autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Štafeta Fife u MSU

AUTOR: Miljenko Jergović / 02.03.2014.

Dva su ministra kulture u suvremenoj Hrvatskoj podigli svoje zadužbine. Stipe Šuvar sagradio je Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu, Božo Biškupić započeo je i dovršio Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Obojica su gradili za vrijeme ekonomskih, političkih i moralnih kriza, suprotstavljajući se općoj društvenoj klimi, a ponekad i raspoloženju političkoga vrha.

 

Šuvar je knjižnicu započeo u inat Beogradu, u vrijeme kada je u jugoslavenskoj federaciji zavedena zabrana svih “neproizvodnih investicija”. Biškupić je gradio, premda njegovu partiju nimalo nije zanimala suvremena umjetnost, a suvremeni su umjetnici, opet, bili listom protiv njega i njegove partije, kao nositelja retrogradnih i tradicionalnih ideja u kulturi i umjetnosti. Božo Biškupić kao da je Muzej suvremene umjetnosti gradio protiv sebe samog.

 

Obje građevine su, kako to s velikom i važnom arhitekturom biva, zrcala određenog povijesnog i kulturnog trenutka Hrvatske.

Ideja da u Muzeju suvremene umjetnosti prenoći Štafeta mladosti, sasvim je idiotska. Pehar koji će simbolički, na četiri godine, pripasti svjetskom prvaku u nogometu, globalna je Štafeta mladosti, tako da je ideja o njegovom dočeku i noćivanju u MSU globalno idiotska. Zato Štafetu i dočekuju po trgovačkim centrima, u sportskim i sajamskim dvoranama, na stadionima, a ne u muzejima suvremene ili bilo koje druge umjetnosti

 

Šuvareva knjižnica lijepa je i skladna, i danas predstavlja jednu od onih pomalo utješnih, europskih veduta Zagreba. Biškupićev muzej je nezgrapan, pomalo nalik socijalističkom domu zdravlja, iznutra nefunkcionalan, a izvana, u okolici, naizgled trajno nedovršen i nedovršiv. Ali ga svejedno treba slaviti, i građevinu i zadužbinara, jer da nije bilo Bože Biškupića, ovaj naraštaj, i tko zna koliki još naraštaji, ne bi doživjeli to da u Zagrebu stoje ispred Muzeja suvremene umjetnosti.

 

Uostalom, ono što kvari arhitektura, mogu popraviti ljudi koji će je naseljavati. Kao što će, uostalom, ljudi i pokvariti svaku arhitektonsku ljepotu.

 

Ideja da u Muzeju suvremene umjetnosti prenoći Štafeta mladosti, sasvim je idiotska. Pehar koji će simbolički, na četiri godine, pripasti svjetskom prvaku u nogometu, globalna je Štafeta mladosti, tako da je ideja o njegovom dočeku i noćivanju u MSU globalno idiotska. Zato Štafetu i dočekuju po trgovačkim centrima, u sportskim i sajamskim dvoranama, na stadionima, a ne u muzejima suvremene ili bilo koje druge umjetnosti.

 

Štafeta je izraz divljenja, kolektivne poniznosti i metaforičnog uznesenja. To se narod klanja svome zajedničkom zemaljskom ocu, drugu Titu ili nogometnom kralju, svejedno je. Takva je vrsta simbolizacije potrebna svakoj zajednici, kao nadomjestak Boga ili marksistički zamišljene duhovne nadgradnje, ali ona mora ostati daleko od umjetnosti, od muzeja i galerija koji služe za neku drugu vrstu simbolizacije.

 

Zato je uvredljivo Fifin pehar izlagati u Muzeju suvremene umjetnosti, i zato ta štafeta nigdje, osim u Zagrebu, nije ni bila izložena na takvome mjestu. Reći ćete da suvremeni umjetnici vole nogomet? Još više nogomet vole vjernici i njihovi pastiri, pa bi se svejedno našli uvrijeđenima kada bi Fifin pehar bio izložen na oltaru Zagrebačke katedrale.

Kada se kulturna baština u kojoj nema striptiz bara, nego služi sebi, svojoj ljepoti i starini, proglašava kažinom, kuplerajem ili bordelom, tada ni Štafeta Fife nije daleko od suštine suvremene umjetnosti. Jadno bi stoga bilo napadati Bandića zbog Coca cole u MSU, a uporno prešućivati i skrivati Zlataričin moralni i kulturni striptiz po Dubrovniku

 

U Muzeju suvremene umjetnosti političari su iščekivali rezultate izbora, a profesor Josipović je organizirao svoj božićni prijem. Da, ali to je u skladu s funkcijom muzeja, isto kao što je u skladu s funkcijom katedrale da se u njoj organiziraju koncerti ozbiljne glazbe. Osjećate li razliku?

