Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

Kao narod sitnih prevaranata, džeparoša koji ordiniraju po autobusnim i željezničkim kolodvorima, švercera u tramvaju, ”šanera” iz robnih kuća i samoposluga, kokošara i drugih, takozvanih specijaliziranih za seoska naselja, kuće, vinograde i garaže… kao narod sitnih lopova, obijača kućnih sefova i praznih vikendica, narod muljatora na vagi, na utovaru, istovaru i pretovaru robe, na kojekakvim zajmovima i mjenicama, narod prodavača lažnih preparata za mršavljenje, žileta, noževa i gaća, lažnih ljekovitih pomada za liječenje hemoroida i kurjih očiju, narod šibicara i žicera, među kojim sve vrvi od prosjaka i takozvanih profesionalnih nesretnika kojima su požari i druge zle kobi sudbine poharale sve što su imali, i tako dalje, kao narod sitnih lopova može se sa zavišću zamijetiti da smo ipak, tijekom posljednjih desetljeća aktualne, suvremene povijesti, evoluirali, doživjeli takozvani ”civilizacijski skok” iz malih lopova u velike, državne i kojekakve korporacijske lopove.

U tom smo periodu naše suvremenosti odlučili da sa sebe s gađenjem zbacimo ofucano balkansko odijelo, koje vonja na smrad sramotne prošlosti, i da, za promjenu, postanemo takozvani divlji kapitalisti, koji jašu u divljem galopu, grabeći i otimajući, pljačkajući mnogo i bezočno, vlastiti narod.

Tome se, kao i još koječemu, doduše učimo u hodu, kako je kome već omogućeno, i s obzirom na naše urođene, i u međuvremenu usavršene nadarenosti – netko malo nezgrapnije i trapavije, a neki su već postali pravi umjetnički klizači, zapanjujući u manipulantskoj izvedbi svojih, više ne tako sitnih ili osrednjih, pljački i prevara.

Poučak je, kojega su već, na žalost, usvojila i djeca – treba učiti od takvih, promatrajući dakle one najbolje i najisturenije među nama, gledajući da i mi postanemo, ako već ne sasvim kao oni, a onda barem vjerni sljedbenici, negdje na njihovom tragu.

Sitni prevaranti otišli su sasvim u povijest, ne vrijedi za njima plakati.

Istina je, u svemu tome opisanom – u onoj švercanoj robi ”preko granice”, u mikserima i usisavačima skrivenim u duplom dnu prtljažnika, u Darwil satovima s Ponte Rossa, i u brojnim drugim sitnicama i nijansama, istina je – nalazilo se je još ipak i nešto ljudske topline, povjerenja u onoga s druge strane – je li zakona, je li samo trgovačke tezge – da baš neće biti potpuna beštija, u kojoj god ulozi bio – onoga koji krade, pokradenoga, ili onoga koji samo nuždom službenih okolnosti sprovodi volju zakona…

Kao da smo tada, unatoč našoj, čini se, svevremenskoj ljudskoj podlosti, našem poslovičnom licemjerju, ipak ponešto vjerovali i u dušu, koju smo u međuvremenu, kako se uvježbavamo u udomaćenom divljem kapitalizmu, sasvim prezreli i odbacili, gazeći je s brutalnosti najokrutnijih, ne vjerujući više ni u šta i ni u koga, izuzev u ono materijalno i opipljivo, za koje, paradoksalno, istovremeno vjerujemo i da će nas spasiti i iskupiti u našoj težnji, putovanju k onom najvišem (jer smo, u međuvremenu, otkrili i svoju veliku povezanost s religijom).

Tako živimo, u slijepim kontradikcijama, zapleteni kao muhe u paukovu mrežu, mrzeći sada sve što je istinsko i pravo iz dna duše, i istovremeno se zaklinjući kako smo upravo i samo tome usmjereni i posvećeni, izobličujući se i sebi samima naočigled, postajući jahači Divljeg zapada koji vitlaju svojim lasom, bezočno, gipko i oštro, gledajući samo kako da se što vještije prilagodimo općoj paradigmi hvatanja što više za sebe, samo za sebe, za svoje trulo i kratkoročno ”ja”.

Jer naprosto, nema nam druge, opravdavamo se nijemo, sami, pred svojim ogledalom, kao i pred drugima – stiglo je takvo vrijeme, kada je misao na druge i na drugo smiješna i jadna, izigrana i obeščašćena, već i prije negoli se je stigla uobličiti u nešto konkretno, što moguće poziva na neku akciju, temeljitu, ne prividnu promjenu iz ovog stanja bez budućnosti i perspektive, stanja koje više ne poznaje simpatičnih iskri i gesti, misli i iskrenih sućutnosti i velikodušnosti.

Na um mi, zbog takve situacije, pada neka Brechtova misao, u vezi s time, koji sumnjajući u čovjekovu mogućnost trajnije priklonjenosti ideji dobra, u jednom svom komadu kaže kako ”sebičnost i okrutnost rađaju zlo”. A čini se da je baš o sebičnosti i okrutnosti, i u ovo naše vrijeme, ponovno riječ.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
    •  Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì
    •  Suludo ljubavno sljepilo i neistinitosti naše stvarnosti

> Svi tekstovi ovog autora