U svakom čitatelju je Židov. Antisemit jedva da išta čita

Amos Oz i Fania Oz-Salzberger, ”Židovi i riječi”, Fraktura, Zaprešić, 06/2015.

“Pokušajte zamijeniti riječ Židov u ovoj knjizi riječju čitatelj. Na mnogo mjesta iznenadit ćete se kako to dobro funkcionira” – pišu Amos Oz i Fania Oz-Salzberger negdje na zadnjim stranicama svoje zajedničke knjige ”Židovi i riječi”.

I ako su Židovi zapravo čitatelji, onda antisemiti (ili Židomrsci kako ih Ozovi još nazivaju) moraju biti oni koji cenzuriraju, zabranjuju i na kraju krajeva pale knjige. Samo što su antisemiti čitatelji – jer kako bi drukčije znali koje knjige treba zabraniti ili zapaliti? – pa valjda onda antisemiti moraju biti pomalo Židovi ako su stvarno čitatelji.

Na početku knjige ”Židovi i riječi” Amos Oz i Fania Oz-Salzberger poručuju svojim čitateljima da ne moraju biti Židovi da bi čitali ovaj sjajan esej o esencijalnom i fascinantnom odnosu Židova i riječi – “ne moraju, naravno, biti ni antisemiti” – dovoljno je da budu tek obični čitatelji. Povijest čitatelja (i čitanja) i židovska povijest tako su zamršeno isprepletene da se u njihovim rukavcima može naći i pokoje mjesto za čitatelja antisemita, što je pak moguće jer je židovska tradicija, barem po Ozovima, tekstualna, a ne krvna i/ili politička.

Židovska obitelj je čitala a ne samo pripovijedala, i stoga se shema roditelj-priča-dijete – lako može preformulirati u roditelj-knjiga-dijete. Razlika je očita i vrlo bitna: Ozovi konstatiraju da je Židove sačuvala, održala i spasila samo opsesija čitanjem i pisanjem, a ni ta opsesija nije stvar slučaja: ključni se moment dogodio kad su talmudisti prešli s proroštva na egzegezu, odnosno interpretaciju

Autori knjige ”Židovi i riječi”, naime, otvoreno sumnjaju da postoji bilo kakva veza između starih Izraelaca i današnjih Židova. Kada se pak židovski kontinuitet i židovsko naslijeđe svede na tekst – kad se dakle odbaci nacionalizam i nacionalna mitomanija – dobijemo savršenu čitateljsku zajednicu, ili možda još bolje – posudimo li termin američkog teoretičara Stanleya Fisha – interpretativnu zajednicu, i to prvu uopće. Židovi su zapravo oduvijek bili Čitatelji.

Amos Oz i Fania Oz-Salzberger pišu kako se židovska obitelj mogla osloniti samo na riječi, i to na riječi iz knjiga.

Židovska obitelj je čitala a ne samo pripovijedala, i stoga se shema roditelj-priča-dijete – lako može preformulirati u roditelj-knjiga-dijete. Razlika je očita i vrlo bitna: Ozovi konstatiraju da je Židove sačuvala, održala i spasila samo opsesija čitanjem i pisanjem, a ni ta opsesija nije stvar slučaja: ključni se moment dogodio kad su talmudisti prešli s proroštva na egzegezu, odnosno interpretaciju.

Proroštvo je, naime, mistično, a egzegeza ljudska i u tom trenutku preokreta počinje židovska tradicija čitanja, pisanja i interpretiranja. Ako je židovska povijest tekstualna, onda su svi čitatelji uključeni, čak i ako su antisemiti. Čitatelj naravno ne mora bit Židov da bi bio član židovske čitateljske zajednice, ali se isto tako ne može isključiti iz te zajednice, čak i ako bi to htio.

Židovi – tvrde Ozovi – pisali su svoje priče o progonstvu, grijehu i kazni jer su bili Čitatelji. Povijest bi možda pisali pobjednici kad ne bi bilo Židova i čak se i Ozovi uvijek iznova čude koliko je talentiranih pojedinaca – čitatelja – ostalo na gubitničkoj židovskoj strani povijesti.

Čitatelj pak i ne može biti netko bez iskustva gubitka i progona – čitanje je uvijek neka vrsta progonstva, ili barem eskapizma. Priče o gubicima, nesrećama i propasti u fokusu su literature. Temeljne čitateljske osobine – poput egzistencijalne tjeskobe, višejezičnosti i nomadskog nemira – zapravo su židovski stereotipi.

Oni tvrde da je židovski sekularizam stvorio prostor za kreativno mišljenje i da se taj prostor neprestano širi jer “sekularizam nije popustljivost niti stvara kaos i bezakonje”. Negdje u knjizi Ozovi citiraju Bernarda Malamuda koji je napisao kako su “svi ljudi Židovi samo ih je malo toga svjesno”. Čitatelji su u ovoj nadahnutoj knjizi Židovi bili oni toga svjesni ili ne

Čitatelj je oduvijek nadziran i obespravljen, vječno osumnjičenik, uvijek izmaltretiran nametnutim kanonskim interpretacijama.

”Židovi i riječi” – knjiga koju su napisali otac Oz, slavni romanopisac, i kći Oz-Salzberger, ugledna povjesničarka, nastala je nakon njihovih dugogodišnjih debata i polemika, što je čini tako zabavnom, polemičnom i provokativnom. Polemika koju su otvorili s judaizmom – i posredno s nacionalno pravovjernim Židovima hrabra je i zadivljujuća i nije čudo što je Amos Oz završio na crnoj listi zloglasne izraelske ministrice kulture Mimi Regev.

Otac i kći Oz vide sebe kao sekularne, ali zbog toga ne i kao manje vrijedne Židove: oni ne odbacuju tradiciju ni naslijeđe – čak ni cionizam. “Mi smo ateisti Knjige (…) nevjernici smo, ali ostajemo Židovi i u čitanju”.

Oni tvrde da je židovski sekularizam stvorio prostor za kreativno mišljenje i da se taj prostor neprestano širi jer “sekularizam nije popustljivost niti stvara kaos i bezakonje”. Negdje u knjizi Ozovi citiraju Bernarda Malamuda koji je napisao kako su “svi ljudi Židovi samo ih je malo toga svjesno”. Čitatelji su u ovoj nadahnutoj knjizi Židovi bili oni toga svjesni ili ne.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Lako je, posve prirodno i ljudski postati fanatik
    •  Moćno, kompletno i nezaustavljivo Saramagovo djelo
    •  Što može učiniti iznimna urednica
    •  Eco se nasmijao novinarstvu, politici i samome sebi
    •  Poletno u katastrofu
    •  Od izdajnika do heroja
    •  Vampir je itekako živ

> Svi tekstovi ovog autora