Vladimir Pavlinić – prvi cjeloviti koncept za bolju Hrvatsku

U prvoj kolumni mislio sam se osvrnuti na reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja – teme koja je sada aktualna u našoj akademskoj zajednici. Ali odlazak Vladimira Pavlinića, kojega sam osobno poznavao, potaknuo me da napišem njemu posvećenu kolumnu.

Generacija političkih emigranata, koji su posvetili živote borbi za samostalnu, slobodnu, socijalno pravednu i demokratsku Hrvatsku, a čiji doprinos nerijetko nije bio prepoznat u široj javnosti, sada je na odlasku.

Ovaj tekst nisam, međutim, odlučio napisati da bih (samo) podsjetio na Pavlinićev neumoran rad na ostvarenju političkih ideala kojima je težio i doprinos stvaranju samostalne hrvatske države. Njegova životna sudbina pokazuje i duboko razočaranje temeljima na kojima je izgrađena naša država.

Vladimira i njegovu obitelj upoznao sam ranih 1990-ih nakon što se vratio u Hrvatsku. Upoznao sam ga kao obiteljskog prijatelja. Kao dijete malo sam znao o njegovu djelovanju i radu premda su u krugu obitelji često govorili o njemu. Kasnije, tijekom studija, a posebno nakon što sam otišao na studij u London, dobio sam priliku bolje ga upoznati, kao i krug ljudi s kojima je surađivao.

Razgovarali smo o nizu tema – o tome kako je dva puta završio u zatvoru, o pokretanju i njegovu radu u Glasu Koncila, Novoj Hrvatskoj i Poruci slobodne Hrvatske, o političkoj emigraciji, odnosu s Tuđmanom, o stvaranju, ali i njegovu razočaranju temeljima na kojima se gradila nova hrvatska država, o Crkvi, i mnogim drugim temama koje su ga zanimale i koje je pratio.

Kroz te razgovore dobio sam priliku dodatno upoznati osobu koja je svojim djelovanjem znatno sudjelovala u oblikovanju hrvatskog političkog i intelektualnog prostora u okvirima bivše Jugoslavije i nakon njegova odlaska u inozemstvo u krugovima Hrvata u egzilu. Mnoga ova njegova razmišljanja i sjećanja objavljena su posljednjih nekoliko godina zahvaljujući Nikici Mihaljeviću.

Buran život

Vladimir je nedvojbeno imao buran život. Rođen je 1929. godine u Dubrovčanu nedaleko Velikog Trgovišća. Otuda i njegovo poznanstvo s Franjom Tuđmanom. Već kao mladić je bio izložen progonima komunističkog režima u Jugoslaviji. Godine 1946. završio je u zatvoru zbog ”neprijateljske djelatnosti”, a 1954. zbog ”neprijateljske propagande u cilju narušavanja borbene moći JNA” osuđen je na tri godine strogog zatvora koji je odslužio u Nišu i Staroj Gradiški.

Nakon što je zaređen za svećenika, na poziv nadbiskupa Franje Šepera postaje prvim urednikom Glasa Koncila (1963.-1972.). Glas Koncila vrlo brzo postaje utjecajan medij i najznačajnije vjerske novine u Jugoslaviji. Dvotjednik s početnom nakladom od 40.000 do 1969. tiskao se u preko 245.000 primjeraka.

Glas Koncila bila je jedina tiskovina koja nije bila pod kontrolom režima. Stoga su i komunističke vlasti posebno pozorno pratile što se objavljuje u njima, a u više su navrata reagirale zabranama pojedinih brojeva ili sudskim postupcima protiv urednika i autora tekstova.

S druge strane, ni pojedini crkveni krugovi nisu bili oduševljeni uređivačkom politikom Glasa Koncila, jer je dosljedno promicao nauk Drugog vatikanskog koncila. Kritike su se odnosile na tumačenja pojedinih koncilskih odluka, ali i načina obrade moralnih i teoloških pitanja.

Neki tekstovi su se tumačili i kao poticanje ponašanja protivnog moralnom nauku Crkve. Na primjer, kada je 1965. objavljeno pismo čitateljice koja je imala izvanbračno dijete i živjela u teškim materijalnim prilikama s pozivom na akciju da joj se pomogne, pojedini krugovi su smatrali da se time ohrabruje nemoralni život, čime se ruši autoritet Koncila i redakcije.

