Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici

Suprotstavljajući se londonskom skupu europskih vođa, Trump je objavio: “Trebali bismo manje brinuti o Putinu, a više o bandama silovatelja među migrantima, narko-bosovima, ubojicama i ljudima iz psihijatrijskih ustanova koji ulaze u našu zemlju – da ne završimo kao Europa!”

Nešto je zanimljivo u tim riječima. Opisujući ljude koji u potrazi za boljim životom ulaze u Sjedinjene Američke Države kao silovatelje, narko-bosove, ubojice i ljude iz psihijatrijskih ustanova, Trump kao da se nastavlja na onu tradiciju antisemitizma, koja je na valovima fašizma i nacionalsocijalizma preplavljivala Europu i Ameriku i smrtonosno inficirala javni diskurs.

I ne samo da je učinila mogućim Holokaust i kolektivno ubojstvo šest milijuna Židova, nego je stvorila i onu dugotrajnu tupost, obamrlost i nevjericu u onome dijelu zapadnoga svijeta koji će se u Drugom svjetskom ratu boriti protiv nacionalsocijalizma i fašizma, a koji je prethodno zaustavljao europske Židove u njihovom pokušaju da migriraju k njima. Zašto ih je zaustavljao?

Pa otprilike zato što se u tim zemljama, u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i širom zapadne Europe, mislilo i govorilo da bismo se trebali manje brinuti o Hitleru, a više o bandama silovatelja među njemačkim Židovima, narko-bosovima, ubojicama i ljudima iz psihijatrijskih ustanova… Ili ne baš tim riječima, nego nekim drugim, koje, međutim, znače to isto.

Antisemiti su u međuratna doba, od Henryja Forda i oca braće Kennedy, ili zrakoplovnog heroja Charlesa Lindberga u Americi, do njihovih sumišljenika u svakoj europskoj zemlji i svakoj varošici u toj zemlji, imali nevjerojatno precizno uređen imaginarij bogatih i siromašnih, nastranih i prijetvornih, učenih i sasvim neukih židovskih parazita, čiji je cilj da naruše i unište naš način života i preuzmu upravljanje našim zemljama i narodima. Oni su, zapravo, bili najzaslužniji što je Europa sve do 1. rujna 1939. manje brinula o Hitleru, a više o bandama silovatelja među Židovima…

Temeljni problem s antisemitizmom sličan je problemu svih drugih predrasudnih mišljenja i stavova u vezi naroda, rase, roda, društvene skupine ili klase. Antisemit je tridesetih godina prošlog stoljeća lako mogao naći Židova koji odgovara njegovoj predrasudi. Kao što bi i Trump danas, ako bi mu najednom bilo do istine, lako mogao naći migranta koji je silovatelj, drugog koji je diler, trećeg koji je ubojica, četvrtog koji je transvestit (jer to je, pretpostavljam, mislio spominjući ljude iz psihijatrijskih ustanova). I to ne jednog od svake vrste, nego cijelo mnoštvo njih.

Nakon što su Židovi završili u logorima ili u dimu krematorija, antisemit, istina, nije više mogao pokazati prstom na zlog Židova, ali je bio još uvjereniji da on postoji. Ali nije tu, nego se negdje skriva. Na kraju smo postali svjesni da za antisemitizam nisu potrebni Židovi. Tim prije što će antisemit ugledati Židova i u onome tko nije Židov…

Naš problem s Trumpom je kao i naš problem s antisemitom. Naš problem s Trumpom je kao i naši problemi sa svim hrvatskim Trumpimirima i srpskim Trumposlavima. On se sastoji u jednom emocionalnom i društvenom felerčiću, koji postoji u baš svakom čovjeku.

Idealizirajući vlastitu dobronamjernost i empatiju, mi idealiziramo i objekte, da ne kažem žrtve naše empatije. Pa onda od onih kojima smo pomogli, udijelili im milostinju, ugošćivali ih kad su bili prognani sa svojih kućnih pragova, očekujemo da budu dobri i ispravni ljudi. Naučili smo da nije u redu da od njih očekujemo zahvalnost, ali moraju biti dobri i ispravni ljudi!

Ali kako bi, na koji način i po kojoj osnovi, migranti bili odreda dobri? Kako bi Židovi odreda mogli biti dobri? Kako bi progonjeni, zlostavljani, poniženi mogli biti dobri kada znamo da nigdje na svijetu ne postoji skupina, narod ili zajednica samo dobrih? Kako bi oni kojima mi pomažemo svi odreda biti dobri, ako mi nismo svi odreda dobri?

Žrtve ne samo da ne moraju biti dobre, nego postoje razumni razlozi, koje bismo mi morali primiti k srcu, zbog kojih žrtve imaju puno pravo da budu mnogo gori ljudi od nas.

Stradanje čovjeka upućuje u borbu za preživljavanje, u kojoj borbi najprije stradavaju moral i dobro. Žrtve kojima pomažemo – svejedno koje i čije žrtve! – nemaju vremena, volje ni imaginacije za moralnu samodopadnost. I to bi bilo veoma važno shvatiti.

Ako migrantima pomažemo u vjeri da su migranti dobri ljudi, ako bilo kome pomažemo očekujući od njega da bude dobar čovjek, onda mu pomažemo isključivo zato da se pred samima sobom iskažemo kao dobri ljudi. I to se onda zove moralna samodopadnost.

