Sotono, ubojico!

Dok je 500-tinjak ljudi u petak na dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu uzvikivalo hvale i pohvale, aktivist Zoran Scout Ivančić prekinuo je Kordićev govor povikom “Sotono, ubojico!” i, zahvaljujući policiji, jedva izbjegao linč zaradivši prijavu za remećenje javnog reda i mira te nekoliko udaraca u glavu.

 

To me je ponukalo da se zapitam, nakon neprospavane noći, tko je tu, na Plesu, zaista bio ”remetilački faktor”? Je li to navedeni Zagrepčanin sa sarajevskom adresom i dugogodišnji mirovni aktivist ili oni koji su ushićeni kombinirali “Za dom spremni” i ”Rajska djevo, kraljice Hrvata”? Jesu li to oni u čije je ime Ivančić povikao zločincu da je zločinac, a koji, podsjetimo, ni 21 godinu nakon pokolja u Ahmićima još nisu dostojno sahranjeni, žrtve bestijalnog divljanja jedinice HVO-a ili oni koji su se Kordiću poklonili, pa mu čak i ljubili ruku kojom je izdavao zapovijedi, slijedom kojih je 16. travnja 1993. pobijeno 116 Bošnjaka, od čega su 32 bile žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina?

Tko je tu, na Plesu, zaista bio ”remetilački faktor”? Je li to navedeni Zagrepčanin sa sarajevskom adresom i dugogodišnji mirovni aktivist ili oni koji su ushićeni kombinirali “Za dom spremni” i ”Rajska djevo, kraljice Hrvata”? Jesu li to oni u čije je ime Ivančić povikao zločincu da je zločinac, a koji, podsjetimo, ni 21 godinu nakon pokolja u Ahmićima još nisu dostojno sahranjeni, žrtve bestijalnog divljanja jedinice HVO-a ili oni koji su se Kordiću poklonili, pa mu čak i ljubili ruku kojom je izdavao zapovijedi, slijedom kojih je 16. travnja 1993. pobijeno 116 Bošnjaka, od čega su 32 bile žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina?

 

Je li red i mir poremetio hrabar čovjek koji je želio podsjetiti da su Kordićeve horde surovo pobile čak i tromjesečnu bebu, da su dinamitom srušile dvije lokalne džamije i spalile 180 od 200 kuća, koliko ih je tada bilo u Ahmićima i susjednim zaseocima ili su red i mir, onaj kozmički, i to ne u petak, već znatno prije stali narušavati biskupi, svećenici, hercegovački franjevački provincijal i ostali redovnici i redovnice koji smatraju Kordića ravnim Isusu Kristu, kako je na misi održanoj Kordiću u čast u Frohnleitenu nedaleko Graza, 29. ožujka 2014., prilikom jednodnevnog slobodnog dana, rekao mons. Vlado Košić, biskup sisački?

 

Ne pamtite te riječi iz homilije sa ”mise s Darijom Kordićem”? Evo ih: ”…Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.

 

Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda…”.

 

Do ovdje idu retorička pitanja, a to su ona pitanja koja se postavljaju ne da bi se dobio odgovor, nego da bi se istakla poanta problema. A sada ću obrazložiti poantu, naime, pitati sebe onako kao da pitam i vas, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?

Je li red i mir poremetio hrabar čovjek koji je želio podsjetiti da su Kordićeve horde surovo pobile čak i tromjesečnu bebu, da su dinamitom srušile dvije lokalne džamije i spalile 180 od 200 kuća, koliko ih je tada bilo u Ahmićima i susjednim zaseocima ili su red i mir, onaj kozmički, i to ne u petak, već znatno prije stali narušavati biskupi, svećenici, hercegovački franjevački provincijal i ostali redovnici i redovnice koji smatraju Kordića ravnim Isusu Kristu, kako je na misi održanoj Kordiću u čast u Frohleitenu nedaleko Graza, 29. ožujka 2014., prilikom jednodnevnog slobodnog dana, rekao mons. Vlado Košić, biskup sisački?

 

Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst. Kada ljubi ruku Dariju Kordiću, što je bila uzvratna gesta rukoljubu koji je primio od ratnog zločinca i što se moglo vidjeti samo na dvije sekunde u petak na Dnevniku Nove TV, čiji je kamerman bio pozicioniran tako da jedini snimi tu iznenadnu, ali strahovito bogohulnu gestu biskupa Košića, znamo da, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unese evanđeosku novost, Katoličku crkvu na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh normalnoga svijeta, a to je onaj koji nije izgubo sposobnost sućuti i empatije prema žrtvama, bilo kojima.

 

Možda biskup Košić, i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza, i ti svećenici i redovnice na Plesu (uzbuđeno je Kordića grlila i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Lončar!) misle da znaju što rade: u korizmi su vježbali Križni put, pa su, kako i dolikuje, pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevali Gospodina (utjelovljenog i u bošnjačkim tijelima) baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je ”slavio Križni put” s braćom i sestrama muslimanima.

 

U petak su slavili Boga, jer kažu da dragi Dario može ”najbolje protumačiti Riječ Božju”, jer je to on činio i ”svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaća sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.”

 

Ja pak smatram da oni ne znaju što čine. Smatram, dapače, da nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi pa niti i u drugim vjerskim zajednicama nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika.

Ja pak smatram da oni ne znaju što čine. Smatram, dapače, da nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika. Evo, podsjetit ću se one otvorene baš u Ahmićima 15. travnja 2010., kada se novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića poklonio bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim i hrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevu selu

 

Evo, podsjetit ću se one otvorene baš u Ahmićima 15. travnja 2010., kada se novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića poklonio bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim i hrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevu selu. U Ahmićima je položio vijenac na kojem je pisalo ”Nevinim žrtvama, predsjednik Republike”.

 

Događaj su pratili svjetski mediji. Josipović je novinarima izjavio: “Svi smo se ovdje ujedinili u želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i kažemo nikad više… Ovdje su narodi jako puno propatili i zaslužuju bolju budućnost.” Reis Cerić kazao je pak kako se osobnim primjerom postiže puno više nego riječima: “Ovo je danas jedan od tih dana u BiH, kad smo se osobnim primjerom zauzeli za povjerenje i vraćanje povjerenja među ljudima, a okupili smo se na poziv predsjednika Josipovića.” Pritom je podsjetio koliko su Ahmići i Križančevo Selo bolni za Bošnjake, odnosno Hrvate. ”Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu.”

 

Mnogi su tu gestu proglasili velikim korakom pomirbe. Ali se odustalo. Biskup Košić, već drugi puta, a s njim u Austriji i biskupi Pozaić i Jezerinac je ošamario predsjednika Josipovića, kardinala Puljića i tadašnjega reisa Cerića.

 

”Kakvi su to neljudi koji slave izlazak zločinca? To su oni koji bi sutra sve ponovili. Jedan sud, pa drugi sud, potvrdili su i utvrdili genocidne namjere, svjesno učešće i organizovanje zločina. O kakvoj pravdi da govorimo? O onoj da budeš u hotelu, s laptopom, televizorom, bibliotekom, dok preživjele žrtve još nisu ekshumirale ubijene.

 

Mi još nismo našli sve Kordićeve žrtve, a on ide na slobodu. I još ga slave. Pitao bih ih šta slave. To što su ubili stotine ljudi, što je dokazano da su zločinci”, rekao je Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja žrtava Ahmića kod Viteza “16. april”.

Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ”Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti”

 

Podsjetio je kako su kao izravni počinitelji ubojstava u Ahmićima do sada osuđeni samo Drago Josipović koji je odslužio kaznu i već je na slobodi te Miroslav Bralo koji će uskoro također izaći na slobodu. Naravno, nisu mogla samo dvojica ubiti 116 ljudi. Je li na Plesu ili na misama bio netko od onih koji su ubijali? Vrlo moguće.

 

Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ”Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti.”

 

Ako me pitate bih li ovako pisao da su se do sada čule ikakve, pa i najjednostavnije riječi kajanja i žalovanja, odgovor je – ne. Pisao bih ipak o tomu da je krajnje vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar.

 

Pisao bih o tome da Kordić ne može biti ”spasiteljem Hrvata”. Hajde da parafraziram čovjeka koji je mio biskupu Košiću: blaženog Stepinca, jer je Kordić odgovoran za zaločin koji ”vapije nebo za pravdu”. Uostalom, nismo čuli da se dogodila, osim što je postao vjerski fanatik, nikakva bitna promjena u njegovoj političkoj percepciji, jer svoju slobodu tumači kao pobjedu hrvatskog naroda i ideje tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne. A ja bih svakome tko tu ideju smatra dobitkom za Hrvate i druge ljudi doviknuo ”Sotono, ubojico!”

 

(Tekst je izvorno napisan za tportal).

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora