpe iz rubova, pa je i Markovina s njih stigao u središte. Bilo bi dobro da mu naša nagrada pomogne da rubove ne zaboravi.

Vlaho Bogišić

***

Vuk Ršumović: “Ničije dete”

Film “Ničije dete” scenariste i reditelja Vuka Ršumovića je u trenutku dodele ove nagrade već dobio brojna priznanja po mnogim svetskim i domaćim festivalima i sada sa punim pravom odnosi nagradu za najbolji scenario iz nekoliko razloga. Najvažniji segment pri svakom ocenjivanju scenarija je originalnost priče.

Ova priča se istinski dogodila u Bosni i Hercegovini pre pedesetak godina i upravo je njena autentičnost bila dodatni izazov za autora. Kako nešto što se se zaista dogodilo u potpuno drugom društvenom sistemu (komunizmu) učiniti prijemčivim za široku publiku sa kojom je ovaj film očigledno pronašao kopču bez da taj postojeći društveni osnov bude važan. Autor je uspeo.

Ovaj film može da dopre do svakog čoveka, bilo gde na ovom svetu, i autor scenarija je iz lokalnog uspeo da priču izdigne na pijedastal opšteg, pritom ne bežeći od značaja tog našeg – dovoljno da se ni svi mi, ”mi“ , ne osećamo uvređeno, a ni oni drugi gledaoci koji o tome ništa ne znaju, budu ispoštovani jer osećaju samu priču. I priča ih nosi, u nju veruju, čekaju rasplet. Rasplet je upravo takav da ne vređa ni jedne ni druge, ni nas koji znamo sve ni one koji ne znaju ništa. Zato je ovaj film uspeo i zato će imati dug život.

Drugo, kad se radi o tretmanu autentičnih priča, jako je važna selekcija materijala koja će biti pretočena u film. Svaki autor neminovno se suočava sa obiljem dokumenata, istinitih svedočenja koje ponekad mogu da ga odvedu i na drugu stranu. Nekad se mora preseći i razmišljati jedino jezikom novog umetničkog dela, prvo scenarija pa filma koji ima svoje zakonitosti. Možda nikad nećemo saznati sve detalje i aspekte prave priče iz koje je Vuk Ršumović krenuo, ali najvažnije je da njegovo delo stoji čvrsto na zemlji – umeo je da odbaci nevažno, da istakne važno, da poentira.

Najveća blagodet ovog filma je u tome što je to dete, odraslo sa vukovima, priučeno odnosno naučeno tzv.normalnom životu u sumraku njegovog nestanka (krahu komunizma i poplavi nacionalizma koja će nam usledeti, ali koju je autor uspeo globalno da prikaže i udalji se od nje); shvatilo da je među vukovima bilo bolje. Čopor ima svoje zakonitosti koje su mnogo lakše od ljudskih.

Vuk Ršumović nas je vučjim tragom do ljudskog čopora doveo da opet u sebi vukove prepoznamo.

Predrag Antonijević

***

Svetlana Slapšak: ”Leteći pilav’’

Ovaj (Ršumovićev) film može da dopre do svakog čoveka, bilo gde na ovom svetu, i autor scenarija je iz lokalnog uspeo da priču izdigne na pijedastal opšteg, pritom ne bežeći od značaja tog našeg – dovoljno da se ni svi mi, ”mi“ , ne osećamo uvređeno, a ni oni drugi gledaoci koji o tome ništa ne znaju, budu ispoštovani jer osećaju samu priču. I priča ih nosi, u nju veruju, čekaju rasplet. Rasplet je upravo takav da ne vređa ni jedne ni druge, ni nas koji znamo sve ni one koji ne znaju ništa. Zato je ovaj film uspeo i zato će imati dug život

U povijesti južnoslavenskog kulturnog prostora ni ogled ni esej nisu bili književne forme koje su zauzimale neku od centralnih pozicija u kanonu. Te pozicije rezervisane su za roman, ili koncem 19. stoljeća za ep, a rijetko za poeziju, priču ili dramu.

Danas, kad logika ekonomskog totalitarizma utemeljena na teorijama tržišta traži od književnosti da svoju društvenu ulogu ispunjava brojem prodanih primjeraka knjige u knjižarama, roman je postao nova matura literature i bezmalo narcistički se kočoperi književnim poljem. A eseji i ogledi nam dolaze s ruba tog polja i iznova skreće pažnju na svoju sposobnost da u sebe uvuku sve – i lirsku sliku, i naraciju, i filozofsku dubinu, i znanstvenu preciznost, a pri tom ostanu svoji u beskraju kreativne igre.

Istodobno s tim, oni neprestance preispituju dostignute granice slobode, kako one što ih određuju različite društvene norme ili zakonske procedure hijerarhijskog sistema moći isto tako i one u umjetnosti riječi, u njenom unutrašnjem poretku pjevanja i mišljenja.

Zato je Kovačeva nagrada za knjigu eseja oda slobodi stvaranja i mišljenja u ovoj književnoj formi, uz to i vrhunska pohvala kreaciji u kojoj se stapaju znanje i talent, ono novo što slutimo iza dostignutih granica znanja i ono što esej i ogled nude povratkom unazad u svojoj sintezi tradicije znanja. A to znači i nagrada koja poziva da se nastavi Kovačev duh iz njegove esejističke kovačnice od Evropske truleži do Elite gore od rulje.

Leteći pilav Svetlane Slapšak sastavljen je upravo od ogleda koji sintetiziraju prethodna i otvaraju nova znanja. Iako u svojoj osnovi antropološki, ogledi iz ove knjige su i interdisciplinarni i sintetični. Oni obuhvataju najširi mogući znanstveni prostor, i antropološki, i sociološki, i politološki, i kulturološki, ali i povijest hrane od mitoloških naracija i rituala do njenog savremenog medijskog predstavljanja koje kao da je u reklami ispraznilo hranu od njenog sadržaja i svelo je na puku moć, ideološku, političku, tržišnu ili neku drugu, koju ne vidimo na prvi pogled, ali nas ona doslovce preoblikuje i mrvi svodeći nas u konačnici na svoj puki odraz.

Svetlana Slapšak piše višestruko subverzivne oglede analizirajući hranu kao tekst moći, ali i brojne strategije otpora, hranu siromašnih i gladnih i onih gore, na društvenom hijerarhijskom vrhu koji upravo preko hrane reproduciraju i umnožavaju svoju moć. Tako se otkriva ogroman raspon semantike hrane kao neke vrste sabirnog sočiva kroz koje vidimo i lice historije, naličje ideologije i politike, izvorište mitova i ritualnih postupka, jednom riječju čovjeka i čovječanstvo koje presudno određuje ono što jedu.

Svetlana Slapšak piše višestruko subverzivne oglede analizirajući hranu kao tekst moći, ali i brojne strategije otpora, hranu siromašnih i gladnih i onih gore, na društvenom hijerarhijskom vrhu koji upravo preko hrane reproduciraju i umnožavaju svoju moć. Tako se otkriva ogroman raspon semantike hrane kao neke vrste sabirnog sočiva kroz koje vidimo i lice historije, naličje ideologije i politike, izvorište mitova i ritualnih postupka, jednom riječju čovjeka i čovječanstvo koje presudno određuje ono što jedu

A potom putujemo na letećem pilavu od praosnove čovječanstva, gdje se činilo da je zbog mitske podloge sve bilo puno, do današnjice u kojoj se ne možemo oteti utisku da nas je moć svojom kapilarnošću nastanila u prazninu. Ili na letećem pilavu idemo od artičoke do torte, plivamo sa sardinama kroz vrijeme i običaje, od jedne do druge civilizacijske strukture i kulture hrane nadajući se da će nas pred izvjesnošću klimatske katastrofe spasiti sestre pčele od kojih ovisi 90 posto biljnog svijeta, samo pod uslovom da od njih naučimo šta jest demokratija.

A u tim putovanjima Svetlana Slapšak vratila nas je hedonizmu kreacije u ogledu, ljepoti mišljenja u njemu, jer u hranu stajemo cijeli mi: historija našeg tijela, metafizike, ljubavi, seksualnosti, prijateljstva, naša smrtnost i besmrtnost, bolest i zdravlje, strah i nada, jednom riječju mi koji jesmo ono što jedemo, ali bogme i ono što nas jede.

Enver Kazaz

****

Oto Horvat: ”Sabo je stao’’

Roman Ota Horvata “Sabo je stao” svojom intelektualnom izazovnošću i stepenom umjetničke ostvarenosti ubjedljivo se izdvojio iz prošlogodišnje književne produkcije u našim kulturama.

