Ubio sam Franju Ferdinanda

ZAŠTO SAM UBIO FRANJU FERDINANDA

 

1.

 

Davno je bilo, malo bih o tome mogao.

A ona me pita što o tome mislim.

Kažem: ”Ne mislim ništa“. Baš tako kažem: Ništa o tome ne mislim. Nisam imao nikakvo stajalište ni ranije, a ni sada. ”Nije moguće, pa ipak ste u sve to bili upetljani, to vam je bio važan dio života, sami ste odabrali da to uradite, nitko vas nije tjerao…“.

 

Sve je bilo baš tako, a ipak nisam ništa mislio, bar ništa ozbiljno. Jednostavno, bio sam mlad, prilika, u pitanju je slavna ličnost po kome bi u inozemstvu očas identificirali moj grad (Lawrence Durrell: ”A village like an instict left to rust/Composed around the echo of a pistol-shot“), bit će novaca, platit ću kiriju, kupit novo odijelo, a možda i na more. Shvatio sam to kao neočekivan poklon, kao nešto što se dogodilo jer se moralo dogoditi, kao nešto što je došlo i što će, kao i svaka igra, brzo i najednom proći. Tako je i bilo.

 

Cijelu tu godinu sam dobro živio, konačno uspio pokupovati sve filozofske knjige do kojih mi je bilo stalo, a i konobari me počeli pozdravljati s uvažavanjem. Dugo, doduše, nisam mislio da će to sve zajedno imati jačeg odjeka, ništa nisam očekivao, nikakvu slavu posebno, iako sam za nekoliko dana odjednom bio u svim novinama, na ulici me počeli zaustavljati, oslovljavati drugim imenom, gnjaviti uvijek istim pitanjima i priglupim komentarima, u kavani prilaziti, jedna mi u krilo sjela, policajac mi se u dva ujutro nasmiješio. A i dalje mi nije bilo naročito stalo. Već ranije osjetih da ne bih mogao ostati u toj profesiji, osjetih da mi je mnogo više do stvari mišljenja i da nikako ne bih da budem neko drugi, da ne mogu da budem neko drugi, da me je čak pomalo i stid kada sam na sceni onaj koji nisam, jer mogu da budem samo ono što jesam. Baš tako je bilo.

 

2.

Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija. Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad

 

Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija.

 

Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad. Lokalni i ”svjetski“ događaji nisu identični, a to pogotovo nisu stajališta o njihovom značaju i karakteru, ali se po ovom ”svjetskom“ spominje i ”lokalno“. Što bih dakle mogao o tom događaju?

 

Mogu li jedno ubojstvo, dva pucnja, nesporan čin nasilja dovesti u vezu s Camusovim razumijevanjem anarhizma u Pobunjenom čovjeku (1951.), anarhizma koji Albert Camus slavi kao individualnu pobunu protiv nepravde i svakog oblika tiranije, kao dokaz neke vrste pravičnosti, kakve je bilo u atentatima (ruskih) anarhista, jer su oni svoje živote ”razmjenjivali“ za tuđi, jer su dragovoljno išli u smrt nakon što bi ubili nekog predstavnika carske vlasti, što, istini za volju, nije nikakva utjeha ubijenom i svim onima kojima je ubijeni kao osoba ili utjelovljenje određenih vrijednosti bio blizak.

 

Ili pak povezati ubojstvo s pojmom žrtvovanja (podjednako u religiji, kao i u revolucionarnim pokretima, jer im je fanatizam i život u imaginarnoj budućnosti zajednička crta), sa žrtvom koja bi da bude jedina žrtva i jedina odgovorna za svoja djela, premda je spremna uništiti sve što joj stoji na putu ka odabranom cilju, sa žrtvom koja u sukobu i svojoj borbi sve svoje daje za ono što je iznad njene postojeće egzistencije, jer se nada da će se iz njene borbe roditi novo i bolje.

 

Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa. Anarhizam je protiv svake dominacije, posebno protiv opresivnog državnog ustrojstva i njegove hijerarhije, a često mu se pripisuje spontanost, neorganiziranost (a ne ”organizacija“) i (uzaludna) borba protiv sistema, pa je vremenom ovaj pojam, posebno kada je u pitanju individualni anarhizam, dobio neki romantičarski prizvuk i auru očajničkog pokušaja da se individua suprotstavi nadmoćnom društvenom uređenju.

 

Zato je danas mnogo više u uporabi pojam terorizam, ”prazni pojam“ kome se uvijek pripisuje drugačiji sadržaj: ovim pojmom je najprije označavano vladanje zastrašivanjem (u doba Francuske revolucije), a danas se terorizam opisuje kao nasilje nad onim što je dobro i lijepo i sve češće kao akcije sila Zla, koje vrše nasilje nad (zapadnom, a prije svega američkom) demokracijom. O tome na misaono provokativan način diskutira u svom instruktivnom tekstu Filozofija i ”rat protiv terorizma“ Alain Badiou (2003.). Ja bih terorizam definirao ovako: Terorizam je politički motivirani organizirani čin individualnog ili grupnog nasilja nad selektivno izabranim, a najčešće nezaštićenim osobama ili objektima.

Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa (…) Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom

 

Ovdje se treba prisjetiti još jednog gledišta o nasilju, onog koje je iznio Maurice Merleau-Ponty u svojoj knjizi Humanizam i teror (1947.). On je doduše govorio o komunističkom, ”revolucionarnom nasilju“, ali ono nalikuje svakom drugom ”oslobodilačkom“ i/ili ”revolucionarnom pokretu“, jer je svaka želja za slobodom uznemiravanje postojećeg reda, a u slučaju nasilja i težnja ka rušenje ustanovljenog političkog poretka.

 

Pobuna, prevrat, revolucija… uvijek postaje brutalna, razorna, puna krvavih sukoba, uvijek nosi žrtve i sije teror, ali kroz revolucionarno nasilje (koje ne treba ni uvijek ni svuda vrednovati mjerilima zapadnih demokracija) može da vodi i do slobode, do humanih odnosa među ljudima, do humanizma.

 

Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu. Zato Merleau-Ponty tvrdi da teror nije uvijek protivnik ”humanizma“, nego može da vodi uspostavljanju boljih, humanijih odnosa među ljudima, premda ne poriče ni okrutnost ni nasilnost takvih političkih i revolucionarnih djela i čak ih smatra nužnima, neizbježnim na putu ka boljem i pravednijem svijetu.

 

3.

 

Anarhizam (kao društveni, a i kolektivni anarhizam) ima samo jednu zajedničku osobinu sa individualnim i grupnim terorizmom: upotrebu sile. Izvršilac nasilja unaprijed zna da može i sam biti ubijen. Njegova akcija je samo-ubilačka. Tako je bilo i sa Mladom Bosnom.

 

Naravno, i u ovom slučaju mi povijesni događaj razumijevamo iz svoga Sada, iz situacije u kojoj je naše razumijevanje uvjetovano onim što sami živimo i iskušavamo. U balkanskim krajevima ovaj događaj je politizirani povijesni događaj. Zato o njemu nitko ne govori bez doze pristranosti.

 

Podjele su bile očite odmah nakon atentata, a i danas su slične. Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom.

 

Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu.

 

Terorizam je uvijek terorizam ”onih drugih“. Zlo je ”njihovo“, dobro ”naše“; zločin ”njihov“, pravednost ”naša“. Istini za volju, akcija Mlade Bosne je bila težnja ka oslobađanju od strane vlasti, ali nije bila izraz sveopćeg ”narodnog nezadovoljstva“, pa iza atentata nije došlo do pobune širih razmjera, nego je došlo do žestokih nacionalnih podvajanja, nacionalnih sukoba u bosanskim gradovima a uskoro i do Prvog svjetskog rata. Sa svim njegovim posljedicama.

 

4.

Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu

 

Sklon sam tvrdnji da anarhistički pokret koji posegne za nasiljem zapravo maltretira svoj vlastiti narod. Kada to kažem ne mislim toliko na učinak samog pokreta, koliko na reperkusije vlasti nad onima koji su se pokretu priklonili i nad narodom iz koga je pokret izrastao, jer je pokret uvijek nemoćan i nikada ne uzrokuje stvarni prevrat ili radikalne promjene, a vladajuća struktura uvijek nemilosrdna, posebno kada je ugrožena, pa nakon ”terorističke akcije“ sprovede rigorozne mjere i donese okrutne zakone. A u borbi protiv takve, opresivne vlasti nikada nije dovoljna samo individualna pobuna, koja je prije očajnička gesta nego učinkovita akcija.

 

Pravne posljedice takvog djelovanja su jasne: onaj koji posegne za nasiljem zakonski je kriv, jer ustaje protiv vladajućeg režima i njegovog zakonodavstva, i ukoliko bude uhvaćen ili u svojim nakanama onemogućen slijedi mu kazna, bez obzira na počiniteljevu motivaciju, jer nema zakona a ni etičke norme koja bi odobravala ubojstvo Drugog, ali jednako tome nema ni zakonodavca koji može naći dovoljno uvjerljive argumente da ukine prirodno pravo na vlastitu i opću slobodu, pa toga radi zakoni okupacionih vlasti ne obavezuju porobljenog, a porobljeni mu često poriču kompetencije i relevantnost, jer ne udovoljavaju njihovom poimanju pravde i ljudskog dostojanstva: počinitelj svjesno, sračunato ustaje protiv postojećeg zakona i puca u to isto zakonodavstvo, koje smatra utjelovljenjem nepravde, a zakonodavac smatra svojom zakonskom obavezom da protiv takvog provede sankcije i da primjeni kaznene mjere.

 

Etički aspekt ovog pitanja je još jasniji, jer dokazuje i potvrđuje jednostavni, usvojeni moralni zakon, prema kome nije dozvoljeno ubiti drugog čovjeka. Optuženi Princip je u svoju obranu rekao da je njegova meta bio predstavnik službene vlasti, da je pucao u (i na dvoru neomiljenog) austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, a ne u čovjeka Franju Ferdinanda, što znači da nije pucao neselektivno (žalio je što je ubio Ferdinandovu suprugu Sophiu), iz čega je lako zaključiti da je atentator zapravo pucao u simbol, a ne u osobu.

 

Ali, i ubojstvo službenog lica je jednako ubojstvo i u nekim slučajevima se smatra čak težim prestupom. Mogao je optuženi doduše reći da je bio u pitanju okupator, dakle osoba koja vrši nasilje u njegovoj zemlji, ali bi pritom valjalo dodati da je bila u pitanju takva okupaciona vlast koja je dozvoljavala razne političke aktivnosti i postojanje autonomnih nacionalnih kulturnih institucija i organizacija, pa se legalnim putem moglo težiti izmjeni postojećeg stanja i napokon općem oslobođenju.

Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu

 

Stvar se na emocionalnom planu posebno komplicira kada čovjek pomisli da je i taj predstavnik vlasti bio nekome mio, da je i on bio i opet trebao biti otac, da je nekome bio draga osoba. A što bismo tek mislili i osjećali kada bi bila u pitanju nama bliska osoba ili kada bi se nama bliska osoba našla u takvoj situaciji? Ili bar ona do čijih moralnih i političkih vrijednosti držimo, kada bi bila u pitanju osoba do koje nam je ili ona s kojom dijelimo zajedničke vrijednosti i interese?

 

5.

 

Nije lako pravdati ubojstvo drugog, ma kako uzvišen i svet bio cilj ubojice, prije svega zato što je taj cilj uzvišen i svet ubojici, ali ne i ubijenom: ne može počinitelj zlodjela biti moralni kriterij, a njegova žrtva odgovorna za ubojstvo. Doduše, atentator je izjavio da nije htio pucati u čovjeka, nego u uniformu, u nadvojvodu, u predstavnika Dvora i okupatorske Vlasti.

 

Ali, i kada je shvaćen i slavljen kao ”borac za slobodu“ terorist ostaje terorist. Atentator je bio mlad čovjek, gajio je neke svoje nedovoljno artikulirane ideale, slutio ovo i ono, fanatično vjerovao u svoje južnoslavenske ideje (koje je kasnije upropastila velikosrpska ideologija, u koju je bila ugrađena želja za vlastitom nacionalnom dominacijom), mnogo toga nije shvaćao, pa niti je znao niti je mogao znati da li je postao dio šire zavjere i zakulisnih političkih obračuna, a pogotovo ne kakve sve konzekvence i reakcije njegov čin može proizvesti.

