autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Veselicu komunisti su progonili, a ni Hrvatska ga nije trebala

AUTOR: Branimir Pofuk / 01.03.2017.

Branimir Pofuk aaZa mene je domovina ljubav. Ja sam protiv shvaćanja domovine kao bilo kakve ekskluzivnosti ili mržnje prema bilo komu. Ja sam za pozitivan odnos prema domovini, protiv rasizma i protiv shvaćanja da je domovina način da se mrzi druge.

Dapače, mislim da svatko ima pravo na domovinu, na svoj identitet, na tu ljubav i pravo da je brani, ali nema pravo da mrzi bilo koga. I držim da sam nosilac jedne takve nacionalne i rodoljubne ideje, ali i humanizma, morala, duhovnosti i svega onog što čini vrijednosti mog naroda, ali i civilizacije kojoj on pripada.

Tako je govorio Marko Veselica 1998. godine u razgovornoj emisiji Voje Šiljka “Ljudi smo”.

Hrvatska televizija sjetila se te emisije i ponovo je prikazala prošli tjedan, u povodu smrti Marka Veselice. Dobro su se sjetili. Bolje od ikog drugog o Marku Veselici govorio je on sam.

Kada ste posljednji put čuli takve riječi o hrvatskoj domovini i rodoljublju, o bilo kojoj domovini i bilo čijem rodoljublju? Niti s jedne strane Markova trga, ni na Pantovčaku, ni na Kaptolu, nema danas takvih govornika i propovjednika.

Govorio je o svojoj vjeri u Krista, koji je za njega ljubav: “Ja sam protiv takozvane teologije s katedre, premda ni nju ne podcijenjujem… ali sam više za vjeru kao ljubav, kao darivanje sebe… uvijek je u čovječanstvu deficit ljubavi.” Tako je govorio Veselica

Pogledao sam ovu emisiju nakon što sam se vratio s Mirogoja, s posljednjeg ispraćaja Marka Veselice. Osobno ga nisam poznavao, ali jesu mnogi meni bliski ljudi koji su o njemu uvijek govorili s dubokim poštovanjem i ljubavlju. Da, baš ljubavlju.

Ljubav je i sam Veselica nekoliko puta spominjao u svom razgovoru s Vojom Šiljkom. Govorio je o ljubavi bez pogodbe i traženja naknade, prema domovini.

Govorio je o svojoj vjeri u Krista, koji je za njega ljubav: “Ja sam protiv takozvane teologije s katedre, premda ni nju ne podcijenjujem… ali sam više za vjeru kao ljubav, kao darivanje sebe… uvijek je u čovječanstvu deficit ljubavi.” Tako je govorio Veselica.

Bio je dijete palog borca, partizana. Opisivao je silnu radost kada se otac vratio kući. Unaprijed su se u Glavicama veselili Božiću te 1944. godine, kad rat završi. Ali, otac je s vojskom otišao dalje i poginuo u listopadu te godine, u borbama za oslobađanje Knina.

Bio je to strašan udarac i definitivan kraj djetinjstva koje je, premda ratno, do tog trenutka bilo upamćeno kao sretno, provedeno s razigranim čoporom druge djece, vječno vani, na čistom zraku, u prirodu, koju je obožavao. Govoreći o svojim robijaškim godinama, Marko Veselica svaki bi put, uz bolnu odvojenost od obitelj, isticao odvojenost od prirode.

Krajem 1960-ih postao je jedan od najmlađih doktora ekonomije, docent na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, znanstvenik sa sjajnom akademskom karijerom pred sobom. Volio je svoje zvanje, studente, i oni njega. Kabinet mu je bio vječno prometan i otvoren forum u kojem su se okupljali, susretali, raspravljali ljudi različitog porijekla, statusa, znanja i mišljenja.

Bilo ga je posvuda. Živ, temperamentan, elokventan. Aktivan u politici, sportu, sindikatu, Matici hrvatskoj. Režim ga je, očito točno, prepoznao kao istinskog vođu i motivatora svih težnji i zahtjeva za reformiranjem ekonomije, društva, politike i države okupljnih u pokretu nazvanom Hrvatsko proljeće. Kao takvog su ga u siječnju 1972. i uhapsili, stavili na optuženičku klupu kao prvooptuženika.