Riječ je o djelu fragmentarne kompozicije i nelinearnog pripovijedanja, koje na umjetnički snažan i upečatljiv način amalgamira žanrovski različite vrste tekstova: lirske meditacije o ljubavi i smrti, filozofske refleksije o demonskim preobražajima sjećanja i zaborava, a na momente, čitaocu je u romanu moguće prepoznati i daleke odjeke zabilješki sa psihoanalitičkih seansi o traumi gubitka…

Motivaciono jezgro romana je nastojanje pripovjedača, glavnog junaka Saba, da preradi bol nastao nakon smrti svoje supruge A. To je sablasna priča o nemoći čovjeka da izdrži sjećanje na ženu koje više nema, jer ga isto iznova i iznova razdire i dovodi do očajanja.

Istovremeno, to je i priča o njegovom strahu da će se to sjećanje na kraju neminovno pretvoriti u iskrice zbunjujućeg i zavodljivog privida, izgubivši nepovratno sjaj nekadašnje autentičnosti.

U toj napetosti sjećanja i zaborava, u njihovoj beskonačnoj igri nadmudrivanja, samo jedna stvar je izvjesna – bol, koji Sabo neprekidno osjeća.

Autor bez milosti uranja glavnog junaka u magmu bola, zahtijevajući od njega nemoguće: da ga hladno analizira bez ikakve emocionalne investicije, poput izrasline divljeg mesa koju će docnije, bez gađenja i griže savjesti, hirurški odstraniti jednim rezom skalpela.

Zahtijeva nemoguće zbog toga što Sabo ne postoji izvan bola, on sladostrasno uživa u sirenskom pjevu njegovih refrena, dopuštajući mu da prožme svako vlakance mesa, svaku iskricu svijesti, sve dok se na kraju, jednostavno, ne iscrpi u praznini.

Posljednja glava romana je prazna, neispisana; bol je doveden do svoje apsolutizirajuće konsekvence, a čitaocu je prepušteno da nagađa da li je riječ o smrti i potpunom padu u ništavilo, ili još ima prostora za nadu u spasenje.

Napisati roman o očajanju i bolu zbog smrti voljene žene, a pri tome ne dozvoliti glavnom liku pad u patetiku i banalnost, dosljedno izbjegavati melodramatsku sentimentalnost, a rečenicu neprekidno držati razuđenom i punom smisla – mogu samo majstori književnog zanata. Oto Horvat je svojim romanom uvjerljivo demonstrirao književne vrijednosti zbog kojih je umjetnički tekst još uvijek nezamjenjivo utočište pred jezivim izazovima ljudskog postojanja. Za pisca i čitaoca, podjednako

Najzad, činjenica koju nam autor saopštava naslovom romana “Sabo je stao”, u neispisanom tekstu posljednje glave može značiti da je Sabo rekao sve što je smatrao vrijednim da bude izgovoreno, i uzalud ga naslov baš te glave namamljuje pitanjem „Da li je ovo sve za danas, gospodine Sabo?“. Uzalud, jer nema više teksta. Bol voli da se ponavlja, ali dobra književnost ne.

Napisati roman o očajanju i bolu zbog smrti voljene žene, a pri tome ne dozvoliti glavnom liku pad u patetiku i banalnost, dosljedno izbjegavati melodramatsku sentimentalnost, a rečenicu neprekidno držati razuđenom i punom smisla – mogu samo majstori književnog zanata.

Oto Horvat je svojim romanom uvjerljivo demonstrirao književne vrijednosti zbog kojih je umjetnički tekst još uvijek nezamjenjivo utočište pred jezivim izazovima ljudskog postojanja. Za pisca i čitaoca, podjednako.

Dragan Radulović

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

    •  In memoriam - Napustio nas je veliki Željko Senečić
    •  Promicati kulturu milosrđa
    •  Državni novac udruzi Željke Markić koja negira ljudska prava
    •  Hanuka
    •  Opravdano postojanje Nove ljevice
    •  Predlažemo Vladi RH da obešteti žrtve logora HVO-a
    •  Valja opet pročitati Tuđmanove izjave o BIH i HVO
    •  Kolinda Grabar-Kitarović prezire Haški sud i hvali ratnog zločinca
    •  Silovanu se ženu viktimizira i u miru
    •  Svjetski dan siromaha u Vatikanu

> Svi tekstovi ovog autora