Naš mali otac

Nakanjivao sam se već neko duže vrijeme napisati tekst o najnovijem romanu Almina Kaplana dvojeći s kojom pravom namjenom bih to trebao učiniti, a toliko sam iščitavao recenzije “Malog oca” (Fraktura, 2025) koje su se na internetu pojavljivale u valovima i u tom kvantitetu su se i isponavljale mnoge stvari i reklo se valjda sve što se imalo reći, vješto, pametno i pohvalno je pisano to sve.

Barem mi se tako učinilo, to da je sve već rečeno – rezidencija mladog pisca u Istri i nevidljive niti zapetljane u telefonskoj žici između Bosne (ovdje kad kažem Bosne, ne isključuje to Hercegovinu, samo treba znati pročitati) i Hrvatske koje su misli glavnog lika odvlačile u obiteljsku kuću do njegovog bolesnog oca o kojem se trebalo sada brinuti i iz neposredne blizine, ali i ovako neobično i na daljinu. Telefon je izum koji savija prostor, a tek što mogu da čine nemirne misli.

Roman koji se čita s užitkom – prividno je nastao i začet iz dokumentarističkog predloška objavljivanog u nastavcima pod naslovom “Zaperci”. Te pozadinske trivijalnosti nisu naštetile fabularnoj uvjerljivosti već dobro primijećenih kratkih i čistih kaplanovskih rečenica.

Rečenice nisu same po sebi predmet divljenja i mistifikacije, književnost se događa tek u njihovoj ulozi unutar integralnog teksta gdje čine jedno prekrasno pastoralno tkivo u kojem se osjeti Mediteran sa svim svojim memorabilijama od sunca, kamena, zmije i drače. Malih kućnih ljudi, malih očeva.

Da li da iskoristim priliku i svog, sada bih se usudio reći, dobrog prijatelja Almina priupitam o onome što je iza, ekskluzivno da saznamo koliko se autobiografski sudbina glavnog junaka preslikava na piščevu zbilju i međuljudske odnose, ako to već nije sam podijelio sa slušateljstvom u nekom od intervjua, jesu li ga izravno novinari već pitali te stvari, jesu li inzistirali?

Ama, da nazovem ja kuma Igora Borozana, njegova dobrog druga i sugrađanina, pa da izvučem od njega neke svježe i nove informacije, detalje, da mi tog pisca koji se otvara pred svijetom (jer to jeste takva profesija) još malo iz nekog kuta izložimo svjetlu.

Ali ne, taman posla, pa ja sam odlučio da ova moja kolumna bude hibridna, da umjetnička djela i teme o kojima prozborim riječ-dvije budu samo izgovor za pisanje o onom do čeg je meni zapravo jako stalo, što je meni naročito zanimljivo, uzbudljivo i da uvijek okrenem tekst introspektivno i, ono što je stvarno najpoštenije, uvijek pričam na neki način o sebi samome.

E kako onda pisati dalje o “Malom ocu”, pa tako što ću u tekst uvesti svoga oca, jednostavno. U tekstu ćemo se ja i Almin još malo bolje upoznati, pobratimiti, a moj otac će postati “naš mali otac”. Eto zanimljive perspektive i o tome bih želio pokušati, pa evo ću to i napraviti – složiti par riječi i rečenica.

O Alminu mi je, dakle, često pričao moj dragi kum Borozan, njih dvojica su prijateljevali već godinama u Stocu i Mostaru. Iskoristio sam prigodu upoznati ovog zanimljivog pisca onda kada sam saznao da sudjeluje na 17. West Herzegovina Festu u Širokom Brijegu, te pretpandemijske 2019. godine, kao član književnog žirija u izboru kratke priče. Nisam poslao neku svoju priču tada, prekinuo sam upravo višegodišnju pauzu od posjećivanja tog sada ugaslog festivala koji je promovirao mlade bendove, umjetnike i pokazao izvrsnom organizacijom da u BiH, te napose u njenom zapadnohercegovačkom dijelu, može funkcionirati kulturna suradnja neograničena nacionalnim ključem i prikočenim mentalnim stanjem kakvo je u be-ha dnevnopolitičkoj svakodnevnici prečesto znalo bivati.

Festival WHF su dugi niz godina uspješno vodili, moji gimnazijski i generacijski prijatelji Nikola Galić i “rođeni” Goran Bogdan, ugostivši van natjecateljskog dijela programa, malo pomalo i sve etablirane bendove iz cijele regije. Opet mala sićušna digresija – danas Ana, Nino, Goran i Almin stoje iza ove svježe izdavačke kuće Izdanja Buna.

U to pretpotopno vrijeme dakle, ljeta gospodnjega 2019. već sam uspio pročitati neke knjige Almina Kaplana, dopisivali smo se, slao sam mu i neke svoje stare pjesme dok je surađivao s književnim portalom Strane. Cijeli posjet Hercegovini tog sam ljeta podredio susretu s ovim mladim bosanskohercegovačkim piscem, o kome sam podosta saznavao i iz njegovih kolumni, ali i iz stihova unutar njegove mostarske zbirke pjesama, na primjer. Pala mi je na pamet ona Bogartova rečenica s kraja Casablance o početku jednog divnog prijateljstva, malo patetično možda, ali tko bi mu ga znao, neka je zasad. Ima tu nešto.

Susret s Alminom  

Evo kako se to zbilo. Zvijezde te večeri bili su “prljavci”. Ja sam se već bio uvukao u službeni šator i Nikola me usmjerio prema Alminu Kaplanu koji je načuo da ga jedan mladić želi upoznati uživo. Ih, kaže prič’o mu je o meni moj imenjak Igor, kako ne. A i večer smo proveli u razgovoru o svemu, opet nastavljajući teme na onim mjestima na kojim je te iste teme ostavljao nedovršene moj kum Igor. Pa se Alminu ta naša komunikacija učinila uobičajena i prirodna, ne trenutke se zaboravljao, pa nije ni bio siguran s kojim Igorom zapravo razgovara, kad je evo sve isto; ti pjesnici, umjetnici, prijatelji i u fizionomiji, crtama lica su slični.

Bili smo opijeni festivalskom ljetnom noći kraj rijeke Lištice. Cerekali smo se i hihotali kako već to zna biti u dobrom društvu ponekad.

Mutile su nam se razne slike i kasnije podsjećanje na naše prvo upoznavanje počelo se rastakati u dvije verzije, moju i njegovu, detalji su se počeli brisati i preslagivati rašomonski proizvoljno. Ali osjećaj ushita je bio prejak, i nije se mogao modulirati u našim sjećanjima kao što se to nesvjesno da utvarati s rečenicama i slikama.

Krenuo je svanjivati dan, moji poznanici i potencijalni vozači su već otišli, napustili su nas bezbrižno i otklanjivali su umor već u debelom snu. Mi ništa nismo ni primijetili zaokupljeni razgovorom, kako ljudi lagano nestaju, povlače se. Okolo su lepršale prazne plastične čaše za pivo, neke je momke budilica već zvala na nastavak festivalskog ludila, pogon se iznova morao pokrenuti. Prostor se treba pročistiti i osvježiti hladnom vodom iz rijeke.

Kaplan nije bio siguran koliko je udaljen hotel u kojem je imao smještaj, obojica smo ostali bez prijevoza, možda da pokušamo nazvati taxi službu. Ipak, nazvao sam radije oca koji je s mojom majkom živio na selu udaljenom desetak kilometara od mjesta gdje se odvijao festival WHF.

Majka i otac su se pošteno naživcirali kad su vidjeli da se nisam javljao cijelu noć, niti su me zatekli u sobi u krevetu kad su zakuhali kavu zornicu. Bili su zabrinuti kao i u vremenima dok sam živio s njima, roditeljima je brinuti se, to je prirodna navika i viša sila.

