Tomáš Halík i potraga za Bogom u srcu Srednje Europe

1

U epizodi najslušanijeg podcasta na svijetu “Joe Rogan Expirience”, nedavno je gostovao Dan Hardy, bivši MMA borac, skaut i promotor borilačkih vještina u Europi. Oko vrata je nosio ogrlicu s moldavitom, duhovnim kamenom transformacije. Na početku razgovora pohvalio se voditelju Joeu Roganu tom skupocjenom hamajlijom. Ne možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi radi li se ovdje tek o praznovjernom artefaktu ili mu je ta ogrlica na neki način zaista ulijevala snagu u životnim borbama izvan ringa. Prirodno staklo moldavit toliko je rijetko da ga se ipak smatra poludragim kamenom, a jedino ga se može pronaći u Češkoj, u srcu Srednje Europe.

Prije 15-ak milijuna godina meteorit je tresnuo na područje današnje južne Njemačke i rastalio gornji sloj Zemljine kore. Ostaci meteorita nisu pronađeni, pretpostavlja se da je jednostavno “ispario”, ali se zato od siline svemirskog udarca, u samo par sekundi, tekuća staklena masa (nastala od litosfernog pijeska i šljunka s našeg planeta) katapultirala u nebo, u svemir. Ubrzo se ohladila i nakon par minuta, iznad današnje Češke Republike, počela je padati zelena tektitsko-staklena kiša i vremenom je svo to poludrago kamenje što je palo s neba zatrpano pijeskom. Ostalo je skriveno od pogleda sve do trenutka kada su moldavit prvi puta otkrili i iskopali “češki” lovci-sakupljači, tamo negdje u Kamenom dobu. Zbog izuzetnog svojstva dotad neviđene čvrstoće, koristili su ga kao alat pri izradi oružja.

Nije poznato kako su ti lovci nazivali svoj zavičaj, teritorij kojim su se kretali. Zacijelo nisu razbijali glavu o raspadu Austro-ugarskog carstva, događaju koji se tek ima dogoditi u dalekoj, dalekoj budućnosti, niti o ujedinjenju Čeha i Slovaka, aneksiji i okupaciji od strane nacističke Njemačke, pobjedi Sovjeta te državnom udaru Komunističke Partije Čehoslovačke. Da ne proletim cijelom vremenskom lentom s prstom na ovoj središnjoj europskoj točki, tu bih se morao načas zaustaviti.

Sve nabrojano nas dovodi, mojim asocijativnim stranputicama, do datuma 1. lipnja 1948., u tadašnju Čehoslovačku, kada se u Pragu rodio Tomáš Halík, katolički svećenik, autor knjige “Zar je ovo bio život?” – knjige koju upravo iščitavam. Inspiriran svetim Augustinom koji je iskreno pisao o Bogu i vlastitome životu, naš Tomáš odlučio je učiniti nešto slično, napisati vlastitu autobiografiju uokvirenu filozofskom teologijom.

2

“Zar je ovo bio život?”, u prijevodu Vikice Tišljar i nakladi zagrebačke Frakture, gusta je i sadržajna knjiga, frca uzbudljivim rečenicama koje se intenzivno tiču mene kao čitatelja. Već nakon par stranica shvatio sam da moram početi voditi bilješke, ako ne želim dopustiti svojoj varljivoj memoriji da po običaju ostavi ugodno čitalačko iskustvo u izmaglici zaborava.

Trenutačno bih se deklarirao kao jedan sumnjičavi katolik, iako čitajući u zadnje vrijeme Sveto pismo, točnije čitajući petoknjižje, osjetio sam kako ovca u meni počinje snažno da bleji i bivao sam sve raspoloženiji za odlazak u ateističko stado – u “neštoizam”. Koliko god su me u vjerskom htijenju inspirirali filozofi i teolozi, kršćanski mistici i duhovne osobe – toliko me šifrirani, probrani narativ svetog židovskog spisa, od kojeg kreće biblijska lektira, odbijao od suvremene misli, živcirao i “trijeznio” od naivnosti. Konstrukcija rečenice, izvorna tehnika književnog pripovijedanja, sustav pravila, obreda i higijene, pokušaji povijesnih zapisa, sve to stoji, to je dobro, ali eto nisam bio emocionalno niti duhovno spreman za ispravno i funkcionalno čitanje.

Kako drugačije nego osobno shvatiti Tomášev komentar na koji ću ubrzo nabasati u knjizi, gdje upozorava mlade konvertite da ne traže pravi dokaz o postojanju Boga baš u Bibliji, da za takve spoznaje postoji puno efikasnija literatura, romani i filozofski naslovi.

