autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Teološki pluralizam za pluralističko društvo

AUTOR: Jadranka Brnčić / 25.02.2018.

jadranka brncic 2Demokracija je temeljno pluralistički politički sustav, sustav kakav autorizira i promovira slobodno izražavanje i cirkulaciju ideja, pluralnost stranaka i mnoštvenost prijedloga i odabira.

Demokracija, dakle, prepoznaje i ohrabruje uspostavljanje pluralističkoga društva.

Premda se Hrvatska kao država nominalno opredijelila za takvo društvo, svjedoci smo kako u praksi prevladavaju glasovi koji imaju političku ili financijsku moć ili se demokracijom pojedine utjecajne udruge u društvu služe kao metodom, a ne sadržajem, često promovirajući tiraniju većine.

Pluralističkom demokratskom društvu partner u dijalogu teško može biti kršćanski monizam kakav se javnosti predstavlja kao mainstream kršćanskoga svjetonazora pa se kršćane koji se ne mogu identificirati s kolektivnim ”mi“ često diskreditira kao one ”druge“, nužno sumnjive i neprijateljske. U dijalog s pluralističkim društvom može ući tek teološki pluralizam koji jest nedostatno poznato pravo bogatstvo Crkve.

Pod pojmom teološkog pluralizma ne podrazumijeva se pluralizam zatvoren unutar teologije kao znanstvene discipline, nego pluralizam koji se živi u bogatom životu vjerske zajednice u kakvoj se (pr)ovjeravaju i prihvaćaju različite interpretacije temeljnih svetih tekstova, vjerskih istina i etičkih načela oko kojih se zajednica okuplja, a jednako kao i različite perspektive mogućnosti življenja prema nadahnuću što ih to bogatstvo tradicije pobuđuje u pojedinim vjernicima. Teološki pluralizam, dakle, odnosi se na mnoštvo tumačenja i izraza kršćanske vjere, povijesti spasenja, Kristove figure i poruke, dužnosti kršćanina

Pod pojmom teološkog pluralizma ne podrazumijeva se pluralizam zatvoren unutar teologije kao znanstvene discipline, nego pluralizam koji se živi u bogatom životu vjerske zajednice u kakvoj se (pr)ovjeravaju i prihvaćaju različite interpretacije temeljnih svetih tekstova, vjerskih istina i etičkih načela oko kojih se zajednica okuplja, a jednako kao i različite perspektive mogućnosti življenja prema nadahnuću što ih to bogatstvo tradicije pobuđuje u pojedinim vjernicima.

Teološki pluralizam, dakle, odnosi se na mnoštvo tumačenja i izraza kršćanske vjere, povijesti spasenja, Kristove figure i poruke, dužnosti kršćanina.

Nužno je podsjetiti se da je pluralizam u Katoličkoj crkvi uvijek postojao, ali u ranijim razdobljima nije imao tolike razmjere, i u kvaliteti i u kvantitetu, kao što ih ima u ovom našem vremenu.

U naše dane su u konkurenciji vrlo različite, čak kadikad uzajamno isključive interpretacije kako religijskih tekstova tako i vjerskih istina, teoloških racionalnih koncepata oblikovanih opetovanim interpretacijama biblijskih mjesta, interpretacijama koje su postale predajom, tradicijom.

Nije tek riječi o razlikama kakve postoje, primjerice, između egzistencijalističkih, personalističkih, političkih ili prakseoloških itd. interpretacija – to su različiti pristupi, nego o interpretacijama kakve polaze i iz različitih svjetonazorskih perspektiva koje se mogu svesti na dva temeljna epistemološka puta uopće: analitički ili sintetički, odnosno monološki ili polifonijski. Ovdje ćemo ih zvati arhitektonskim ili hermeneutičkim. Rječnikom biblijske pedagogije bila bi to dva puta: legalistički ili oslobodilački.

Novo samorazumijevanje teologije kakvo je netom po Koncilu uhvatilo korijena u katoličkom svijetu potisnulo je tomističku teologiju – kakva je do tada bila prevladavala u katoličkoj teologiji, a služila se uglavnom metafizičkim kategorijama da bi izrazila kršćansku poruku.

Prethodna teologija smatrala se dogmatskom disciplinom: dogmatskom ne tek u odnosu na sadržaj (kao proučavanje dogmi), nego dogmatskom u samoj svojoj formi, dogmatskoj po sebi i po svojoj nepogrešivosti.

No, teologija nije per se dogmatička znanost. Naprotiv, kao i sve humanističke znanosti, otvorena je pitanjima. Stoga ne čudi što barata mnoštvom hipoteza, raznolikošću pristupa danostima, što se teolozi međusobno razlikuju u mišljenju i kada govore o istoj stvari itd.