U ovaj moj storytelling naknadno sam umetnuo dio u kojem usporavam vrijeme i radnju opisujući oca, stil se promijenio, produbio malo, postao je nešto kao ulomak kratke priče u ovoj priči koju pokušavam ispričati do kraja. Odvojiti ćemo taj dio podnaslovom i kurzivom.

Očevi fantomski brkovi

Otac je nazuo obuću namještenu tako labavo a da ne mora vezivati šnjure, sve oslanjajući se o zid u hodniku. Njegove šake su snažne, fizički rad je jedino što zna da postoji i što se cijeni među običnim svijetom, sve drugo je prevara. Rad ga drži na životu.  

Na glavu je natakao nebrendirani jednobojni kačket, na kome je nešto moglo i pisati, ali eto nije, ništa ne piše. Još uvijek je gorila sijalica ispred kućnog praga. Gorilo je to svjetlo cijelu noć, i svaku noć.  

Pogledao je krajičkom oka s balkonske ograde na vrt, na posađeno povrće koje bi već sad trebalo zaliti, ali će to napraviti poslije kad mene doveze nazad, iza su se nazirali kokošinjci – pijetli su nakratko predahnuli, još iza je stričeva kuća i još jedna pa brdo, u brdu stara kuća pod oblakom.  

Tamo se on i rodio, pod oblacima, othranjen bijelim kamenjem, svoj cijeli život je nevidljivom niti privezan za tu staru kuću u brdu, koliko god se pokušavao odmaći i udaljiti nije mu to polazilo za rukom, magnet zakopan u temeljima je bio presnažan i povlačio ga je nazad na početne postavke.  

Ispod kačketa ćelava je glava s neumornim plahim očima. Između očiju skladan i ravan nos, desetljećima je bio naslonjen na debele brkove u obliku malog crnog češlja poravnatog s gornjom usnom. Već neko vrijeme nema tih brkova, obrijani su do golog lica, samo mu se ponekad učini kad popije da mu pjena od pive još uvijek visi po onim starim crnim brkovima.  

Spustio se ispred kuće, ispred kuće je cesta, kamioni tutnje kao da se negdje radi, kao da se ostvaruje razvoj i napredak. Automobil je otključan, jer se ne može zaključati, kao što mu se ni stakla ne mogu podići do kraja. Dok mater ramena ogrnutih tankim džemperom, izmičući namjerno mom daljnjem opisivanju, rasprema fildžane, stari sjeda u auto i iz prve uspijeva upaliti motor.  

Iz nekog razloga ne kreće odmah, broji do dvadeset i polako se odljepljuje s parkirnog mjesta i spušta na cestu. Vozi sporo u trećoj preko Trna sve do Širokog Brijega, pa preko mosta e da pokupi sina koji više ne živi tu, kao i njegovog nepoznatog prijatelja.

Inicijali

Dovršit ćemo kazivanje nakratko izronivši opet stvarnosno u jedan narativni sloj poviše misaonog balona kratke priče u kojem sam svevidećim okom opisao oca, evo sve do ovog sljedećeg trenutka. 

Parkirao je nasred čistine i mahnuo prema nama dvojici, da mu se približimo. Almin Kaplan, A. K., ima iste inicijale kao moj otac, ponovit ću – u ovom tekstu kažem ja da je moj otac postao “naš mali otac”. E sad, mom ocu smo, za pretpostaviti je, ja i svi moji prijatelji izgledali isto, ispod kalupa izvađeni bradati umjetnici, mladići neozbiljnih i nesređenih zanimanja. Izustio je samo onu “A, moooj sine…”, utiho.

Almin je sjeo naprijed u dotrajali golf s mirisom nafte i cementa, ja sam sjeo ozada po sredini i gledao kako se kroz čaršiju probija zlaćano jutarnje sunce dok nas je naš mali otac vozio u tišini, cesta je bila nježna kao filmska traka i odjavna špica je mogla slobodno krenuti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Međugorje Ivice Đikića
    •  Tomáš Halík i potraga za Bogom u srcu Srednje Europe
    •  Serijal RTS-a “Kultura Srba u Hrvatskoj”

> Svi tekstovi ovog autora