Srećom, većina naših vjernika, ako ćemo biti pošteni, ne čita puno; ako i čitaju, pa Biblija im sigurno nije prvi izbor. Odsutno poslušaju propovijed, ispovjede se, skruše, pomole, pogledaju vitraje i pruže ruku mira, od nedjelje do nedjelje. Bez sumnje i bez propitkivanja. Tako ja često pomislim, nadam se da sam u krivu. Mora da sam u krivu, zacijelo opet pretjerujem.

Zabilježit ću da je Tomáša Halíka zapalo biti svećenik, kako on sam navodi, u zajednici koja nije presoljena kršćanstvom, zašto je tomu tako biće govora kasnije, ako ovu crticu ne izbrišem naknadno.

Knjigu sam posudio iz gradske knjižnice, valjat će produžavati rok nekoliko puta ako nastavim čitati na ovakav način. Može li se ovako sadržajna knjiga pročitati do kraja, može li se nečiji cijeli život pročitati? I još, ima li smisla Bibliju pročitati do kraja, kao da se radi o avanturističkom romanu a ne o duhovnoj knjizi i ujedno biblioteci povijesnih zapisa?

Da, trebalo bi kupiti barem dva primjerka ovako dobrih knjiga kao što je Halíkova “Zar je ovo bio život?”; jednu za posuditi nekome ili pokloniti dragoj osobi, a drugu samo za sebe, gdje bih na svakoj stranici slobodno mogao podvlačiti rečenice, pasuse, lijepiti bilješke.

Takvo tretiranje teksta nije za svačije oči, naravno. Neki “junaci” to rade s posuđenim knjigama iz knjižnice i time uništavaju užitak čitanja svim budućim posudbenicima. Dobro, ne svima, ima i osebujnih filologa kojima bi ovo mogao biti čak i zabavan predmet proučavanja. Samo ću još spomenuti da me jako veseli kada knjižnički referenti i tehničari pažljivo nalijepe klasifikaciju i kod za skeniranje, a da pritom ne prekriju dio blurba ili ime recenzenta (što je prava rijetkost, nažalost).

3

Tomášu Halíku me privukla i jedna moćna fotografija. Ako će moje sjećanje biti precizno, jer pročitane književne časopise napuštam i ostavljam među onim dnevnim tiskovinama u kafićima ili ih doma naprosto recikliram, ovaj teolog, na toj spomenutoj fotografiji, pozirao je sa sokolom na desnoj ruci. Možda je to bilo uprizoreno u Zagrebu, u pozadini se nazirala žućkasta arhitektura grada. (Naravno da to nije bio sokol na desnoj ruci, već sova ušara na lijevoj, utvrdit ću naknadno nakon što potražim istu “fotku” na internetu, i naravno da nije Zagreb nego Prag, sic!, zaborav je demon.)

Izgledao mi je kao neki superjunak na vrhu zgrade što bdije nad građanima.

I Isus Krist se doimao kao superjunak i činio je čudesa. Privlačno je da nas u vjeri vode ovako dominantne i zanimljive osobe. Sad, koliko vjernici razumiju rečenice koje su izgovorene i zapisane, to je sasvim druga stvar. Od silnog nerazumijevanja, poteže se uglavnom dreka i viče se o bogohuljenju, sektaštvu – nema tu ekumenizma, otvorenosti dijalogu i drukčijim pogledima. Ne traže se izgubljene ovčice, već se torovi učvršćuju novim drvenim letvama.

4

Tomáš Halík je odrastao u velikom stanu punom knjiga, skulptura i slika, među odraslima. Ja sam kao klinac, vikendima odlazio u posjet baki i djedu. Između ostalog, zabavljao sam se knjigama koje bih našao u njihovom dnevnom boravku ili bih radoznalo listao enciklopedije kod djedovog brata Karla. Ne znam na koju foru, djed i njegov brat su zajedno izgradili veliku zajedničku obiteljsku kuću, čiji je središnji zid bio granica između dva stana i zrcalno je prenosio raspored prostorija, ono što u arhitekturi zovu semi-detached kućerina. Njih dvojica su paralelno oženili dvije djevojke iz neke druge kuće u selu, a te su djevojke, zapravo, bile jedna drugoj sestre. Ali to je sad neka sasvim druga priča. Zanimljiva su mi preklapanja ljudskih sudbina i mjȅra, veća ili manja, u kojoj se prepoznajemo i reagiramo emotivno. Ponekad su te sudbine iznimno podudarne, odjekuju međusobno.

