Vatikan i holokaust (3)

O odgovornosti Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu napisane su tisuće i tisuće knjiga, kako od strane crkvenih apologeta tako i od autora koji se trude da potvrde stereotipije, priličito raširene i u zemljama bivše Jugoslavije, poput onih koje Katoličku crkvu  u cjelini poistovjećuju s fašizmom i koncentracijskim logorima. Istina se može vidjeti, naravno, tek ako se odustane od oba apriorna  pristupa, ako se kritički razobliče izvori i knjige na kojima svoje tvrdnje zasnivaju i apologeti i tzv. bespoštedni kritičari svega što je katoličko, koji veoma često i nisu ništa drugo do bojovnici nekih drugih vjera ili nacija.

U tom pogledu je i samo djelomično otvaranje “vatikanskih arhiva”, koji se odnose na nacističko vrijeme dobro za sve ljude dobre volje. Za znanost u prvom redu, kao i za samu Katoličku crkvu. Jer, bez tog čina male su šanse i za dekonstrukciju i za demistifikaciju tog užasnog perioda u ljudskoj povijesti, s čijim posljedicama još uvijek živimo.

O odgovornosti Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu napisane su tisuće i tisuće knjiga, kako od strane crkvenih apologeta tako i od autora koji se trude da potvrde stereotipije, priličito raširene i u zemljama bivše Jugoslavije, poput onih koje Katoličku crkvu  u cjelini poistovjećuju s fašizmom i koncentracijskim logorima. Istina se može vidjeti, naravno, tek ako se odustane od oba apriorna  pristupa, ako se kritički razobliče izvori i knjige na kojima svoje tvrdnje zasnivaju i apologeti i tzv. bespoštedni kritičari svega što je katoličko, koji veoma često i nisu ništa drugo do bojovnici nekih drugih vjera ili nacija

Čitav je niz knjiga koje bi trebalo podvrći serioznoj kritici kako bi se izbjegle pojave novih mistifikacija kakvih je, primjerice, prepuna knjiga i Daniela J. Goldhagena “Katolička crkva i holokaust”, kojoj je, uzgred rečeno, izrečena zabrana dok se ne poduzmu korekcije u njoj, točnije dok se ne isprave neki natpisi uz objavljene fotografije.

No, s pogrešnim potpisima uz fotografije je mnogo lakše postupiti, nego s onim što je suštinska namjera knjige. Nije, naime, lako korigirati svu onu gomilu predrasuda i pogrešnih ocjena, kao i iz njih izvučenih zaključaka kojima vrvi Goldhagenova knjiga, koja se – po gotovo jednoglasnoj ocjeni stručne javnosti – pokazala više-manje običnim pamfletom.

Ocjena je teška, pogotovu kada se zna da se radi o istom onom autoru čija je knjiga “Hitlerovi dragovoljni dželati” ocijenjena i kao “genijalna” i “bizarna”. Put od slave do ponora se tako u Goldhagenovu slučaju pokazao i suviše kratak.  No, vratimo se njegovoj knjizi “Katolička crkva i holokaust”.

Temeljnu tezu o  antisemitizmu pape Pija XII., poglavara Katoličke crkve u vrijeme Drugog svjetskog rata, američki Židov Daniel Jonah Goldhagen je zasnovao na privatnom pismu svećenika Eugenia Pacellija iz 1919. godine u kojem se, zaista, govori o “židovsko-boljševičkoj revoluciji” i o Židovima na veoma skaradan način. Treba spomenuti da je u  vremenu između 1917. do 1925. godine Eugenio Pacelli bio apostolski nuncij u Münchenu, te da 14 godina poslije postaje papom pod imenom Pio XII. i da je  u povijest ušao kao netko tko je “prešutio holokaust”.

U spomenutom i još jednom raspoloživom spisu tadašnji “apostolski nuncij” Pacelli govori o “odvratnosti” i o “sumnjivom izgledu”, te o “provokativnom  ponašanju” nekih Židova njegova vremena. Drugim riječima, Goldhagen ima pravo za papu Pija XI. ustvrditi da je šutio dok je Hitler “iskorjenjivao” europske Židove, jer to odgovara tužnoj istini, no da se više potrudio, ili da je knjigu pisao nakon otvaranja Vatikanskog arhiva mogao je za Pija XII. – osim što mu je priznao da je diplomatskim sredstvima pokušao posredovati između Hitlerove  Njemačke i Velike Britanije 1940. godine – kazati i da “nije bio obožavatelj Hitlera”, te pridodati još neke olakotne okolnosti, koje ništa ne mijenjaju na tužnoj sudbini šest milijuna ubijenih europskih Židova, niti, pak, na  odgovornosti Katoličke i drugih kršćanskih crkava koje su više-manje šutjele.