Krajem 1960-ih pojavile su se i kritike da je Glas Koncila blizak ”progresističkoj struji” (u kontekstu poslijekoncilskih napetosti u Katoličkoj Crkvi između ”progresista” i ”konzervativaca”). Ni otpori ni pritužbe nisu ga međutim zaustavili. Vladimir je postao i urednik dječjeg časopisa Mali Koncil (Mak) te katoličkog obiteljskog časopisa Kana (1970.-1971.). Ali kada mu je po treći put zaprijetila kazna zatvora, krajem 1972. godine odlazi u egzil, prvo u Beč i uskoro nakon toga u London, gdje napušta svećenstvo i zasniva obitelj.

U Londonu blisko surađuje s još jednim u javnosti zaboravljenim, a znamenitim članom hrvatske političke emigracije – Jakšom Kušanom, urednikom najutjecajnijih i najtiražnijih emigrantskih novina Nova Hrvatska. Krajem 1973. Vladimir postaje član uredništva. Dolaskom Vladimira i još dvoje suradnika Nova Hrvatska dobiva novi zamah i počinje redovito izlaziti svaka dva tjedna.

Nova Hrvatska predstavljala je platformu za borbu za samostalnu i slobodnu, ali i naprednu, liberalnu, demokratsku i modernu hrvatsku državu. Za razliku od drugih emigrantskih časopisa koji su se uglavnom bavili temama o djelovanju pojedinih emigrantskih političkih organizacija i polemikama političkih emigranata, Nova Hrvatska pisala je o događajima i procesima u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Na taj način su upozoravali na probleme Hrvata u Jugoslaviji zagovarajući njihova ljudska i nacionalna prava. Nisu se slagali s nasilnim i terorističkim metodama hrvatske emigracije koje je Vladimir smatrao destruktivnima i kompromitirajućima za hrvatsku ideju. Osim toga, za razliku od drugih skupina Hrvata u egzilu, Kušan je polazio od gledišta da se oslobođenje Hrvatske iz Jugoslavije neće moći ostvariti bez suradnje s hrvatskim komunistima.

Tuđmanov kontakt s Kušanovim krugom

Valjda je to i razlog zbog čega je 1970-ih Franjo Tuđman uspostavio kontakt s njegovim krugom. A oni su mu dali potporu. Pripremali su, tiskali i širili prijevode njegovih publikacija i dokumenata s njegova suđenja.

Godine 1977. održao se tajni sastanak Tuđmana s Vladimirom Pavlinićem, Gojkom Borićem, Tihomilom Rađom, Vladimirom Rozijanom i Brankom Salajem u Kölnu. Tuđmanov put (u Švedsku) i sastanak u Kölnu organizirao je Salaj, a putovnicu je krivotvorio – Vladimir.

Kasnije činjenica da je Tuđman već 1977. tajno putovao po Zapadnoj Europi izazvala je niz spekulacija i teorija konspiracije (o tome je detaljan osvrt napisao Branko Salaj). Vladimir je smatrao da je Tuđmanu trebala pomoć za kontaktiranje utjecajnih političkih osoba u inozemstvu (u Švedskoj Tuđman se sastao s Carlom Bildtom, Pierreom Schoriom i Riksdagenaom Pär Granqvistom). Na sastanku se razgovaralo i o početku izdavanja Poruke slobodne Hrvatske.

U to vrijeme je došlo do razilaženja Rađe, Pavlinića, Salaja i Borića od uredništva Nove Hrvatske i Kušana. Do raskola je došlo zbog nesuglasica oko osnovnog koncepta uređivanja lista i pristupanja Nove Hrvatske velikom emigrantskom savezu Hrvatskom narodnom vijeću. Stoga su oni 1978. pokrenuli list Poruka slobodne Hrvatske koji je izlazio do 1984., kada je zbog financijskih razloga prestao izlaziti (za tiskanje časopisa morali su ulagati i vlastita sredstva). Glavni urednik bio je Vladimir.

U okviru novog lista koncipirana je liberalno-demokratska ideja hrvatske državnosti. Njihova ideološko-politička orijentacija, svojevrsni ”manifest slobode” tiskan u prvom broju, polazila je od ”načela neovisne hrvatske države, demokratske po unutarnjem ustrojstvu, socijalne po dubini svoje brige za čovjeka i istinski neutralne u svojim međunarodnim odnosima”.

Njihov cilj nije bio samo stvaranje samostalne hrvatske države. Riječima Vladimira, ”fraze nekih grupa o ‘revoluciji’, o državi ma kakva bila, samo nek’ je hrvatska, ili ‘hrvatska puška na hrvatskom ramenu itd.’ nisu bile dio našega instrumentarija”.

Oni su polazili od shvaćanja da ”hrvatska država sama po sebi nije nikakav jamac slobode kao što ni španjolska država pod Francom nije jamčila slobodu. Sloboda se ne postiže stvaranjem jedne nacionalne države, već uvođenjem slobode njezinih građana. Ideja o jednoj hrvatskoj državi nije sama po sebi garancija da će država biti demokratska i slobodarska”.

Smatrali su i da je demokracija bez socijalne pravde i čovječnosti samo lijepa, ali prazna školjka. ”Zahtjev za humanim društvom, za pravicom, ima u nas Hrvata dugu povijest. Na nama je da tom osjećaju dademo suvremenu notu…”.

Jakov Žižić, koji se istraživački bavio ovom temom, ističe da je njihov program bio prvi cjeloviti državotvorni program u hrvatskoj političkoj emigraciji zasnovan na načelima liberalne demokracije.

Otklon od političkog nasljeđa NDH

Premda su i mnoge druge skupine Hrvata u egzilu deklarativno prihvaćale demokratska načela kako bi se legitimirala borba za neovisnom Hrvatskom pred zapadnom javnošću i političkim čimbenicima, grupa suradnika oko Poruke slobodne Hrvatske ugradila je ove vrijednosti u političke temelje i okvir buduće države.

Određenje da samostalna hrvatska država bude isključivo demokratska za njih nikada nije bilo upitno. S druge strane, druge emigrantske skupine su bile nezadovoljne čvrstom podrškom Zapada Jugoslaviji, pa su se javljale i ideje da traže saveznika koji bi podržali neovisnu Hrvatsku bez obzira na ideologiju.

Bitnu razliku predstavljao je i odnos prema NDH. Dok mnoge emigrantske organizacije nisu učinile otklon od političkog nasljeđa NDH, što je bilo u suprotnosti s proklamiranim demokratskim načelima, stav Vladimira i njegovih suradnika bio je jasan – potpuno ograđivanje i distanciranje od NDH i zločina koji su počinjeni u ime hrvatske države. Vladimir je smatrao da pozivanje na nasljeđe NDH teško kompromitira ideju hrvatske državnosti.

Nakon što je Poruka slobodne Hrvatske prestala izlaziti, njegovi pokretači obnovili su suradnju s Novom Hrvatskom i Jakšom Kušanom. Kako su se političke okolnosti u Jugoslaviji mijenjale nakon smrti Tita, i s pojavom razmišljanja o labavoj federaciji koja bi dala još veću autonomiju Hrvatskoj u okviru Jugoslavije, u Novoj Hrvatskoj se počelo pisati i o takvoj perspektivi.

Zbog toga su optuženi u desnim emigrantskim krugovima za ”treće jugoslavenstvo”. Naposljetku, 1990./91. godine su konačno doživjeli prve višestranačke izbore i stvaranje hrvatske države. Što je naravno dočekano s oduševljenjem i spremnošću te velikom željom da svojim znanjem i energijom pomognu u izgradnji moderne hrvatske države.

Rasplinute nade i velika očekivanja

Na poziv Tuđmana Vladimir sastavlja nacrt za ustrojstvo hrvatske novinske agencije (HINA) koja je trebala preuzeti ulogu Tanjuga. Dvije godine kasnije, 1992. godine, Branko Salaj ga kao ministar informiranja poziva da za ministarstvo pokrene tjednik na engleskom.

Tako postaje urednik Croatia Monitora, tjednika na engleskom s ciljem informiranja u to vrijeme brojnih stranih promatrača, vojnih i diplomatskih predstavnika u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj. No uskoro gubi potporu i Vladimir se povlači s mjesta urednika.

Nade i velika očekivanja ubrzo se rasplinjuju. Kao i mnogi drugi njegovi prijatelji i suradnici poput Jakše Kušana, Tihomila Rađe i drugih, stvaranjem hrvatske države ostaje na marginama političkih i društvenih događanja.

Prethodno je istaknuto kako je Kušanov krug smatrao da se oslobođenje Hrvatske iz Jugoslavije neće moći ostvariti bez suradnje s hrvatskim komunistima. Vladimir je u više navrata istaknuo da se ”taj dio predviđanja poslije obistinio, ali Kušan, kao ni ostali koji smo mu se pridružili, nije u svoju dalekovidnost uključio mogućnost da bi se ti naši komunisti u odlučnom času udružili s primitivnim ustašoidnim elementima iz emigracije, a demokrate otpirili”.

Tako su nakon stvaranja hrvatske države gurnuti u stranu i nisu doživjeli stvarnu afirmaciju ni priznanje za njihovu borbu za suvremenu demokratsku hrvatsku državu.

Njihovo slobodno i kritičko razmišljanje također im nije išlo u prilog kod nove vlasti. U nekrologu Jakši Kušanu Vladimir je istaknuo da je prilikom prvog susreta u Zagrebu u lipnju 1990. godine Tuđman bio izuzetno nezadovoljan jednim kritičkim tekstom koji je Kušan objavio o HDZ-u. Ovo je bilo najava što će tek uslijediti.

Shvaćanje da demokracija i političke slobode podrazumijevaju i pravo na kritiku vlasti stavila je i Vladimira u opreku s državnom vlašću. A njegova kritika je bila vrlo oštra: ”Država, kojoj je svrha i zadaća služiti ljudima, postala je sama sebi svrhom, svetinja, nacionalni objekt kulta. Služila je u prvom redu novoj klasi izabranika, skorojevićkoj eliti. Položaji i nacionalno bogatstvo dijelili su se po pravilu svoj svome. Nova klasa okupila je dobar broj ljudi iz bivše partije i tajnih služba, u braku s nešto ustašoidnih povratnika”.

Tako je kroz nekoliko godina, 1996. godine, u Tuđmanovu govoru i Vladimir označen zajedno s Kušanom, Rađom, Cviićem i drugima kao dio unutarnjih krugova koji je nesklon hrvatskoj samostalnosti i suverenosti. Time je ironijom sudbine zaokružio krug od borca za hrvatsku samostalnost za što su ga optuživale jugoslavenske vlasti, do borca protiv hrvatske samostalnosti za što ga je optužila nova hrvatska vlast.

U takvim okvirima i prostor za njegov rad bio je ograničen. Na OTV-u počinje uređivati TV program ”Treća strana medalje”. Nakon tri mjeseca, prema njegovom svjedočenju, emisija je skinuta s programa po nalogu Pantovčaka. Nakon toga radi kao novinar i lektor u časopisu Tjednik koji je uređivao Krsto Cviić, a pokrenuo Slavko Goldstein.

Kada je Branko Salaj 1997. imenovan ravnateljem Hine, počinje voditi novinarsku radionicu. Očigledno je Salaj imao dovoljno utjecaja na Tuđmana da je Vladimir mogao raditi ovaj posao, doduše uz prethodnu sigurnosnu provjeru.

No kada ga je 1999. godine Salaj predložio za glavnog urednika agencije intervenirao je tada moćni Ivić Pašalić koji ga je optužio da radi za stranu tajnu službu. Prijedlog nije prošao, a Vladimir odlazi, kako je sam istaknuo, u svoju ”drugu emigraciju”.

U Londonu je nastavio pisati i objavljivati. Godine 2001. objavio je knjigu ”Stil i jezik novinara”. Priznanje za svoj rad konačno je primio 2019. godine kada mu je dodijeljeno odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge za kulturu i njezino promicanje u Republici Hrvatskoj i svijetu.

Neostvareni ideali

Vladimir Pavlinić vratio se u London razočaran zbivanjima u samostalnoj Hrvatskoj. Sigurno je bio razočaran sudbinom koju su doživjeli članovi Kušanovog kruga u novostvorenoj državi koju je i on dijelio.

U tekstu posvećenom Kušanu, objavljenom na Autografu (ovaj naš portal je bio posljednje publicističko obitavalište Vladimira, nakon što su neki njegovi tekstovi doživjeli ”crkvenu” cenzuru), napisao je za Kušana da je tiho otišao – ne sa scene, nego zaboravljen iza scene. Na kraju je ispalo da su, kao što je primijećeno u tekstu Nikice Mihaljevića posvećenom Kušanu, bili nepoželjni u Jugoslaviji, ali i u novoj Hrvatskoj u kojoj su u velikoj mjeri bili spriječeni i onemogućeni da djeluju.

Još više bio je ogorčen zbog neostvarenih ideala za koje su se borili. ”Što se mene tiče, onaj segment života kad sam pripadao krugu idealista, koji su se trudili narod u depresiji pripremati za nešto veliko i buduće, uspio sam potisnuti na rub svijesti. Od svega prošloga najmanje se želim prisjećati upravo epizode rada za boljitak domovine, u što mi je otišlo više od trećine života, a prijateljima Kušanu, Rađi i brojnim drugima i mnogo više. Bilo je uzbudljivo i pobudno, visok cilj i nada hranili su napore i odricanja, ali je manje uzbudljivo i pobudno kad na kraju ustanoviš da je sve bio naivni optimizam, u efektu samo besplodno traćenje vremena.”

Ove riječi najbolje pokazuju njegovu rezigniranost i razočaranost svime što se događalo nakon stvaranja neovisne Hrvatske. Za Vladimira poklič ”Imamo Hrvatsku” nije bio dovoljan niti jedini cilj. Iskreno je vjerovao da će novostvorena država počivati na načelima slobode, demokracije, humanosti, pravednosti, socijalne države i ekonomskim slobodama.

Živjeti bez nade znači prestati živjeti

Nije vjerovao u sretnu budućnost države stvorene na privatizacijskoj pljački, korupciji i nepoštenju. Njegovim puno ljepšim izričajem, ”kad je nakon raspada te države došla sloboda, ona zaista nije ‘pjevala’ kako smo mi nekoć idealistički pjevali o njoj”.

Do kraja je ostao vjeran Crkvi, ali razočarao se kretanjima u Crkvi nakon ostvarenja samostalnosti Hrvatske. Kritično je gledao na popuštanje napasti nacionalizma i saveza sa svjetovnom moći i vladajućom strankom.

Smatrao je da je ”izvorni naboj duhovne i strukturalne obnove Crkve za nova vremena i dijaloga s drugima i drukčijima zamijenila dnevnopolitička, nacionalistička bojovnost” čime se sužava kršćanska poruka. A u tom smislu se i ”njegov” Glas Koncila udaljio od koncilskih vrijednosti.

U Vladimirovoj sudbini ispreplela se sva tragičnost hrvatske borbe za neovisnost i velikih očekivanja od samostalne države koja, nakon što se ona ostvarila, nisu se ispunila. Za njega samostalna država nije bila samo cilj već prije svega sredstvo za ostvarenje interesa hrvatskog naroda.

U razradi manifesta u Poruci slobodne Hrvatske zapisali su da ”rak-rana mita, protekcionaštva i uskog egoizma – sve sredstva, kojima se već odavna na našem tlu služe svekoliki polukolonijalni režimi – zadrla je duboko u narodno tkivo… Sve te odnose trebat će duboko, upravo revolucionarno mijenjati. Oslobođenje Hrvatske mora biti odsudan korak da se već jednom malom hrvatskom čovjeku prizna ono dostojanstvo i ljudska vrijednost, koju je on stoljetnim patnjama i žrtvama obilato zaslužio. Tek onda će on uistinu postati i politički subjekt, tek onda će demokracija konačno zaista doći Hrvatima”.

Nažalost, nije doživio da Hrvatska bude kakvom ju je sanjao. Rezignirano je ustvrdio da je sad narodu kako mu je. Bio je izuzetno pesimističan i u pogledu mogućnosti da se sustavna (politička) korupcija koja je utkana u temelje nove države iskorijeni. Ipak, na tragu misli da moramo prihvatiti konačno razočaranje, ali nikad ne smijemo izgubiti beskonačnu nadu, zaključio je da nam opet preostaje – nada. ”Živjeti bez nade znači prestati živjeti”, citirao je Dostojevskog.

Životna sudbina Vladimira i kruga suradnika s kojima se zajedno borio i zalagao za Novu Hrvatsku i nama treba predstavljati poticaj i obvezu da se borimo za bolju Hrvatsku.

Svakodnevne korupcijske afere, potpuno odsustvo političke odgovornosti, iseljavanje i dramatičan pad broja stanovnika, nepovjerenje javnosti u vlast, pravosuđe i općenito u institucije hrvatske države, što govori o dubokoj moralnoj i društvenoj krizi, svjedoči da ta borba još traje i da smo daleko od onakve Hrvatske za koju se svim srcem borio Vladimir Pavlinić.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Razbijanje Sveučilišta u Zagrebu
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2)
    •  Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1)
    •  Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu
    •  Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!
    •  Diktat Ministarstva znanosti - Ukidanje vlastitih prihoda
    •  Slučaj Banožić: Tri razloga zašto ministar Fuchs mora odstupiti
    •  U Hrvatskoj više ne postoji sudbena vlast
    •  Jesu li hrvatska sveučilišta i znanost ''na razini Bocvane''?

> Svi tekstovi ovog autora