 

A upravo zato što nije (dovoljno) znao, mogao je nepokolebljivo vjerovati u ono što je činio. Ubijeni je pak znao da ima razloga za strahovanje, ali je ipak došao na otvaranje sarajevske bolnice, došao da obiđe malu pokrajinu, da se pokaže, da dokaže da je dostojan prijestolja, Carstva, da demonstrira svoju vjeru i snagu carevine. Jedna za njega ne previše važna, premda riskantna životna epizoda odluči o njegovom životu i životu njegove supruge (Romantici bi rekli da su se morali sresti dva sanjara, da su se morali ujediniti u smrtnom zagrljaju ubojica i ubijeni, dvojica kojima je nadasve bilo do budućnosti, a nijedan je nije imao, dvojica, od kojih je jedan snio o ujedinjenju svih Slavena, a drugi o vječnosti Carstva i zato obojica postali žrtve vlastite vjere).

 

Istraživači dokazuju upetljanost srpske tajne službe (Crne ruke) u atentat, a pričalo se i o mogućoj konspiraciji dvora, koji se htio osloboditi nadvojvode, posebno njegove žene i započeti rat. A možda je sve ipak bila samo dobrodošla slučajnost. Prvi svjetski rat bi se dogodio i da nije bilo atentata u Sarajevu. Rat je bio pripremljen, tražio se i eto našao povod. I našli su ga u atentatu, koji je označio i sam grad u kome se dogodio.

 

6.

 

Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“.

Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“

 

Sarajevski atentat u kome sam igrao, naravno, nije uopće dobar film, ali je to ipak bio film snimljen s vrlo malim sredstvima, sa najviše dva ”dubla“ po kadru, s četiri teške, masovne scene, a snimljen za samo jedanaest dana! Ono što je vrlo rijetko, igrao sam isti lik iste godine i na sceni u predstavi Veleizdajnički proces, a u režiji i adaptaciji Radoslava Zlatana Dorića. Predstavu smo igrali dosta dugo u sarajevskom Kamernom teatru.

 

Tekst je zapravo bio zapisnik sa suđenja Principu i drugovima, pa sam s pomoću ove rekonstrukcije stvarnog procesa saznao malo više i o Mladoj Bosni i Crnoj ruci i samim atentatorima. Premda sam na sceni ”ušao u lik“, ipak nisam, rekoh, puno osjećao za Principa, ali mi moje starije kolege, iskusni glumci koji su u predstavi igrali tužitelje, sudce i obranu, rekoše da nisam bio nikad bolji nego kada sam svoju ulogu odigrao poslije jedne neprospavane noći, umoran, valjda potpuno bez sebe. Ali se glumom nisam više htio baviti.

 

Zahvalio sam se na svim potencijalnim novim ulogama, a pred kraj snimanja jednog filma napravih skandal i napustih snimanje odlučan da više nikada ne stanem pred kameru kao glumac. I više nisam. Nisam ni slutio da ću, evo, o svojoj jedinoj filmskoj ulozi ili točnije, o liku koga sam igrao, mnogo godina kasnije ponovo misliti, i, eto, ovo smisliti. Ne baš o povijesti, jer povjesničar nisam, ali sigurno o tome što jedna osoba, jedan lik i njena gesta, jedan događaj koji je osoba proizvela i onaj kasniji kome događaj bijaše povod, može da znači.

 

Možda sve samo zato što sam svojedobno u sebi tražio što je i kakva bila ili mogla biti osoba atentatora. Ili možda zato što smo svi mi, a u Bosni posebno, dugo, a na različite načine osjećali posljedice tog događaja. Osjećali bez obzira što smo o samom događaju i njegovim akterima mislili.

 

ps.

 

Kao dječak se zaljubih u jednu djevojku, za mene tada ”tetu“, koja me učila plivati. A imala je momka, glumca Berta Sotlara. Mnogo mi je bio mrzak. On je poslije igrao Franju Ferdinanda. Ja ga iza ugla sačekah kao Gavrilo Princip.

 

(Tekst je po prvi put objavljen u knjizi Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays (with a Forevord by Cathi Unsworth), Style Writes Now, 1. I. 2014. Knjiga je dostupna na: amazon.com)

    •  Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
    •  Nekoliko pitanja o nagradi Peteru Handkeu
    •  Znače li riječi Prima Levija o Holokaustu još uvijek nešto
    •  Čitate li srpske pisce? (2)
    •  Čitate li srpske pisce? (1)
    •  Kultura u znaku Holokausta
    •  Sunarodnjaci iz Ahmića
    •  Citat i komentari
    •  Dobri ljudi ne gube bitke
    •  Entartete Kunst ili kako poraziti unutarnje neprijatelje

> Svi tekstovi ovog autora