autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Rat je idiotska pucnjava

AUTOR: Branimir Pofuk / 11.11.2014.

Prije rata pijanist, a u ratu austrougarski časnik Paul Wittgenstein bio je tek četvrti dan na istočnom frontu u Galiciji kada mu je 23. kolovoza 1914. ruski metar razmrskao desni lakat. Petog dana probudio se bez ruke i kao zarobljenik ruske carske vojske koja je, baš dok je njemu kirurg u žurbi zašivao ranu, na juriš zauzela grad Krasnystaw i austrijsku vojsku u njemu.

 

Već u toj prvoj ruskoj galicijskoj ofanzivi zarobljeno je oko sto tisuća austrougarskih vojnika. Mnogi od njih neće preživjeli marševe, glad, bolesti i težak rad u logorima po čitavoj Rusiji, sve do Sibira, gdje je, onako sakat, s još nezacijeljenom ranom, završio i Paul Wittgenstein, pijanist, ali i jedan od najbogatijih ljudi čitave Europe.

 

Godinu dana ranije umro je njegov otac Karl Wittgenstein, austrijski “kralj željeza”. Paulu i njegovoj braći i sestrama ostavio je silan imetak. No, čak i tako bogatoj i moćnoj obitelji trebat će više od godinu dana da svog ranjenog brata i sina vrati kući.

Nasuprot čitavom tom mitu o časnom i bezuvjetnom ratničkom služenju domovini, u knjizi o Wittgensteinima silno strši jedna rečenica nepotpisanog kritičara bečkih novina Neues Wiener Tabglatt u osvrtu na Wittgensteinov koncert održan u veljači 1924. u slavnom bečkom Musikvereinu. Hvaleći njegovo “umjetničko junaštvo kojim je svladao sudbinu”, novinar je Wittgensteina opisao kao “pijanista koji je ostao bez ruke u idiotskoj pucnjavi”. Kakvo vrijeđanje i omalovažavanje ratnih drama, junaka i žrtava!

 

A ta kuća bila je bečka palača u kojoj se okupljala umjetnička elita, u koju su kao kućni prijatelji, svaki u svoje vrijeme, zalazili Johannes Brahms i Richard Strauss, u koju je ukućane dolazio portretirati Gustav Klimt, a sve uz žubor Vrela života koje je Karl Wittgenstein 1905. osobno naručio od mladog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. (Usput, pola stoljeća kasnije, na dražbi ostatka ostataka blaga Wittgensteinovih, sam će Meštrović to svoje vrijedno rano djelo otkupiti i proslijediti ga u Drniš, gdje i danas stoji u gradskom parku.)

 

Ipak, u toj palači nisu odrastali sretni ljudi. Čak dvojica Karlovih sinova počinila su samoubojstvo u cvijetu mladosti. Johannesovu je smrt 1902. godine obitelj zamaglila tajnovitom pričom o nestanku na jednom američkom jezeru, ali Rudolf se 1904. godine vrlo javno i demonstrativno otrovao usred jednog berlinskog bistroa.

 

Konrad, rođen 1878., jedini je donekle slijedio oca u svijetu čeličana i burzi, pa ga je početak Prvog svjetskog rata zatekao u SAD-u, gdje je mogao mirno i ostati.

 

Ali, odlazak u rat predstavljao je najvišu dužnost i čast za sve Wittgensteine, uključujući i ženski dio obitelji. Majka i sestre silno su se bojale da će njihov najstariji sin i brat Konrad iz Amerike zakasniti u rat.

 

No, Konrad se vratio na vrijeme, taman da pred sam kraj rata ode na zapadnu frontu i na obali rijeke Piave metkom iz svog časničkog pištolja sam sebi prosvira glavu. Za grob mu se ne zna, a o njegovoj smrti različite grane obitelji kasnije su pričale različite priče: u jednoj je Konrad uzoran časnik kojem je smrt bila draža od sramote poraza i predaje. U drugoj je humanist koji se suprotstavio nadređenom koji je njegove vojnike želio poslati u besmislenu smrt, pa se ubio da izbjegne prijeki sud. A u trećoj je Konrad bio taj koji je vojnike poveo u suludi juriš, a oni su mu otkazali poslušnost i ostavili ga samog pred talijanskim topovima, gdje se od srama i očaja ubio.

 

U ratu je bio i najmlađi Ludwig, koji će kasnije postati veliki filozof i najslavniji Wittgenstein, ali on je doista priča za sebe, jedna od mnogih koje su ispričane u knjizi Alexandera Waugha “Kuća Wittgenstein – obitelj u ratu” koju je nedavno, u prijevodu Maje Šoljan, izdala kuća Vuković&Runjić.

Države su varljive, kvarljive, nevjerne i prolazne. Ponajprije prolazne! Ta je tvrdnja neoboriva baš kao i činjenica da su ljudi smrtni. Kako onda toliki ljudi mogu povjerovati u tako notornu izmišljotinu da je, na primjer, Hrvatska vječna i da je ja, primjerice, ovim tekstom vrijeđam?

 

No, vratimo se Paulu koji je već u stočnom vagonu na putu prema Sibiru odlučio da će i tako jednoruk ostvariti prijeratnu ambiciju i san o svjetskoj pijanističkoj slavi. Veliko bogatstvo u tome će mu kasnije itekako pomoći, osobito kada mu najveći skladatelji tog doba, poput Ravela, Straussa i Prokofjeva, za ogromne honorare budu pisali komade za lijevu ruku.

 

Ali, u sibirskom zatočeništvu život mu je najprije spasila od oca naslijeđena tvrdoglavost i čelična volja. Buduća karijera Paula Wittgensteina počela je u kutu logoraške sobe gdje je na drvenom sanduku ugljenom nacrtao tipke na kojima će mjesecima svirati po notama iz svojih sjećanja. Prve koncerte kao jednoruki pijanist Wittgenstein je održao već 1917., ali jednako mu je važno bilo da se vrati u rat, ovaj put na zapadni front, barem kao pobočnik nekog zapovjednika.

 

Nasuprot čitavom tom mitu o časnom i bezuvjetnom ratničkom služenju domovini, u knjizi o Wittgensteinima silno strši jedna rečenica nepotpisanog kritičara bečkih novina Neues Wiener Tabglatt u osvrtu na Wittgensteinov koncert održan u veljači 1924. u slavnom bečkom Musikvereinu. Hvaleći njegovo “umjetničko junaštvo kojim je svladao sudbinu”, novinar je Wittgensteina opisao kao “pijanista koji je ostao bez ruke u idiotskoj pucnjavi”. Kakvo vrijeđanje i omalovažavanje ratnih drama, junaka i žrtava!

 

Wittgensteini su, kao i mnogi njihovi sunarodnjaci, hrlili u rat. Bojni zov domovine bio je dužnost koja se ne dovodi u pitanje. Ali, onda se 1938. njihova draga katolička domovina Austrija bacila u krilo Hitlerova Reicha i taj već drugi pokršteni naraštaj obitelji Wittgenstein s užasom je shvatio da će ih nacisti tretirati kao “čiste Židove”.

Vrline su u ljudima, a ne u ratovima koji su sami po sebi nesreće, osobito za one koji ih nisu željeli. I zato parole o tome kako je Domovinski rat temelj hrvatske države, nemaju nikakvog drugog smisla osim veličanja jedne velike nesreće. A čim je temelj države nešto drugo, a ne ljudi, treba se čuvati, jer negdje iza ugla vremena opet vreba neka idiotska pucnjava

 

Njihova ratna odlikovanja odjednom su postala bezvrijedna, a njihovi udovi i životi prljavo smeće, nedostojno žrtve na oltaru domovine. Wittgensteini su od svoje dojučerašnje domovine sada morali vlastite živote otkupljivati suhim zlatom. Doslovno!

 

Države su varljive, kvarljive, nevjerne i prolazne. Ponajprije prolazne! Ta je tvrdnja neoboriva baš kao i činjenica da su ljudi smrtni. Kako onda toliki ljudi mogu povjerovati u tako notornu izmišljotinu da je, na primjer, Hrvatska vječna i da je ja, primjerice, ovim tekstom vrijeđam?

 

Pa tako što ih netko uvjeri da su sami po sebi beznačajni i sitni prema nečem tako velikom i svetom kao što je država ili domovina. Ili rat! To su komunisti radili Jugoslavenima, to nacionalisti sada rade svakom od južno-slavenskih naroda pojedinačno, istom se poslom u svijet sada ozbiljno bave islamisti, a čim ponestane dobrovoljaca, države šalju pozive u čiju je valjanost i opravdanost protuzakonito sumnjati.

 

Pokušajte se u mislima uzdići do neke druge točke gledišta, recimo do točke iznad vremena s koje se vidi barem jedno čitavo stoljeće. Odatle će bili prilično jasna i prihvatljivija tvrdnja onog bečkog muzičkog kritičara da je rat idiotska pucnjava.

 

To ne umanjuje slavu i vrline junaka, ni pijetet prema žrtvama. Baš kao i druge velike nesreće i katastrofe, tako i ratovi ljude znaju potaknuti na nevjerojatna djela veća od njihovih sudbina.

 

Vrline su u ljudima, a ne u ratovima koji su sami po sebi nesreće, osobito za one koji ih nisu željeli. I zato parole o tome kako je Domovinski rat temelj hrvatske države, nemaju nikakvog drugog smisla osim veličanja jedne velike nesreće.

 

A čim je temelj države nešto drugo, a ne ljudi, treba se čuvati, jer negdje iza ugla vremena opet vreba neka idiotska pucnjava.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

     Andrej Plenković i HNK Zagreb
     Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
     Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
     "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
     Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
     Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
     Utrka milijardera u svemiru
     Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
     Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
     Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1