Temeljnu tezu o  antisemitizmu pape Pija XII., poglavara Katoličke crkve u vrijeme Drugog svjetskog rata, američki Židov Daniel Jonah Goldhagen je zasnovao na privatnom pismu svećenika Eugenia Pacellija iz 1919. godine u kojem se, zaista, govori o “židovsko-boljševičkoj revoluciji” i o Židovima na veoma skaradan način. Treba spomenuti da je u  vremenu između 1917. do 1925. godine Eugenio Pacelli bio apostolski nuncij u Münchenu, te da 14 godina poslije postaje papom pod imenom Pio XII. i da je  u povijest ušao kao netko tko je “prešutio holokaust”

O tim olakotnim okolnostima za nesretnog Pacellija/Pija XII. bit će još govora, a ovdje kažimo samo da je Pacelli korektno izvještavao svoje nadređene o tomu što se zbiva u Njemačkoj u vrijeme prvih znakova nacizma, da je više-manje već tada spoznao opasnost koju nacizam donosi katolicima u Njemačkoj. No, kada postane papom Pijom XII. (1939.), nastavit će praviti kompromise s Hitlerom, kao što ih je već pravio njegov prethodnik Pio XI.

“Ledena šutnja” je karakteristika gotovo cjelokupne visoke katoličke hijerarhije, uz časne izuzetke,  iako je uglavnom znala za “satansku suštinu nacizma”, tako Der Spiegel. I prije ovog otvaranja arhiva objektivni istraživači su našli dovoljno dokaza za tvrdnju da Pio XII. nije bio ni zločinac, ni svetac. Njegova je glavna briga bila “okončanje rata”, pri čemu je smatrao da je “neutralnost” mudrija od stajanja na bilo čiju stranu. Ali, poznato je da je (ne)činjenje direktno povezano s (ne)moralnošću, i ne samo u slučaju pape Pija XII. i Katoličke crkve u vrijeme fašizma i nacionalsocijalizma…

Goldhagenovu knjigu “Katolička crkva i holokaust” smo uzeli samo kao primjer brzopletosti, odnosno da bismo i tako potkrijepili tvrdnju o važnosti otvaranja “vatikanskih arhiva”, kako onog već učinjenog, tako i onih koji slijede. Jer, Goldhagen se sam zapleo u “trice i kučine”, tako što je na veoma skromnim izvorima zasnovao vrlo problematičnu tvrdnju kako je kompletan katolički kler, na čelu s Pijom XII., bio antisemitski, te da je to i danas.

Njegova knjiga, doduše, s razlogom vrvi sramnim primjerima “crkvenih dostojanstvenika” koji su se izjasnili za nacizam, ali prešućuje primjere druge vrste, jer bi da su navedeni makar dijelom opovrgli njegovu generalnu optužbu. A u međuvremenu se i o jednima i o drugima znade dovoljno, pa se  Goldhagenova knjiga ne može uzeti kao “otkriće” bilo čega novoga.

Goldhagen, međutim, ide još dalje, pa tvrdi da je “antisemitizam povezan s katoličkim učenjem” i sa “samim bićem kršćanstva”. A i time je diskvalificirao sam sebe prosto jer je ostao daleko ispod razine diskusija koje se vode unutar Katoličke crkve i drugih kršćanskih crkava, te u europskoj i svjetskoj javnosti,  najkasnije od 1963. godine naovamo. Bolji poznavatelji ove materije, naime, znaju da se od tada vodi veoma živa diskusija o odgovornosti Pija XI. za “ledenu šutnju” unutar Katoličke crkve o odnosu Vatikana prema nacionalsocijalizmu…

“Ledena šutnja” je karakteristika gotovo cjelokupne visoke katoličke hijerarhije, uz časne izuzetke,  iako je uglavnom znala za “satansku suštinu nacizma”, tako Der Spiegel. I prije ovog otvaranja arhiva objektivni istraživači su našli dovoljno dokaza za tvrdnju da Pio XII. nije bio ni zločinac, ni svetac. Njegova je glavna briga bila “okončanje rata”, pri čemu je smatrao da je “neutralnost” mudrija od stajanja na bilo čiju stranu. Ali, poznato je da je (ne)činjenje direktno povezano s (ne)moralnošću, i ne samo u slučaju pape Pija XII. i Katoličke crkve u vrijeme fašizma i nacionalsocijalizma

Barem u SR Njemačkoj je sve započelo čuvenom teatarskom predstavom  “Zamjenik” (“Stellvertreter”) Rolfa Hochhutha u kojoj je papa Pio XII. direktno optužen za suodgovornost u holokaustu, to jest bezmilosnom uništenju europskih Židova. U SR Njemačkoj se, doduše, i nešto ranije započeta diskusija ticala mnogih visokih glavešina Katoličke i Evangeličke crkve, kojima je čak i prvi poslijeratni njemački kancelar Konrad Adenauer javno prigovorio “moralno zakazivanje”.