Vrijeme bi bilo ipak da se vratimo opet natrag u “drugu” Čehoslovačku, u komunističku Čehoslovačku.

5

Iako je Tomáš Halík odrastao u svjetovnoj intelektualnoj praškoj obitelji, bez izravnih doticaja s religijom i vjernicima, on ipak nije bio ni potpuno uvjereni ateist. U potrazi za smislom života agresivna komunistička propaganda samo ga je pogurala prema kršćanstvu i na suprotnu stranu službene politike. Privučen umjetničkim djelima, sakralnom glazbom i knjigama katoličkih književnika sa svojih 18 navršenih godina obratio se i formalno pristupio Crkvi.

Specifičnost Crkve u Čehoslovačkoj je bila takva i neobična, zbog same činjenice da je tamo osloboditelj Staljin pokušao izvesti eksperiment totalne ateizacije. Efekt je bio očekivano suprotan, pojavio se – mogli bismo to nazvati – crkveni pokret otpora, katakombastična podzemna Crkva. U pedesetim godinama prošlog stoljeća, u godinama Tomáševa odrastanja komunisti su pogubili stotine ljudi, stotine tisuća smjestili u zatvore i radne logore.

U ranim šezdesetima i prije Praškog proljeća u kulturnim krugovima se počela osjećati promjena, osjećao se dašak slobodarskih strujanja kroz nove filmove, komorno kazalište i izložbe apstraktne umjetnosti. Od 1968. na Filozofski fakultet u Pragu vraćaju se profesori isključeni u čistkama pedesetih godina. Tada se za katedru vraća i profesor Patočka koji će aktivno prisustvovati na Tomáševoj obrani diplomskog rada. U knjizi je opisan njihov posljednji susret sa stilskim bljeskovima visoke rečenične napetosti.

“Stigao mu je autobus, a on mi je sa stepenica, među vratima koja su se zatvarala, rekao posljednju rečenicu koju sam čuo iz njegovih usta: ‘Ljudi koji razmišljaju moraju se sastajati, zar ne?’ U roku od tri tjedna bio je mrtav; umro je nakon neprekidnog, jedanaest sati dugog policijskog ispitivanja, u Sokratovim godinama, u sedamdesetoj godini.”

Pogreb profesora Patočke obavijen je zvučnom kulisom policijskih motora i helikoptera, na snimkama tajne policije s kamerama, koja se skrivala iza grobljanskog drveća, od silne buke nije bilo moguće razaznati riječi svećenika iznad groba. Kako navodi autor knjige, to su bile  “orgije policijske samovolje” i “strah režima od mrtvaca”.

6

Netom nakon ovih opisanih događanja Tomáš Halík je tajno (ilegalno) zaređen u Istočnoj Njemačkoj (kod “dobrih” Nijemaca je čak bilo i poželjno putovati, dok na Zapad Halík neće imati dozvolu poći sljedećih dvadesetak godina). Dugo vremena su mnogi njegovi bliski prijatelji znali samo za ono svjetovno Tomáševo zanimanje – psihoterapeuta s radnim mjestom u praškoj bolnici. Put prema svećeništvu bio je dugačak i temeljit, prepun iskušenja i preispitivanja, od mladalačkih misli o svećeničkom pozivu do pohađanja seminara i završetka studija teologije.

Do biskupove kuće, u kojoj će od biskupa primiti sveti svećenićki red, vozili su ga prekrivenog kaputom i na zadnjem sjedalu, što je samo navika iz preostalog straha od istočnonjemačke policije. Imao je tada trideset godina. Sutradan je već služio svoju prvu misu, a nakon mise je skupa s biskupom gledao izravni prijenos zapadnonjemačke televizije Papina ustoličenja i prvog Wojtylinog govora.   

Koliko se osamdesetih godina Tomáš Halík opirao komunističkom režimu toliko će devedesetih godina raditi na omekšavanju posljedica nastalih padom komunizma. Pokrenut će se i njegova akademska karijera, objavljivanje zapaženih knjiga i javna angažiranost. U životu se susretao s vrlo zanimljivim osobama različitih vanjskih pojavnosti – od narkomana, ateista, svećeničkih kandidata, intelektualaca, umjetnika, državnika, vjerskih vođa, disidenata i filozofa pa sve do nekoliko papa, poglavara Katoličke Crkve.