U naše dane teolog ima na raspolaganju mnoštvo hermeneutičkih instrumenata. Teolozi su, dakle, u potrazi za novim teološkim jezikom, napustili metafiziku koja je tisućljećima bila zajednička platforma za teološku refleksiju te se okrenuli se humanističkim znanostima (psihologiji, psihoanalizi, povijesti, antropologiji, politici, sociologiji…) eda bi pronalazili koncepte kadre kršćansku poruku učiniti inteligibilnom ljudima našega vremena.

Postkoncilska eksplozija teološkoga pluralizma, međutim – s jedne strane, pod pritiskom učiteljstva i nastojanja pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. oko restauracije Crkve te, s druge strane pred izazovima lingvističkoga i hermeneutičkoga obrata u znanosti – našla se suočena s vlastitim ograničenjima i nije, u nas pogotovu, zaživjela na razini bazičnih kršćanskih zajednica

Postkoncilska eksplozija teološkoga pluralizma, međutim – s jedne strane, pod pritiskom učiteljstva i nastojanja pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. oko restauracije Crkve te, s druge strane pred izazovima lingvističkoga i hermeneutičkoga obrata u znanosti – našla se suočena s vlastitim ograničenjima i nije, u nas pogotovu, zaživjela na razini bazičnih kršćanskih zajednica.

Teološki pluralizam pripada nutarnjoj nužnosti teologije kao takve. Pluralizam, naime, ishodi iz same njezine naravi kao discipline. Prema klasičnoj Anzelmovoj definiciji, teologija je fides quaerens intellectum, vjera u potrazi za samorazumjevanjem i za tim da ju drugi razumiju, što je i zadaća teologije kao takve te temeljan hermeneutički princip posebice nužan u naše vrijeme kada naivna nekritička vjera teško da može opstati kao vjerodostojna u pluralističkom društvu.

Cijela povijest teološke misli temelji se na dva temeljna principa: arhitektonskom i hermeneutičkom Arhitektonskim ćemo nazvati princip za koji je temelj od kojega autor polazi – otajstvo Objave, pa onda nužno i cjelokupna povijest spasenja.

Hermeneutički princip je racionalna perspektiva u svjetlu koje autor nastoji razumjeti i tumačiti pojedine aspekte povijesti spasenja.

Upravo obrnuto, čini mi se, vrijedi za moralnu teologiju, koja je u žiži interesa teologa i kršćanskih aktivista u nas: arhitektonski princip pretpostavlja određene moralne zakone kojih se bezuvjetno treba držati, dok hermeneutički princip iza moralnih zakona pretpostavlja etiku koja ih omogućuje i koja se ne temelji na ispravnom djelovanju, nego se odnosi na temeljnu kategoriju dobra.

Za mnoge teologe, ponajprije za Paula Tillicha i srodne mu, ova dva principa se međusobno zapravo ne razlikuju materijalno nego formalno.

Riječi je o istom otajstvu Objave: prema arhitektonskom principu ono je temelj i središte cjelokupnoga strukturiranja Riječi Božje u Bibliji, dok je prema hermeneutičkom principu ono sam princip tumačenja te Riječi u njezinom tekstualnom kontekstu.

Usuprot Karlu Barthu, koji je kategorički odbijao ma kakvo korištenje ljudskog razuma, pa prema tomu i filozofije, u tumačenju Riječi Božje, Paul Tillich neupitno je pokazao da teolog može raditi svoj posao samo ukoliko se koristi filozofijom kao hermeneutičkim principom jer ”teologija pretpostavlja u svim svojim propozicijama strukturu bića, njegove kategorije, zakone, koncepte“. Tillichov arhitektonski princip je sveprisutnost Božja, a hermeneutički – ontološki egzistencijalizam.

Teološki pluralizam uključuje dva principa: arhitektonski i hermeneutički i oni ne bi trebali isključivati jedan drugoga nego se uzajamno korigirati i, svakako, dopunjavati

Jürgen Moltmann, koji supstancijalno ostaje barthovskim teologom kada je riječi o odnosu filozofije i Objave, priznaje da nije moguće provesti strukturiranje Objave na eshatološkoj osnovi, što je bila njegova nakana, bez korištenja filozofije.

Ustvari, piše Moltmann: ”Nada ima mogućnost smislenoga postojanja samo ako je sama stvarnost povijesno u pokretu te ako povijesna stvarnost ima slobodan prostor za moguće stvari. Kršćanska nada ima smisao samo ako je svijet otvoren onim stvarima kojima se ta nada nada, to jest, ako je puna stvari koje su moguće (Bogu) i otvorena uskrsnuću mrtvih. Kada bi svijet bio kauzalni sustav čvrsto zatvoren u sebi, nada bi ga mogla pogrešno shvatiti kao ispunjenje ili se transcendirati kao gnostička nadzemaljska stvarnost. No, tada bi se same sebe morala odreći”. Moltmannova teologija nade uzima kao svoj arhitektonski princip kršćansku eshatologiju, a kao hermeneutički Blochovu filozofiju nade.

