novinarstvo s potpisom
Pjevam šlager sa San Rema 1957., pjevam ga ”ženi u ratu, ratu prema ženama”. Šlager su pjevali Claudio Villa i Gino Latilla, pa Renato Carosone i kvartet Cetra. Kantan šoto voče sam za se i za sve žene mojega živlienja…
Rada Iveković, ”Politike prevođenja”, Fraktura, Zaprešić, 02/2022. Zadivila su me prva poglavlja knjige profesorice Rade Iveković, ”Politike prevođenja”. U samo pedesetak stranica teksta rečeno je toliko toga važnoga za naše ”postjugoslavensko”, a potom i konkretno i ovdašnje, hrvatsko iskustvo.
Prošloga tjedna osvrnuo sam se na skandaloznu hrvatsku varijantu Wikipedije koja je potpuno prešutjela jednu od najpoznatijih naših i svjetskih feministkinja i filozofkinja, Radu Iveković koja živi već duže vrijeme u Parizu. Nema ništa ni o njenom bratu, Ivanu Ivekoviću koji je nedavno preminuo, jednom od najboljih hrvatskih i jugoslavenskih diplomata i svjetski poznatog afrikanista.
Prošlog ponedjeljka bio sam na posljednjem ispraćaju, u zagrebačkom krematoriju, mojem dobrom prijatelju Ivanu Ivekoviću. Riječ je o doktoru Ivanu Ivekoviću, jednom od vodećih jugoslavenskih afrikanista, a svakako najbolji i – najpoznatiji u inozemstvu – hrvatski afrikanist.
Baš kao u slučaju Mire Furlan, pripreme za medijsku hajku na Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić, Vesnu Kesić, Radu Iveković i Jelenu Lovrić vršene su u gotovo svim hrvatskim medijima, da bi ona potom kulminirala objavom huškačkog uratka 1992. u tjedniku Globus. Tekst je potpisan pseudonimom “Globusov investigativni tim”, a po uredničkom nalogu Denisa Kuljiša napisao […]
Godina je, mislim, bila 1997. ili 1998. kada je Bosna i Hercegovina ostvarila najveći gospodarski rast na svijetu. Daleko ispred Japana i Singapura, Njemačku, Kanadu, Brazil i slične zemlje Bosanci su ostavili daleko iza sebe, i samo im je nebo bilo granica. Tako su govorili statistički dijagrami.