Danas se zalaže za modernizaciju i promjene u kršćanstvu. Zasigurno autor kojem ću se vraćati, i u čijim ću tekstovima tražiti smisao svog intimnog vjerskog putovanja, navijat ću za evoluciju kršćanske zajednice, ekumenizam i opamećivanje čovječanstva, koliko god se to činilo uzaludno. Neću se pretvarati da nešto znam što vi ne znate, samo sam iznova svježe zainteresiran na ovome putu, nadam se, izlaska iz ludosti kojoj zajedno svjedočimo.

7

Negdje nakon pročitane dvjestote stranice, taman kad sam pomislio da me čeka još stotinjak stranica u kojima će se dogoditi pad moje koncentracije ili neko stilsko ponavljanje i zamor, zasjalo je poglavlje nazvano Iskustvo noći. Tu naročito dolazi do izražaja psihoterapeutsko znanje koje posjeduje Tomáš Halík, i to je naprosto jedan dragulj na kojem sam se zadržao, svojevrsna knjiga u knjizi.

Unutra sam pronašao odgovore na neka snažna duhovna pitanja, kao i prikaz obrazaca ljudskih kriza, obrazac iskušenja kakvih se ponekad nađe i u knjigama samopomoći; ipak ovaj put se radilo o jednom pravom kršćanskom putokazu za samoiscjeljivanje i prihvaćanje sebe u punini.

8

Češku Republiku bije glas da je najmanje religiozna od svih europskih država. Tako barem izgleda na površini, pogotovo onda kada joj se sudi s pomoću dostupnih vizualnih narativa kićenosti crkvenih rituala, iako nitko od nas nema pravi uvid u ljudska srca ili diskretnu manifestaciju vjere njezinih građana. Nepresoljenost kršćanstvom uzrokovana je raznim povijesnim vjetrovima, običajima i kulturom, političkim okolnostima, a vidjeli smo da se u svemu tome nešto pitao i drug Staljin.

Toliko o Tomášu Halíku i češkoj Crkvi, za još više iscrpnih detalja trebali biste zajedno sa mnom dovršiti čitanje knjige “Zar je ovo bio život?”. Na kraju teksta, zaključno s nekim promišljanjima, vratit ćemo se opet malo i u Hrvatsku odakle smo zapravo cijelo vrijeme promatrali ovu “projekciju” života češkog svećenika.

9

“Istina je knjiga koju nitko od nas još nije pročitao do kraja.”

Ako knjiga nije pročitana, onda ni životi nisu odživljeni do kraja. Sve je podložno mijeni, transformaciji: svemir, naša Zemlja, evolucijske varijacije među vrstama živog svijeta, klima i konfiguracija tla. Premještaju se nacrtane i zamišljene granice, društvena uređenja se pretaču i pojedinac, taj iskonski čovjek, traži svoj pravi put, izlaz sa staze transhumanizma.

Kraljevina može postati republika, ali znamo da je ljepota u oku promatrača. Komunist može postati demokrat ili nacionalist, može i obrnuto – ako je tako, postavlja se pitanje isključuju li onda ideologije nužno jedna drugu ili čovjek kroz život u sebi nosi kolaž svih ovih pojavnosti koje se bore u njemu, jedna protiv druge.

Konvertit je riječ koja ima dvostruke konotacije, rečeno današnjim političkim govorom u Republici Hrvatskoj. Politički konvertit koristimo kao negativan izraz, on podrazumijeva prevrtljivu javnu osobu koja iz vlastitih interesa ili trendova mijenja svoj stav, ili su mu političke odluke podređene stranci, preglasavanju i pobjedi na izborima. Pojedinac valjda ima pravo mijenjati svjetonazor i svoje stavove – kroz sazrijevanje ili putem intenzivnih životnih situacija (ponekad šokantnih) – tako bismo mogli i političarima uzeti u obzir, kao olakotnu okolnost tu mogućnost transformacije, promjenu nabolje. Dakle, izraz konvertit ipak ne mora nužno imati negativno značenje.

10

Ateist može konvertirati u vjernika, vjernik može promijeniti religiju. Obraćenje može ići u svim smjerovima, prema Bogu i od Boga. U svakom slučaj Bog je referentna točka (iako se čini u Hrvatskoj da je tu primarnu mjerodavnu ulogu preuzeo odnos pojedinca prema Drugom svjetskom ratu).

Nakon nekih transformacija u svome životu čovjek izgubi strah, ojača. Kao Tomáš Halík. Očvrsne kao zeleni moldavit.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Serijal RTS-a “Kultura Srba u Hrvatskoj”

> Svi tekstovi ovog autora