Teološki pluralizam, dakako, uključuje oba principa: arhitektonski i hermeneutički i oni ne bi trebali isključivati jedan drugoga nego se uzajamno korigirati i, svakako, dopunjavati. Štoviše, i sami ti principi poznaju vlastitu svoju pluralnost. Tako, primjerice, kada je riječi o arhitektonskom principu: postoje mnoga otajstva u povijesti spasenja koje teolog može odabrati za središnje i temeljno mjesto svojega promišljanja o čemu drugome: milosti, Savezu, Trojstvu, Utjelovljenju, Isusovoj Muci, Uskrsnuću, Crkvi, euharistiji itd.

U razdobljima filozofijskoga konsenzusa kakva su bili patrističko ili tomističko razdoblje, razlike među teolozima bili su njihovi odabiri.

Što se tiče hermeneutičkog principa, mogućnost pluralizma počinje već odabirom specijalističke filozofije iz čije perspektive će se interpretirati Riječ Božja (aristotelovska, platonistička, tomistička, idealistička, egzistencijalistička, fenomenološka…) naravno, nisu isključeni ni filozofijski svjetonazori, opći pogledi na stvarnost kakve nam namire naša kultura, a ima ih i koliko kultura.

Još nedostatno istražena, a često i nepoznata vjernicima koji nisu nužno teološki obrazovani, teologija dvadesetog stoljeća nudi nam bogati spektar pluralizama s oba spomenuta principa. Tako, primjerice, da uz Tillicha i Moltmanna spomenemo najznačajnije za naše vrijeme, teologija Teilharda de Chardina jasno razlikuje od drugih jer koristi vlastiti arhitektonski princip: Isusa Krista kao Omega točku svega što jest, jednako kao i vlastit hermeneutički princip znanstvenu teoriju evolucije.

Za našu sredinu i probleme posebice mi se čine zanimljivima politička teologija Gustava Gutiérreza, čiji je arhitektonski princip oslobođenje, a hermeneutički marksistička analiza društva te Bonhoefferova teologija: njegov arhitektonski princip je ljubav Božja i ljudska za bližnjega, a hermeneutički – sekularizacija.

Hermeneutički princip nije pridržan samo za teologe, nego i za svakog kršćana koji hoće razumjeti vlastitu vjeru. I da bi tom razumijevanju pristupio, ne mora biti vičan teološkom znanstvenom jeziku. Nastojanje oko razumijevanja vlastite vjere problem je čovjekove sposobnosti za mišljenje i razumijevanje.

To nastojanje samo već je teologija i ne događa se usporedno sa samom vjerom, nego je intenzivan način ozbiljenja samoga čina vjere, koji nije tek pristajanje uz određeno uvjerenje, nego i razumijevanje vjere. Vjera upravo zahtijeva vlastito samorazumijevanje zato što podrazumijeva cijeloga čovjeka, sve njegove sposobnosti, njegov duh, moć da misli i postavlja pitanja.

Upoznati vjernike barem s glavnim nositeljima teološke misli i teoloških struja dvadesetog stoljeća ne bi predstavljalo tek obogaćenje vjerničkoga života, nego je i nužnost ukoliko kao zajednica vjernika ne želimo ostati zaglavljeni u svojevrsnoj šizofrenoj situaciji: podvojeni između zahtjeva arhitektonskog principa tumačenja kršćanskoga svjetonazora i pluralističkoga hermeneutičkog bogatstva demokratskog društva

Upoznati vjernike barem s glavnim nositeljima teološke misli i teoloških struja dvadesetog stoljeća ne bi predstavljalo tek obogaćenje vjerničkoga života, nego je i nužnost ukoliko kao zajednica vjernika ne želimo ostati zaglavljeni u svojevrsnoj šizofrenoj situaciji: podvojeni između zahtjeva arhitektonskog principa tumačenja kršćanskoga svjetonazora i pluralističkoga hermeneutičkog bogatstva demokratskog društva.

Teološki pluralizam nije samo moguć, nego i nužan. Ne samo zbog dijaloga s pluralističkim društvom i zbog funkcioniranja unutar demokratskoga društva, čak štoviše zbog zalaganja za njega kao za princip, a ne puku metodu, nego i zbog barem dvaju vjerskih kršćanskih razloga: Utjelovljenja kao dijaloga ljudskog i božanskog u Isusu Kristu, u koji nas sve poziva, te sveopćega poslanja Crkve, a to je zauzetost za spasenje svakog čovjeka bez iznimke. Pritom spasenje znači (grč. soter:  izbavitelj ili osloboditelj) osobno oslobođenje čovjeka kao cjelovitoga bića.

Bez slobodnog čovjeka, dakako, nema ni slobodnog vjernika niti slobodnog društva.

Još tekstova ovog autora:

     Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
     Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
     S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
     Želim li da se svijet promijeni?
     Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
     Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
     Susret s Irinom iz Mariupolja
     Bio nam dobar Prelazak!
     Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
     Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1