Od moralne samodopadnosti do antisemitizma i trumpizma nije, na žalost, velik korak. Od predrasude da su svi Židovi (ili svi migranti) dobri – pače da su bolji od nas! – do predrasude da su svi Židovi (ili svi migranti) zli, i da treba više o njima voditi računa nego o Hitleru (ili Putinu), dovoljno je samo jedno osobno razočaranje. A ako živiš među ljudima, sva je prilika da će te ljudi razočarati.

Nezgoda s predrasudama je nezgoda s formalnom logikom. Recimo, jesu li svi konobari i kuhari ubojice i silovatelji? Pitanje se u ovom trenutku još uvijek čini besmislenim. Ali ako zamislimo situaciju u kojoj konobari i kuhari postaju ono što su postali gastarbajteri, ratni izbjeglice i avanturisti, kada su se u jednoj kompleksnoj povijesnoj pripovijesti preobrazili u migrante, a takva situacija nipošto nije nemoguća, pitanje jesu li svi konobari i kuhari ubojice i silovatelji nije besmisleno.

Ali ne moramo čekati da se društveni položaj konobara i kuhara na njihovu štetu fantastično preobrazi da bismo rekli kako među njima postoje vrlo opasni ubojice i silovatelji. (Osobno su mi poznati takvi slučajevi, a kome nisu, neka malo progugla!)

Međutim, ako dokumentiramo primjere svoje tvrdnje, navedemo imena i prezimena zločinaca među konobarima i kuharima, opise njihovih zločina, sudske presude, svi će samo odmahnuti rukom i reći da se to ne odnosi na sve konobare i kuhare. Kako se onda odnosi na sve migrante ili na sve Židove? I u kojem se trenutku pojedinačne karakteristike postaju karakteristične za cijelu grupu ili zajednicu? Ovo je za nas i naše zemaljske životiće silno važno pitanje!

Ne radi se o tome da konobara i kuhara ima manje nego migranata (ili Židova). Gledano iz hrvatske perspektive, konobara i kuhara ustvari je mnogo više nego migranata (ili Židova). Još manje se radi o tome da konobari i kuhari nisu tako kompaktna skupina kao migranti (ili Židovi). Mnogo više je onog što međusobno spaja i solidarizira konobare i kuhare, nego onog što spaja migrante (ili Židove).

Ljudi koji su progonjeni, ili su izloženi nekom strahotnom stradanju, međusobno se slabo i vrlo labavo povezuju. Pa u čemu je onda stvar, zašto nam je u vezi konobara i kuhara smiješno ono što nam nije smiješno kod migranata (ili Židova)? Razlog, i to jedini razlog, sastoji se u tome što ne postoji pripovijest, ne postoji predrasuda, koja bi u našim glavama i srcima, a ne u stvarnome životu, okupljala grupaciju konobara i kuhara. I dok god je tako, konobari i kuhari mogu za razliku od migranata (ili Židova) u miru silovati, dilati drogu, ubijati i pohoditi psihijatrijske ustanove.

Iz nekog odavno već nejasnog razloga, mudrolija da tisuću puta ponovljena laž postaje istina kod antifašista će se u pravilu pripisati Goebbelsu, dok će filofašisti ili antikomunisti to opovrgavati i mudroliju pripisivati Lenjinu.

Zahvaljujući Faktografu do Hrvatske stigle su dvije važne informacije. Ni Goebbels ni Lenjin takvo što nisu izrekli ili napisali, ali jest britansko-indijska spisateljica Isa Blagden. Stvarni citat glasi: “Ako se laž objavljuje dovoljno često, ona postaje kvazi-istina, a ako se takva istina dovoljno često ponavlja, postaje vjerovanje, dogma, i ljudi će umrijeti za nju.”

Ljudima je, međutim, mudrolija bila potrebna, ali ne kao narodna poslovica, niti kao citat iz romana jedne odavno zaboravljene autorice iz devetnaestog stoljeća, nego je iza mudrolije mogao stati netko s imenom, prezimenom i djelom: Goebbels ili Lenjin, to već po ukusu.

Prava istina je, međutim mnogo gora od laži o citatu. Prava istina je da ni Goebbels ni Hitler nisu abadali, nisu hajali ni marili za istinu. Njih nije zanimao ikakav odraz stvarnosti, osim onog koji je postojao u njihovoj bijednoj mašti. Takav koncept Trump je doveo do savršenstva. Predrasuda je po Trumpu, po trumpimirima i trumposlavima jedina stvarnost.

A narodnih mudrolija što se tiče, postoji jedna u kojoj je sama srž ljudskoga zla, i glasi: Pomozi sirotu, na svoju sramotu!

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Trumpimir i Trumposlav u narodnoj poslovici: Pomozi sirotu, na svoju sramotu!).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kuzma Kovačić je u pravu u vezi monumenta na splitskoj pjaci
    •  Antonio Scurati i posljednji dani Europe
    •  Biti Teofil u vrijeme kada su domoljubi zamijenili Udbu
    •  Teofilova imaginarna domovina
    •  J.Carter, posljednji predsjednik koji se stvarno molio Bogu
    •  Preseljavali se uredništvo N1 iz Luksemburga na Markov trg?
    •  Zašto radosno razbuktavamo vatru na kojoj gori Kalifornija
    •  Slobodan Šnajder i spašavanje Krleže od uprizorenja Zastava
    •  Tko za Božić puca, taj za Božić ubija
    •  Što bi nam mogla značiti poniznost u ova gorda i šugava doba

> Svi tekstovi ovog autora