Zaljubljeni u sebe i sretni

Krajnji sebeljubac zapalit će kuću da bi sebi ispekao jaje.
Francis Bacon, filozof i političar (†1621.)

”Narcisi su grozni ljudi, ali sretni”, tako je dopisnik BBC-ja za obitelj i odgoj naslovio najnovije otkriće znanstvenog ispitivanja na sjevernoirskom sveučilištu Queen’s.

Narcis, mladić ljepotan iz grčke priče koji se zaljubio u sebe ugledavši u vodi odraz svoga lika, od ”boli ljuvene” je umro. Iz njegova tijela izrastao je divan bijeli cvijet. Iz ljudi narcisoida s kakvima se susrećemo, i živih i mrtvih, obično iznikne samo bodlerovsko ”cvijeće zla”.

Narcisoidi sebe doživljavaju kao da su se sami iz blata izmijesili i napravili to do savršenstva. Ti zaljubljenici u same sebe mogu svojim grandomanskim samoobmanama druge nagnati na gnjev i očajanje, ali manje pate od stresa i depresija nego obični mali ljudi zaključak je spomenute skupine psihologa pod vodstvom dr. Kostasa Papageorgioua.

Narcisoidi sebe doživljavaju kao da su se sami iz blata izmijesili i napravili to do savršenstva. Ti zaljubljenici u same sebe mogu svojim grandomanskim samoobmanama druge nagnati na gnjev i očajanje, ali manje pate od stresa i depresija nego obični mali ljudi zaključak je spomenute skupine psihologa pod vodstvom dr. Kostasa Papageorgioua

Za svoje ispitivanje prikupio je 700 odraslih samodopadnjaka. Po njemu, njihova mana na same njih djeluje dobro i korisno.

No, zapravo su narcisi u svojoj srži nesretni ljudi. Duboko ih ranjava sve što ih prisili da zavire u vlastitu nutrinu, gdje se neminovno moraju suočiti s istinskom bijedom svoga Ja. Zato bježe od svake introspekcije i autorefleksije. Takva će osoba stoga učiniti sve da uništi onoga tko ju prinudi da zaviri sama u sebe.

Narcise mogu samo drugi usrećiti. No, i to životvorno djelovanje drugih ljudi redovito tek kratko potraje. Sebeljubac se brzo zasiti onoga što ima, jer njemu nikada nije dosta. Kao što je ovisnik stalno u potrazi za opojnim drogama, tako narcis traži svagda nove udivljenike da zadovolje njegovu/njezinu maniju veličine. Neprestance također pati u strepnji da se zaliha laskavaca i uslužnika ne iscrpi.

Pogotovu ne može jedna sama osoba zadugo zadovoljiti narcisove tjelesne ili mentalne potrebe. Ako je to bračni drug, brzo će ga se riješiti, jer već ima u vidu novi plijen.

Narcisi su došli na ovaj svijet da bi im se svi divili i klanjali. Svijet se oko njih vrti. I u tome doživljavanju sebe – kažu sad proučavatelji ljudske psihe ­– jest izvor njihove izvanredne sreće, nepoznate i nedohvatne običnim malim ljudima.

Sve dok se ta njihova potreba hrani, dok im okolina podržava osjećaj kako su nešto jedinstveno, izvanredno, oni blistaju u blaženstvu. Ali kad narcisoidnom samodopadniku presahne dotok udivljenja i pokloništva okoline, obuzme ga gnjev i razočaranje životom i njegovoj je sreći trenutno kraj.

No, zapravo su narcisi u svojoj srži nesretni ljudi. Duboko ih ranjava sve što ih prisili da zavire u vlastitu nutrinu, gdje se neminovno moraju suočiti s istinskom bijedom svoga Ja. Zato bježe od svake introspekcije i autorefleksije. Takva će osoba stoga učiniti sve da uništi onoga tko ju prinudi da zaviri sama u sebe

Takav je grom iz vedra neba – točno prije 30 godina – pogodio supernarcisa, rumunjskoga komunističkog diktatora Nicolaea Ceasescua. Trgove, državne urede, škole i izloge resila je njegova slika s vladalačkim žezlom u ruci. Povijesno središte Bukurešta sravnio je sa zemljom da bi izgradio arhitektonske kolose sebi u besmrtničku slavu. Supruzi Eleni, koja je bila istjerana iz srednje škole zbog varanja, osigurao je da joj akademska zajednica dodijeli doktorat iz kemije i potom niz nagrada za znanstvena dostignuća.

Dana 21. prosinca 1989. dovezoše autobusima 80 tisuća radnika da napune Trg Revolucije u Bukureštu, podijeliše im crvene zastave i slike voljenoga vođe i Elene. Na balkonu se pojavio otac domovine i počeo svoj govor, uobičajene fraze. Iz prvih nekoliko redova pozdravilo ga je klicanje policajaca, partijaca i činovnika, ali je tu bučnu radost odmah zaglušio neprijateljski urnebes mnoštva.

Nepobjedivi vođa pobjegao je s tribine. Pred zidom gdje će ga zajedno sa suprugom nakon tri dana odani podanici strijeljati nije na njegovu licu bilo traga donedavna gorde poze usrećitelja nacije.

Poza je to koju je ovjekovječio lik Ducea Mussolinija na balkonu dok je govorio mnoštvu na Piazza Venezia (dogodilo se da je tu viziju na kraju zamijenila slika obješenoga za noge na Piazza Loreto).

Podjednako je za povijest slikom zabilježen gordi stav Führera na tribini nürnberškoga stadiona.

Pompozna imperatorska poza dobila je za naše dane novo izdanje u samozaljubljenom liku predsjednika Amerike. (S time u vezi tu je i nešto naše: prizor predsjednice kako poput Berninijeve svete Tereze od Avile uzdiže ekstatičan pogled u Donalda Trumpa, koji stoji ispršen i napućenih usana za kamere pa nju i ne zamjećuje.)

Na drugoj strani obnovljene ”željezne zavjese”, za mnogomilijunsko mnoštvo poklonika slika se gol do pasa na konju Vladimir Putin: izraz lica odaje čovjeka savršeno sretna samim sobom.

(Zanimljivo, mračnom uzoru Putinove težnje za nasljedovanjem, Josifu Staljinu, nije bilo do toga da gomile očarava nekim pompoznim držanjem. A naš mali povijesni mračni lik Ante Pavelić čak se, za razliku od Mussolinija pod kojim je odnjegovao svoju poglavničku staturu, nerado ukazivao pred mnoštvom.)

A Josip Broz? Taj je za kamere uvijek imao spremno nasmiješeno, samozadovoljno, optimistično lice. Emblematična je fotografija gdje trijumfalno stoji jednom nogom na mrcini od medvjeda kojega je upravo ustrijelio.

”Nek narod uživa gledajući”, rekao je u Mariji Bistrici mladim svećenicima prije svečane mise zagrebački kanonik koji se dičio nasljednom titulom opata jedne davno izumrle opatije, te je imao pravo staviti na glavu mitru kao biskup. Tako, eto, netko može i u crkvi naći razloga za očitovanje samodopadnosti, običnim rječnikom taštine.

Akademski istraživači ljudskoga ponašanja posebno se pitaju zašto danas, u modernim društvima narcisizam doživljava nagao porast navlastito u politici, društvenim medijima i u kultu ”celebritija”. To je ”socijalno toksična” kultura. Dominacija egocentrika problematičnih moralnih kvaliteta, često i intelektualnih, stvara otrovno ozračje za život zajednice.

Tipična osobina narcisoida je da nemaju stida. Ta odlika pridonosi njihovu uspjehu i subjektivnoj sreći.

Dana 21. prosinca 1989. dovezoše autobusima 80 tisuća radnika da napune Trg Revolucije u Bukureštu, podijeliše im crvene zastave i slike voljenoga vođe i Elene. Na balkonu se pojavio otac domovine i počeo svoj govor, uobičajene fraze. Iz prvih nekoliko redova pozdravilo ga je klicanje policajaca, partijaca i činovnika, ali je tu bučnu radost odmah zaglušio neprijateljski urnebes mnoštva

Običan čovjek, kad mu se otkrije nešto nečasno, zbuni se, porumeni, osjeti se poniženim i nesretnim. Pogotovu bude li mu dokazano da laže. Narcisa nešto takvo nimalo ne opterećuje – rođeni je lažac, virtuoz obmane. Laže i ne trepnuvši gleda druge ravno u oči. Na jednu laž dometnut će ih još koliko treba i ništa ga ne može izbaciti iz ravnoteže pravednika.

Kao što su se novinari vodećega američkog dnevnika uposlili da precizno bilježe javno izrečene laži svoga šefa države i već se bliže brojci od 20 tisuća, tako je ovih dana komentator britanskoga Guardiana u jednom 10-minutnom govoru premijera Johnsona pobilježio 20 čistih golih laži, gotovo svakih 30 sekunda nova laž. I nikom ništa. Popularnost sretnom lašcu u glasačkoj masi raste.

Na toj masi gradi svoju sigurnost njegov američki uzor Trump. Pohvalio se da su njegovi sljedbenici ”tako pametni” i toliko mu odani te bi on ”mogao stati nasred Pete avenije, ustrijeliti nekoga i nijednoga glasača ne bi izgubio”.

Velikim koracima ulazimo u civilizacijsku fazu zvanu ”post-truth”, poslije-činjenično doba. Širom svijeta u porastu je većina koja voli čuti ugodne laži, uz prijezir neugodnih činjenica. Dosljedno, na izborima glasove osvajaju političari narcisoidni lašci. Ljubav mnoštva ide zaljubljenima u sebe. Odsutnost stida i vještina obmanjivanja bivaju vrhunskim vrlinama predvodnika naroda.

*

Na temu narcisizma pobudio me je nalaz znanstvenika kako su samodopadni ljudi zapravo sretni izabranici sudbine. Kako tu i tamo pogledam putem satelita hrvatsku televiziju, fasciniraju me svojim sretnim blistanjem politički likovi s naših strana. Gotovo do razine predsjednika Trumpa ili ovdje u Engleskoj premijera Johnsona, nacionalističkog barjaktara razlaza s Europom.

Od mladih dana, bit će iz neke prirođene idiosinkrazije, bio sam osjetljiv na samodopadne ljude. Bila je to alergija prvenstveno na nosioce neke vlasti, velike ili male, na licu kojih bih pročitao narcisoidno samozadovoljstvo. Zbog toga je nepokornost obilježila moj životni put kao niz lomova s autoritetima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora