novinarstvo s potpisom

Aziz Alili
Dani su to kada se radujemo uspjesima naše djece, njihovim diplomama, svjedodžbama, priznanjima i naučenim lekcijama. Zahvalni smo učiteljima, nastavnicima, profesorima, koji su ih strpljivo vodili tijekom godine.
Ali danas želim podsjetiti sebe i vas na jednu važnu istinu: obrazovanje i odgoj nisu isto, iako jedno bez drugoga ne mogu. Nekada se dijete moglo prepoznati po njegovom ponašanju, po načinu na koji ulazi među ljude, po poštovanju koje pokazuje starijima, po blagosti prema mlađima i po osjećaju odgovornosti prema onome što govori i radi.
U njegovom držanju vidio se trag porodice, trag kućnog odgoja i vrijednosti koje su svakodnevno življene.
Danas živimo u vremenu u kojem na našu djecu utječu mnogi glasovi. Nikada nije bilo više informacija, a nikada veće potrebe za mudrošću.
Nikada nije bilo više znanja dostupnog jednim dodirom prsta, a nikada veće potrebe za moralnim kompasom koji će pomoći da razlikujemo dobro od lošeg, istinu od privida, vrijednost od prolazne popularnosti.
Zato se moramo zapitati: ko danas odgaja našu djecu? Da li smo to mi, roditelji? Da li je to škola? Ili smo dio tog prostora prepustili ekranima i sadržajima koji često oblikuju dječije poglede na svijet više nego porodica i zajednica?
Vjera nas uči da odgoj nije dodatak obrazovanju. Odgoj je njegova srž. Nije dovoljno da dijete zna mnogo. Potrebno je da zna kako to znanje koristiti, kako njime služiti ljudima, a ne uzdizati se nad njima.
Muhamed , a.s., nije poslan samo da podučava ljude činjenicama, nego da upotpuni plemenite osobine i izgradi karakter. Zato su naši preci smatrali da je uspjeh djeteta mnogo više od njegovih ocjena i postignuća.
Uspjeh je kada izraste u čestitog čovjeka, odgovornog vjernika i korisnog člana društva.
Zato je porodica prva škola. U porodici dijete uči kako se govori, kako se sluša, kako se poštuje, kako se oprašta i kako se nosi sa životnim iskušenjima.
Djeca ne usvajaju samo naše riječi. Ona usvajaju naše postupke. Ne slušaju samo ono što govorimo, nego pažljivo posmatraju kako živimo.
Zato ne možemo očekivati da škola ili vjeronauk sami izgrade ono što porodica nije započela. Ne možemo svu odgovornost prenijeti na druge.
Uloga roditelja ostaje nezamjenjiva. Dijete ne treba savršenog roditelja. Treba prisutnog roditelja. Treba roditelja koji će odvojiti vrijeme za razgovor, koji će saslušati, zagrliti, savjetovati i svojim primjerom pokazati put.
U danima kada ispraćamo još jednu školsku godinu, zahvalimo Bogu na svakom uspjehu naše djece. Ali se istovremeno zapitajmo kakve ljude odgajamo. Jer ono što će ih nositi kroz život neće biti samo ono što znaju, nego ono što jesu.
Razmišljajmo o našim prioritetima. Da više vremena posvetimo porodici. Da češće sjedimo za istim stolom. Da više razgovaramo, a manje pretpostavljamo. Da budemo bliži svojoj djeci prije nego što neko drugi ispuni prostor koji smo ostavili praznim.
Molim Uzvišenog Boga da nam podari mudrosti u odgoju naše djece, blagoslova u našim porodicama, uspjeha našim učenicima, snage našim roditeljima i učiteljima, te da bude više međusobnog razumijevanja, ljubavi, odgovornosti i da nam djeca budu radost naših očiju. Amin
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

















