 

Ako je ne osjećate, pokušajmo ovako: Muzej suvremene umjetnosti je na dan Štafete Fife bio sa svih strana oblijepljen jeftinim reklamnim trakama Coca cole, i izgledao je kao poprište seoskog vašara, najjeftinijega estradnog teferiča, tehno derneka na Zrću i svega onog što brend Coca cole u Hrvatskoj sugerira. U nekim drugim zemljama, Coca cola je znala biti pokrovitelj ozbiljnih kulturnih projekata, čak i simbol demokratskog prevrata, ali u Hrvatskoj nije bilo tako. I uopće nije važno što Coca cola nema veze s hrvatskom kulturom i umjetnošću, sve dok Coca cola preko Štafete Fife i mladosti ne uđe u Muzej suvremene umjetnosti.

 

Tada je to porazno po umjetnost i po stotine milijuna kuna koje su građani solidarno uložili u taj beton, u to staklo. Neobično je kako Snježana Pintarić, ravnateljica Muzeja, u svemu tome ne vidi nekakav “programski sadržaj”, nego je to za nju samo iznajmljivanje prostora, koje je pod njezinom, a ne pod kustoskom nadležnošću.

 

U pravu su kustosi što su se pobunili protiv njezine odluke, protiv Štafete Fife, ali ne bi nikako valjalo njihov protest politički konotirati i upućivati ga na račun gradonačelnika Bandića, koji je, je li tako, prije nekoliko tjedana gospođu Pintarić nagradio novim mandatom. Takva bi konotacija, naime, bila podnošljiva samo kad na drugoj strani priče ne bi bila profesorica Zlatar, aktualna ministrica kulture, pod čijim se visokim pokroviteljstvom u dubrovačkom Revelinu otvorio striptiz bar, a njezinu i svoju kulturnu politiku možda je i najbolje definirao tamošnji gradonačelnih Vlahušić (dubrovnikpress.hr, 26. siječnja 2014.): “Ako ćemo mi Grad prodavati džabe, onda je to prostitucija.”

Ne postoji kulturna javnost koja bi na skandal principijelno reagirala. Kažete, potpisali su neki peticiju podrške kustosima? A neki drugi su, velite mi, potpisali peticiju podrške Društvu prijatelja dubrovačke starine? Jedni će udariti po Bandiću, da se svide profesorici Zlatar, dok će drugi udariti po dubrovačkom androidu, da se dopadnu drugoj strani. Nitko se, međutim, ne bi zamjerio jednima i drugima

 

Kada se kulturna baština u kojoj nema striptiz bara, nego služi sebi, svojoj ljepoti i starini, proglašava kažinom, kuplerajem ili bordelom, tada ni Štafeta Fife nije daleko od suštine suvremene umjetnosti. Jadno bi stoga bilo napadati Bandića zbog Coca cole u MSU, a uporno prešućivati i skrivati Zlataričin moralni i kulturni striptiz po Dubrovniku.

 

Snježana Pintarić neuk je i žilav kadar u kulturi. Ako je Muzej suvremene umjetnosti nefunkcionalna i frigidna građevina, ona će je načiniti samo nefunkcionalnijom i odbojnijom.

 

Ali ta gospođa će uvijek dobiti još jedan mandat, i još jedan, i još jedan, sve dok ne ode u penziju, kada će istoga dana biti zaboravljena. Sa stanovišta vječnosti, na koju računa i umjetnost kojom ona tako suvereno ravna, Snježana Pintarić nikada nije ni postojala.

 

Svojim pobunjenim kustosima, svim tim nadama beroš, milovcima i lejlama topić – imena im pišimo malim slovom ne samo zato što ih koristimo kao metafore, nego i zato što su u carstvu hrvatskoga kulturnog striptiza, Bandićevog koliko i Zlataričinog, umjetnici i umjetnički kustosi savršeno beznačajni i mali – svima njima gospođa ravnateljica bi, eventualno, mogla kuhati kavu i prinositi kišobran ako pada kiša, ali uzalud je to govoriti, uzalud je napominjati, jer u hrvatskoj kulturnoj i političkoj svakodnevici nema toga što bi nade beroš, milovci i lejle topić mogli učiniti, a da ih Snježana Pintarić i ini Zlataričini ili Bandićevi androidi ne pobijede i ne ponize.

 

Zašto je tako? Zato što ne postoji kulturna javnost koja bi na skandal principijelno reagirala. Kažete, potpisali su neki peticiju podrške kustosima? A neki drugi su, velite mi, potpisali peticiju podrške Društvu prijatelja dubrovačke starine?

 

Jedni će udariti po Bandiću, da se svide profesorici Zlatar, dok će drugi udariti po dubrovačkom androidu, da se dopadnu drugoj strani. Nitko se, međutim, ne bi zamjerio jednima i drugima.

 

Eto, zato vam se Muzej suvremene umjetnosti pretvara u Mamićevu štalu, a u Revelinu se oko štange uvijaju hrvatske suvremene umjetnice. Skupe umjetnice, naravno. Da to rade džaba, bile bi kurve.

 

(Prenosimo s autorova portala)

Još tekstova ovog autora:

     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija