Titova Jugoslavija i holokaust (1)

Oslobođenje te uspostava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) trebali su, prema viziji Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), donijeti početak nacionalne i socijalne revolucije. No, najprije je valjalo ukloniti ”ostavštinu” fašističkih okupatora i njihovih pomagača, utvrditi ratne zločince, te ih privesti pravednoj kazni.

Sudsko gonjenje počinitelja zločina, koje je zacijelo udovoljavalo očekivanjima žrtava zločina, te vratilo vjeru u vladavinu prava, bilo je samo jedan oblik kažnjavanja ”gospodara rata”. Socijalna revolucija je, međutim, jednima osigurala egzistenciju, a drugima – i to žrtvama holokausta – nanijela novu nepravdu.

Pokazat ću to na primjerima preživjelih Židova čiju je imovinu zaplijenio ustaški režim i okupacijske vlasti, što je ”zacementirano” komunističkim zakonima.

Tako je pitanje povrata (preciznije: nepovrata) nepravedno oduzete imovine postalo ne samo mjera uklanjanja klasnih i socijalnih razlika nego i instrument komunističkog obračuna s prošlošću.

Pitanje obračuna komunističkog režima s ratnim profiterima obradio austrijski povjesničar Michael Portmann, te je prikazao politička suđenja protagonistima ustaškog režima, protivnicima komunizma i ratnim zločincima (Michael PORTMANN, Kommunistische Abrechnung mit Kriegsverbrechern, Kollaborateuren, ”Volksfeinden“ und ”Verrätern“ in Jugoslawien während des Zweiten Weltkriegs und unmittelbar danach (1943-1950). Wien 2002 (diplomska radna); 2.izdanje München 2007. ).

Portmann je kao značajku političkih procesa u Titovoj Jugoslaviji istaknuo kolektivno kažnjavanje određenih skupina: narodnosti čiji su ”matični narodi” sudjelovali u okupaciji i razbijanju Jugoslavije, zatim ”pomagača okupatora”, s time da su suci pojam ”pomagač”/”kolaborator” tumačili u najširem smislu i nedosljedno samovoljno.

Sudsko gonjenje počinitelja zločina, koje je zacijelo udovoljavalo očekivanjima žrtava zločina, te vratilo vjeru u vladavinu prava, bilo je samo jedan oblik kažnjavanja ”gospodara rata”. Socijalna revolucija je, međutim, jednima osigurala egzistenciju, a drugima – i to žrtvama holokausta – nanijela novu nepravdu

Po Henryju Roussou je riječ ”kolaboracionist“ francuskog porijekla, stvorena za predstavnike Vichyjeve vlade: Maršal Petain je pristao na ”ograničenu“ suradnju s njemačkom okupacijom u uvjerenju da će Nijemci priznavati njegovu spremnost i omogućiti njegovoj vladi L’Épuration (Politische Säuberung in Frankreich. U: K.-D. HENKEL, H.WOLLER; Politische Säuberung in Europa, 192-240. Vidi i Martina GRAHEK RAVANČIĆ; ”Narod će im suditi!“ Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Zagreb 1944-1947. Zagreb. 2013. Mađari kao neprijatelj. rad Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača;primjer: kotar Bjelovar ČSP, br. 1., 37.-52. Zagreb, 2012. Ovdje 39-41).

Hrvatski povjesničari nisu se do sada dotaknuli pitanja nije li komunistički ”obračun” s ostacima ustaštva, nacizma i fašizma, koji je obuhvaćao zapljenu imovine ratnih profitera i kapitalista, stvorio novu nepravdu (Primjer. M. GRAHEK RAVANČIĆ, ”Narod će im suditi“).

O tome kako su žrtve politike zapljene privatne imovine gledale na to, kako su doživjele tu stvarnost ima svjedočanstava onih koje je ta politika pogodila: Jasminka Domaš ih je prikupila u svojoj knjizi ”Glasovi sjećanja, život. Prilog istraživanju povijesti židovskih obitelji” (Jasminka DOMAŠ, Glasovi, sjećanja život. Prilog istraživanju povijesti židovskih obitelji. Zagreb 2015: V. napose prilog ”Ljubomir MAYER, Tragom jedne skoro izgubljene priče. u:Jasminka DOMAŠ, Glasovi,…215-250).

Iz te knjige postaje vidljivo u kojoj je mjeri zagrebačka, hrvatska privreda, ali i gospodarstvo cjelokupnog jugoslavenskog prostora bilo isprepleteno s useljavanjem židovskih poduzetnika iz svih predjela bivše Austrougarske Monarhije i koliko je plodova poduzetničkog duha Židova država ubrala, a da obesvlašćenim prijašnjim vlasnicima nije omogućila barem dostojanstven život u novim, skučenim prilikama.

Jesu li oni koji su preživjeli holokaust dobili ikakvu satisfakciju – bilo pravednim suđenjima i kažnjavanjima zločinaca ili komunističkim zakonodavstvom?

Zato sam se usredotočila na proučavanje suđenja suodgovornima za ustašku provedbu projekta Krajnjeg rješavanja židovskog pitanja.

Proučavajući sudske postupke i presude što ih sadrži fond u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu ”Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača” (fond br. 306, sign. ZRKZ), utvrdila sam da je Zemaljska komisija u Hrvatskoj holokaust prepoznala kao zločin sui generis, premda nije istaknut kao takav, nego obuhvaćen pojmom ”ratni zločin” (smatram da pojam nije primjeren stvarnosti holokausta, jer nije bio ni u kakvoj stvarnoj vezi s ratnim operacijama niti s uzrocima rata, premda su provoditelji ratne operacije uzimali kao motiv za ubijanje).

Utvrdila sam da je ne samo Zapad (Njemačka i Austrija) ”denacificiranje” proveo ”šlampavo”.

I Jugoslavija je nacističke zločince podjednako ”šlampavo” kažnjavala i da je koristila, tj. odgađala izvršenja kazni – neusklađeno strogih, odnosno blažih – iz političkih razloga, da se cjenkala s osuđenicima za ”kolaboraciju” (obavještajnu djelatnost), a da je neke stvarne zločince dala ”ukloniti” fizičkim likvidiranjem, a ne sudskim mjerama.

I Jugoslavija je nacističke zločince podjednako ”šlampavo” kažnjavala i da je koristila, tj. odgađala izvršenja kazni – neusklađeno strogih, odnosno blažih – iz političkih razloga, da se cjenkala s osuđenicima za ”kolaboraciju” (obavještajnu djelatnost), a da je neke stvarne zločince dala ”ukloniti” fizičkim likvidiranjem, a ne sudskim mjerama

I Jugoslavija je iz političkih razloga odustala od sudskog gonjenja ustaša i nacista – nimalo drugačije nego (po tome neslavna) Austrija te Njemačka. I u jednoj i u drugoj zemlji sudovi su prestali goniti naciste jer su političke stranke prepoznale njihov politički potencijal i podobno glasačko tijelo.

Njemački državni tužitelj Fritz Bauer (r. 1903.g. u Stuttgartu – umro 1968. u Frankfurtu), i sam zatočenik nacističkog konclogora Heuberg kao Židov, morao napustiti sudstvo 1933. godine. Nakon otpusta iz logora pobjegao je u Dansku, a 1943., zbog deportacije danskih Židova, u Švedsku. 1945.godine uz pomoć kancelara Adenauera vratio se u Njemačku.

On je inzistirao na ponovnom pokretanju suđenja za zločine u Auschwitzu. On je izraelskom Mossadu dao –  mimo službenih ovlasti – presudnu informaciju o boravku Adolfa Eichmanna, jer se bojao da će Njemačka blokirati sve mjere koje bi mogle pridonijeti pronalaženju tog zločinca.

Godine 1963./1964. održavalo se u Frankfurtu veliko suđenje nekolicini stražara i zapovjednika iz Auschwitza, a Bauer je pretrpio mnoge napade u njemačkim medijima. Unatoč tome pripremao je novo suđenje – protiv ”ubojstava za pisaćim stolovima“, koji su izradili ”eutanazijski program“. Umro tijekom priprema, tako da se ovo suđenje nije nikad održalo (Vidi ovdje).

(Vidi i Annette WEINNKE; ”Alliierter Angriff auf die nationale Souveraenitaet“? Die Strafverfolgung von Kriegs- und NS-Verbrechen in der Bundesrepublik, der DDR und Oesterreich 37-53. In: Norbert FREI ”So nehme die Gerechtigkeit ihren Lauf“? Transnationale Vergangenheitspolitik. Göttingen 2006., 37-53, ovdje 44).

(Nastavlja se).

    •  Homilija ostaje zabranjena laicima obaju spolova
    •  Papa na ''pristaništu sramote'' – Remigracija, da ili ne
    •  Papina opomena aktualnim neprijateljima mira
    •  40. godišnjica Černobila. Svijet čeka na poruku Lava XIV.
    •  Godina pontifikata pape Leona XIV. – Lav zna pokazati zube
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje – nasljeđe za budućnost
    •  Otpor redovnica crkvenim vlastima iz drugog kuta gledanja
    •  Pravednost, a ne pomirba s nepravednostima
    •  San i čežnja – Čvrsta ruka i diktator
    •  Katolička stranka je najavljena kao objava rata demokratima

> Svi tekstovi ovog autora