Za mene je domovina ljubav. Ja sam protiv shvaćanja domovine kao bilo kakve ekskluzivnosti ili mržnje prema bilo komu. Ja sam za pozitivan odnos prema domovini, protiv rasizma i protiv shvaćanja da je domovina način da se mrzi druge

Do njega su sjedili Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Franjo Tuđman, Šime Đodan, Zvonimir Komarica, Jozo Ivičević, Ante Bačić i, kao najmlađi, Ante Glibota.

Nakon prve, slijedila je i druga robija. Najprije u Staroj Gradišci, a potom u Lepoglavi, odležao je ukupno dvanaest godina.

Malo je reći da je Veselica Voji Šiljku i gledateljima o tim godinama zatočeništva govorio bez gorčine. Naprotiv, njegove su riječi bile ispunjene ponosom, skoro pa radošću.

O zatvoru je Veselica govorio kao o još jednom fakultetu koji je završio, kao svom duhovnom laboratoriju u kojem je spoznavao samog sebe i druge ljude.

Pročitao je stotine i stotine knjiga: filozofsku, ekonomsku i sociološku literaturu i sve klasike svjetske književnosti. Citirao je Dostojevskog, Tolstoja, spominjao Balzaca, Gogolja, Pasternaka, Goethea, indijske filozofe, kršćanske mistike poput sv. Ivana od Križa, kao i Solženjicina i Karla Štajnera koji su mu pomogli svojim tamničkim iskustvima.

“Jezik je kuća bitka, a pjesnici i filozofi njeni čuvari”, citirao je Marko Veselica kod Voje Šiljka Heideggera, dodavši vlastite nadahnute riječi: “Ako čovjek uđe u jezik i osjeti njegov zveket i njegovu ljepotu, i preko toga dešifrira smisao, poruke života i upoznaje druge ljude i njihovu dušu, onda upoznaje smisao”.

Njegov san o Hrvatskoj nije bio šuplja floskula i populistička parola. San Marka Veselice o Hrvatskoj nije postao stvarnost. Utoliko više što je, maštajući u drugačijoj Hrvatskoj, sanjao i o boljem čitavom svijetu. Taj san je živ, njega treba sanjati i dalje

Rekao je Veselica i ovo: “Politiku shvaćam u plemenitom platonovskom i aristotelovskom smislu, u svjetlu nauka Katoličke crkve, od “Rerum novarum” pape Lava XIII iz 1891. godine, do suvremenih enciklika Ivana Pavla II. … Za mene politika nije prevara, nije lukavstvo, za mene je politika opće dobro, kompetencija, posvećenost, veliko znanje i velika odgovornost.”

Ljudi poput Marka Veselice ispit su i kušnja za svaku partiju, narod, režim i državu. Komunisti su na tom ispitu pali, izbacivši Veselicu iz svojih redova i progoneći ga. A slobodna hrvatska država odrekla se svih ideala, za koje je Veselica robijao, izigravši ga već pri osnivanju HDZ-a, na prevaru ga odstranivši, ostavljajući ga slobodnim, ali na rubu političke scene.

Humanisti i idealisti, a u prvom redu beskompromisno moralni ljudi, kakav je bio Marko Veselica, ne trebaju nijednom sistemu. Ali, što bi bilo od nas i s nama da se tu i tamo, kao najveći dar, među nama takvi ne pojave?

Njegov san o Hrvatskoj nije bio šuplja floskula i populistička parola. San Marka Veselice o Hrvatskoj nije postao stvarnost. Utoliko više što je, maštajući u drugačijoj Hrvatskoj, sanjao i o boljem čitavom svijetu. Taj san je živ, njega treba sanjati i dalje.

Zato je važno sjećati se i pamtiti život i riječi Marka Veselice. Takvi političari ne postaju predsjednici nigdje na svijetu. Ali zbog takvih ljudi je i dalje velika stvar biti čovjek, pa i Hrvat. Kod Veselice nije bilo zabune što je prvo, a što drugo.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

     Andrej Plenković i HNK Zagreb
     Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
     Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
     "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
     Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
     Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
     Utrka milijardera u svemiru
     Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
     Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
     Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1