Uzgred rečeno, historičari su u Njemačkoj i diljem svijeta skloniji da “moralno posrtanje” njemačkih biskupa, pa i pape Pija XII., ne vide primarno u antisemitizmu, nego u “karakternoj grešci” koja se jednostavno zove kukavičluk.

A tim ključem se – neka bude dozvoljeno dometnuti –  mogu otključati brojne prešućene nesreće i od strane klera na Balkanu, kako tijekom Drugog svjetskog rata tako i tzv. jugoslavenskih ratova tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća. Ukratko, puna usta optužbi na račun onih drugih, a jako malo brige za zločine u vlastitom narodu, one koji su navodno počinjeni u ime svoje vjere i nacije. Nije li zločin uvijek i posvuda samo zločin, ma koliko se zaklanjao ovim i sličnim omiljenim floskulama za utočište svih nacionalističkih hulja u svim vremenima?

Ovdje se mora ponoviti istine radi – i ne samo kao kontrapunkt Goldhagenovim “istragama” o “krivnji i ispaštanju”  – da je o nesretnom vremenu pape Pija XII. i o njegovoj “ledenoj šutnji” objavljeno samo u periodu između 1965. i 1981. godine više od 5000 dokumenata, od kojih ga neki dodatno opterećuju, no drugi ga dijelom i “rasterećuju”.

No, Goldhagen prešućuje napore drugih istraživača, pa i neprijeporne znanstvene istine, te se ne obrušava samo na “moralne zakazivače”, nego i na Katoličke crkvu i njezino učenje. U knjizi Daniela Jonaha Goldhagena je najapsurdnija ideja/prijedlog, naime, da bi se iz “Biblije” morale izbrisati sve neistine o  Židovima. Goldhagen zbog toga predlaže održavanje konferencije svih kršćanskih crkava, uz sudjelovanje židovskih promatrača! Riječju, Goldhagenova “istraga” o “krivnji i ispaštanju” vrvi od generalnih optužbi i neobičnih prijedloga koji ponekad zvuče, čak, glupo ili smiješno.

U neku ruku, Pacelli je – nakon povratka u Rim – u Vatikanu bio “ekspert za Njemačku”, a prije nego što će postati papom postaje kardinalom i državnim tajnikom u Vatikanu, što će reći šefom vatikanske diplomacije. On sam piše, doduše, već 1923. godine da je nacizam “antikatolički pokret”, a uoči  nacističkog dolaska na vlast upozorava da je nacionalsocijalizam “možda najopasniji jeres našega vremena”

Spomenimo ovdje još jednu takvu, onu kako Katolička crkva, navodno, želi sve Židove preobratiti na kršćanstvo. Time se Goldhagen na apsurdan način približio falsifikatima ili “originalima” koji govore već stoljećima o “svjetskoj židovskoj zavjeri”…

Da se o zbivanjima u nacističkoj Njemačkoj i njezinim zločinima diljem Europe u Vatikanu znalo više, dakle, nema nikakve sumnje. Smije se zaključiti, i prije očekivane naredbe pape Franje o potpunom otvaranju vatikanskih arhiva o vremenu holokausta, da je Vatikan ostao više-manje zarobljenikom pogrešnih procjena i početnih grešaka. To se smatra u objektivnim znanstvenim krugovima neoborivom istinom, s kojom se Katolička crkva mora kad-tad suočiti. Kao i s pretpostavkom da su i zbog taktiziranja u Vatikanu, između ostalih, i milijuni katolika završili u Hitlerovim raljama kao počinitelji zločina, kao strastveni pripadnici “novog poretka”.

Nema osnova, dakle, za Goldhagenove tvrdnje da je Katolička crkva Židovima “namjerno, aktivno i konsekventno priređivala štete”, tj. da je bila ortak u Hitlerovom holokaustu, ali to ju ne oslobađa krivnje za ”ledenu šutnju“.

Već je spomenuto da je Vatikan u periodu između 1965. i 1981. godine publicirao oko 5000 dokumenata iz vremena Drugog svjetskog rata, koji ga najvećim dijelom rasterećuju “generalne optužbe” za šurovanje s nacistima. Takve optužbe bi ga, definitivno, mogao osloboditi samo uvid “nezavisnih istraživača” u kompletnu arhivu iz vremena nacionalsocijalizma, ukoliko tako bude glasila očekivana naredba pape Franje.

Jer, pri tomu se treba imati na umu da se glavnina već “otvorenog arhiva”, po naredbi Ivana Pavla II., odnosila na vrijeme pape Pija XI., koji je prije nego što je postao “Sveti otac”, nosio građansko ime Achille Ratti. A njega je nakon smrti godine 1939. na “Petrovom prijestolju” naslijedio nuncij Pacelli, Pio XII.

Pacellijev kolega, nadbiskup Cesare Orsenigo, nuncij u Berlinu, piše 1933. godine,  primjerice, o sramotnoj i suludoj nacističkoj antižidovskoj politici. Iz već pregledanih dostupnih dokumenata proizlazi, također, da se nuncij Orsenigo – na izričitu uputu pape Pija XI. – trebao izjasniti protiv bojkotiranja Židova u toj ranoj fazi nacističkog ludila, te da je 1937. godine otkazao kao doajen diplomatskog kora sudjelovanje na nekoj proslavi gdje je trebalo hvaliti “Vođu”

Odmah poslije prvog i djelomičnog otvaranja vatikanskih arhiva koji se tiču holokausta, spekuliralo se, naime, kako će i dokumenti koji se odnose na Pacellijevu vladavinu (1939-1958) biti uskoro “obrađeni” i stavljeni na raspolaganje istraživačima. Doduše, Pacelli i u već dostupnim dokumentima igra izuzetno važnu ulogu. Podsjećanja radi, nuncij Pacelli je autor pisma u kojem se antižidovskim i antiboljševičkim vokabularom izvještava iz Njemačke u prednacističko vrijeme.

U neku ruku, Pacelli je – nakon povratka u Rim – u Vatikanu bio “ekspert za Njemačku”, a prije nego što će postati papom postaje kardinalom i državnim tajnikom u Vatikanu, što će reći šefom vatikanske diplomacije. On sam piše, doduše, već 1923. godine da je nacizam “antikatolički pokret”, a uoči  nacističkog dolaska na vlast upozorava da je nacionalsocijalizam “možda najopasniji jeres našega vremena”.

U jednom pismu iz rane faze nuncij Pacelli izvještava i da je “jedan pištolj bio uperen prema mojoj glavi”, redovno protestira protivu napada nacističkih napada na katoličke svećenike, a ponekad i protivu antisemitizma.

U jednoj promemoriji njemačkoj vladi iz 1934. godine kaže kako je “apsolutizacija rasnog mišljenja pogrešan put, čiji nezdravi plodovi neće dugo čekati da se pojave”.

I Pacellijev kolega, nadbiskup Cesare Orsenigo, nuncij u Berlinu, piše 1933. godine,  primjerice, o sramotnoj i suludoj nacističkoj antižidovskoj politici. Iz već pregledanih dostupnih dokumenata proizlazi, također, da se nuncij Orsenigo – na izričitu uputu pape Pija XI. – trebao izjasniti protiv bojkotiranja Židova u toj ranoj fazi nacističkog ludila, te da je 1937. godine otkazao kao doajen diplomatskog kora sudjelovanje na nekoj proslavi gdje je trebalo hvaliti “Vođu”.

No, sve je to ostalo zakovano tajnama interne komunikacije. U javnosti je na snazi bio “pakt o nenapadanju” između Hitlera i Vatikana. Otuda i važnost očekivane naredbe pape Franje o definitivnom stavljanju na raspolaganje vatikanskih arhiva iz vremena holokausta, odnosno Pija XII..

(Nastavlja se)

    •  S ''instinktivnim Europljanima'' još Europa ni propala
    •  Zašto mi imponira šarena Njemačka?
    •  Nepodnošljiva lakoća normalnosti
    •  Novi Nijemci
    •  Kad Merkelova pomiluje!
    •  GREXIT – bolje prije, nego poslije?
    •  Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
    •  Srebrenica i kultura laži
    •  Licemjerje i Srebrenica
    •  Hrvatska enciklopedija BiH

> Svi tekstovi ovog autora