Međugorje Ivice Đikića

1

 Poezija se ponekad događa neočekivano. Čitatelj si, prigrliš knjigu, roman, politički esej ili zbirku poezije očekujući svašta – intrigu, emocije, informacije; ipak za poeziju nema unaprijed nekog jasnog čula očekivanja, racio nije napet ko puška.

Opušteno kreneš u tekst i slušaš glas, kad osjetiš navalu poetskog zbivanja sam sebi kažeš uvijek iznova iznenađen: Pa to je poezija!

Ponekad je uočiš u bjelini proreda, ponekad samo zamiriše neka sličica i prepoznaš krajolik i učini ti se da netko skupa s tobom sanja “jedan dugački tren”.

Upravo sam parafrazirao naslov prvog ciklusa pjesama iz pjesničke zbirke “Međugorje” (Fraktura, 2026). To je Đikićeva tek druga po redu objavljena zbirka pjesama nakon “Ostatka svijeta” iz davne 2012., podatak koji sam po sebi i ne govori dovoljno o poetskoj prisutnosti ovog izvrsnog pjesničkog glasa. Mogu samo nagađati koliko su se dugo i s kojom posvećenom preciznošću pojedini stihovi nizali poput hercegovačkog duhana – pred nama čitateljima je izloženo ono dobro odvagnuto “žuto zlato”.

Dok se neumorno bavio novinarstvom i komentiranjem političke stvarnosti na ovim prostorima Ivica Đikić je, osim ovih pomenutih zbirki pjesama, uspio objaviti još šest romana, četiri političke biografije i dvije zbirke pripovjedaka. Da ne spominjem dalje scenaristički rad i ekranizacije pisane riječi, u ovom zbrajanju objavljenih djela “Međugorje” je, dakle, četrnaesti naslov po redu.

2

Međugorje se izgovara s visokom temperaturom hodočasničkog iskustva. Molitva zavičaju ili muzi pjesništva, tvrdo ime mjesne zajednice ili samo mreža okuka kojima se vozači pretaču zapadnom Hercegovinom, poetsko čudo, čudo mladosti, čudo uspjeha, inata i čudo vjernika na stranputicama života. Bjelina papira u kojem stihovi naliježu kao molitva u bijelome hercegovačkom kršu, u bijelim čorapama starca u odijelu naslonjenom na šank, u ljekovitom magarećem mlijeku i košulji prvopričesnika. Od uloge Martin Sheena do provokacije Zabranjenog Pušenja, naši grijesi će se iskupiti ma koliko ponekad sumnjali u ukazanja Marijina.

Najčešća hercegovačka imena su Ante, Marija, Ivan (još uvijek tako misliš). Pa od Ivana eto i malog nam Ivice. Godinama prisutan u istraživačkom novinarstvu, on je spisatelj eseja, proze i poezije, scenarističkog naturalizma – prepun tragova vremena što se pažljivijim promatranjem dadu iščitati na njegovom licu iza debelih naočala.

Evo uzmimo nečijih pedeset godina, pedeset godina koje ti se primiču ili pedeset godina preko kojih čovjek prevali. Ivica je 1977. godište, matematički gledano plovi već u pedesetoj, svjećicama na torti samo potvrđujemo neupitne biološke istine. Ja sam dvije godine mlađi, ali već mi se nazire taj broj 50 negdje iza ugla. Japanci neslužbeno godine starosti broje rođenjem od broja jedan, a ne od nule. Mi kažemo – imam toliko i toliko godina, ne spominjemo da smo zapravo već ušli u sljedeću, već živimo plus jednu.

To je jaka ogledna točka, jer pedeset je pola od stotinu. Stotinu nečega, zamišljenih lijepih okruglih stotinu godina, vijek. Crtica na nadgrobnom spomeniku kojom mnogi prevale put iz jednog u drugo stoljeće. Mi koji smo osjetili taj prijelaz, jesu li naša iskustva značajno drugačija od onih čija se životna priča odvija u okviru jednog te istog stoljeća? Naša smrtnost je neupitna kao što je i potreba za podvlačenjem računa. Unutarnja molitva i sasvim osobni grijeh pod crnim oblacima naslijeđene (kolektivne) krivnje.

3

U prvom i drugom korpusu pjesama Đikić pjeva o djetinjstvu, ikonoklastim hercegovačkim slikama koje se urežu u sivu tvar zavičajnih nam predjela (tako ja to čitam, iako se Duvno slash Tomislavgrad nalazi nekako između Bosne, Hercegovine i Dalmacije). Majka, otac, biciklo i Duh sveti, odbljesci božjih zapovijedi i okus ljute rakije, čela ljudi su orošena slanim znojem.

Nije dobro dalje pisati o ovim pjesmama bez malo uvida u njihov izravan nacrt. Evo kako teče pjesma “Naizust”: Od svega što sam učio naizust / Kad bijah dječak / Preživjela je desetljeća / Neokrnjena / Goranova Jama / Oćutjeh na čelu meku ruku žene / Sladak glas začuh / I sveta misa / Od prve do zadnje riječi / Slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda / Čekajući blaženu nadu / To je jedino / Što je ostalo.

Đikić piše kratkim stihovima, šušnjem i šumom planinskog bilja – crnom tinkturom ubocanih riječi u bijelo polje, u hercegovački krš. To je suhi bluz u ritmu punjenja lule duhanom, iz šutnje utijana vojnička odora poražene strane. To je paljba na stratištima što se ponavljaju kao što kamen čini “žabice” po površini neprihvaćenih tuđih istina, sudbina i plač majki, posvuda uplakane majke.

4

Tucet pjesma (s motivima Duvna, Međugorja, itd.) se opravdano preselio iz prve zbirke u ovu drugu, aktualnu o kojoj govorimo, s jasnim strukturnim podnaslovom “Ispravljeni stihovi”. Naime, pjesnički stihovi nisu zaključani kao tekstovi popularnih pjesama u eteru pa da se u njih ne smije dirnuti, preoblikovati kontura, ritam ili valuta misli. Pjesnički jezik je živ kao i razgovorni jezici, on proživljava svoje mijene zajedno s autorom i čitateljima, evo recimo meni je to sasvim normalna stvar.

Nakon čitanja cijelog pjesničkog rukopisa sa zadovoljstvom sam započeo s pisanjem ovog osvrta, u međuvremenu sam suočen i s vizualnom estetikom naslovnice koju je napravio Danijel Žeželj. Svi povikaše Žeželj! Vidim da nisam na isti način doživio ovu zbirku poezije kao ovaj poznati i renomirani umjetnik, strip crtač i ilustrator, mada mu je prezime vrlo zanimljivo i uklapa se u žestinu ovih stihova.

Pravi je žeželj onaj koji je nagao, živčan i zapaljiv. S naporom sam iščitavao značenje prikazanih dvaju figura i stabla u obliku Rorschachove mrlje, možda to i jest iziskivanje autora na angažiranosti čitatelja promatrača. To je možda prikaz onog stanja nelagode koja se provlači u teškim trenucima ove zbirke, nošenja sa različitim emocijama, turbulencijama velikih povijesnih događanja do refleksija na prihvaćanje liječničke dijagnoze autističnog poremećaja kćeri, nošenje sa specifičnom empatijom zajednice malih gradića (prožetom ponekad etiketom nekakve kvazi-moralno nametnute i neizgovorene sramote koja se nikako ne bi smjela baš kao takva i doslovno definirati).

Drugi dio knjige jest uglavnom posvećen pjesnikovoj kćeri, točnije obiteljskoj relaciji otac – kći, uz cijeli paket lijepih simpatičnih trenutaka (“U igri slučajno, kći i otac sudare se tvrdim glavama”); izmiješan sa onim teškim situacijama koje bi valjalo i mora se načeti malo s humorom i sitnim zapažanjima koje život znače. Stihovi utkani ufanjem i ljubavlju roditelja koji samo želi najbolje za svoje dijete.

5

Ovo je ipak tek jedan kratki osvrt, o ovoj pjesničkoj zbirci će zacijelo biti puno govora i zanimljivih tekstova koje ću rado čitati. Ne bih otkrivao baš previše detalja i analizirao cijeli sadržaj, nije mi to ni bila nakana. Topla preporuka, jer ova knjiga se čita u jednom dahu, u jednom dugačkom trenu.

I odlično je procijenio glavni urednik Seid Serdarević ljetni trenutak izlaženja knjige “Međugorje”, ovi stihovi se i trebaju čitati po ovim nesnosnim vrućinama.

Za kraj slijedi još samo prva kitica iz pjesme naslovljene “Dan odmiče, sjenke rastu”: Kći osjeti svaki pad sjenke / Po mom sretnom dnevnom licu / Vješa mi se oko vrata / Poput omče / Tata nije tužan / Govori / I netremice čeka da sjena izblijedi / Da opet grane vedrina

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tomáš Halík i potraga za Bogom u srcu Srednje Europe
    •  Serijal RTS-a “Kultura Srba u Hrvatskoj”

> Svi tekstovi ovog autora