Sjeti li se kraljica Elizabeta ponekad maršala Tita

Što veže dva, na prvi pogled, potpuno različita društva/države – Titovu Jugoslaviju i elizabetansku Britaniju? Jedina očigledna sličnost je zapravo doba nastanka (ali i nestanka) sa svjetske scene. Ali to nije sve…

Uvijek me je kopkalo zašto oni koji se ne slažu baš ni oko čega (hrvatski i srpski zluradi šoveni) politički stoje ”kao jedan” – kad treba demonizirati sve englesko, britansko, anglosaksonsko…

Za početak, tabela dvaju antinomnih svjetova koja ukazuje na simetriju proturječnosti koji ih oba krasi.

BRITANIJA                                                       

1. Monarhija i parlamentarna demokracija
2. Duboko konzervativna i ultra liberalna
3. Klasno hijerarhična i etnički tolerantna  
4. Sekularna i vjerski institucionalizirana
5. Centralna osovina Commonwealtha
6. Najbolji new wave u Evropi

JUGOSLAVIJA

1. Centralno autoritativna i samoupravna
2. Ruralno tradicionalna i lijevo avangardna
3. Patrijarhalno monolitna i etnički izmiješana
4. Ateistička i vjerski multivalentna
5. Pokretačka snaga Pokreta nesvrstanih
6. Drugi najbolji ”novi val” u Evropi

Tito i Elizabeta su se susretali više puta, a simpatije su uvijek bile obostrane čak i vanprotokolarno. Prvi susret se dogodio 1953., tek godinu dana nakon Kraljičinog ustoličenja. Tito se već od 1948. godine jasno počeo približavati Zapadu; oboje su bili u velikom usponu i zaletu optimizma (o čemu vjerodostojno svjedoče glamurozne fotografije tada snimljene).

Međutim, teško je pomisliti da su očekivali da će ostati na čelu svojih nacija baš toliko dugo i to u tako dinamičnom povijesnom periodu. Titova Juga je nestala između 1990. i 1995. (svi znamo kako), a Elizabetino Ujedinjeno Kraljevstvo, simbolično, sprovodom princeze Diane 1997. godine.

Ali vratimo se našim nacional-nadobudnicima… Zašto im je baš Britanija trn u oku?

Moja teza je da ih podsjeća (a što se jasno vidi iz gore izloženih tabela) upravo na tu drugu, davno umrlu Jugoslaviju; kao paradigmatsko društvo koje u sebi dijalektički spaja, ali i nadilazi svoje suprotnosti – u plodnoj sintezi.

Takvo jedno društvo gotovo automatski postaje vrelom posve novog, originalnog i nadasve uzbudljivog kulturnog sadržaja. A to može ponekad isprovocirati najstariju i najprozaičniju ljudsku slabost – ”golu zavist” (koja se često maskira ”pravičnom ogorčenošću” da bi dobila na cool imageu).

I ta neobična strukturalna sličnost, dviju inače vrlo različitih zemalja, postaje uznemiravajući faktor.

Prikazana ”ravnomjerna tenzija suprotnosti” više nije moguća čak niti u Velikoj Britaniji (u Jugoslaviji je bila brutalno anihilirana prvih ratnih godina) jer je društvo davno prestalo biti autentično i otvoreno.

Mnogi su razlozi za to, neki globalno-tržišne prirode, ali rezultat je uvijek isti – dominacija sveopće repeticije, banalnosti, populizma i estetske dezorijentacije. Stoga nema mjesta za nostalgiju; svjetski povijesni procesi nit nisu/nit bi poštedjeli bilo koga (pogotovo ne neku novu Frankensteinoslaviju).

Možemo se jedino prisjetiti kreativne vitalnosti dvaju ugaslih društava u njihovim ponajboljim danima, i razmisliti što nam ona danas govore o nama samima… Čemu nas zapravo uče?

Mrzovoljni lumpen-patrioti ne ogovaraju zapravo današnju Britaniju: oni mrze ”vlastitu ideju” o Ujedinjenom Kraljevstvu (koje više, kakvim ga oni vide, ne postoji) – kao što preziru i ”vlastitu projekciju” Jugoslavije… zemlje koja je suštinski bila ipak vrlo drugačija od svih država nasljednica u kojima isti obitavaju sad.

A u patetičnoj namjeri da izbrišu sve ono što je vrijedilo u njoj; osim ”jogurtskih” neistina (koje su ipak kratkog daha) – morali su pronaći idealan proxy entitet, koji će moći mirno napadati iz sivila svoje  anonimnosti ili s konspirativno-nacionalnih pozornica laži.

Neka Turska, Mađarska ili Norveška, sigurno nisu bile zgodne da posluže kao surogat za iskaljivanje tog bjesnila. Elizabetina imperija je uvijek bila taj perfect fit; jungovska sjena svih onih neostvarenih snova, potajnih ambicija i želja o bogatoj, neovisnoj i utjecajnoj sferi kakvom su željeli doživjeti svoju domovinu/otadžbinu.

Ali grah nije tako pao… što bi Štulić kratko, ali jezgrovito predočio stihom: ”Hvala Bogu, krivi su oni drugi”.

A Kraljica? Manje od mjesec dana (5. lipnja) je dijeli od platinastog jubileja – od punih 70 godina vladanja na britanskom tronu. Njena Kraljevina, ali i čitav svijet, je bitno drugačije mjesto od onog koje je naslijedila, nakon smrti svog oca, Georgea VI.

Plodne proturječnosti koje sam spominjao ranije, sve više se gube u post-Brexit Britaniji – postepeno ih zamjenjuju uniformiranosti woke i cancel supkultura, koje guše spontanost i ljepotu otočkog pogleda na stvari… uvijek iz neke svježe, neočekivane perspektive.

Elizabetanska Engleska je već dugo na zalazu; skandali koju su potresali kraljevsku obitelj od sredine 90-ih, nikad nisu ni prestali. Prvo Charles i Diana, a kasnije svi ostali – završno s najbolnijom, pedofilskom aferom srednjeg sina Andrewa.

Kladim se da ova 96-godišnja starica jedva da i prepoznaje zemlju nad kojom je toliko dugo na čelu, a vjerujem i da je umorna od silnih obiteljskih problema i medija koji baš u sve guraju nos. Njezin predak, Henry VIII. zasigurno se nije trebao brinuti o tome.

A možda se ponekad i sjeti (jer sjećanja znaju dati utjehu) šarmantnog komunističkog diktatora s kojim je pila šampanjac kao mlada, i za kojeg je tada ushićeno izjavila (legenda veli): If this man is a locksmith, then I am not a Queen of England.  

God save the Queen!

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  RH danas: opća relativnost i oštri dualizam - anything goes
    •  Diana Budisavljević nije kalkulirala već je suosjećala
    •  Traži se urgentno izmirenje religije i znanosti
    •  Biti bez Nade znači prestanak života
    •  Ekumenizmom protiv zlu ideje nacionalizma
    •  Kršćanski put je put čekanja i kreativnih traganja
    •  Mladost prepunu životne strasti, ali bez pečata osobnosti
    •  Mir među nacijama, mir među religijama
    •  Ka generalnoj koruptivnosti najprije vodi ljudsko neznanje
    •  Iskoristimo teško stečeno znanje za jedinstvo i pomirenje

> Svi tekstovi ovog autora