autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zašto je Ćiro pozdravljao nepoznate ljude

AUTOR: Miljenko Jergović / 11.02.2023.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Ćiro Blažević uživao je u nečemu što je sve druge ljude koje znam opasno morilo: u pozdravljanju s nepoznatim ljudima. A oni, ti nepoznati ljudi, prilazili su mu na zagrebačkoj špici, spopadali ga tamo oko Charlieja, izgovarali neke čudne riječi, tonuli u svoje zavičajne naglaske, pozivali se na neke događaje za koje nitko osim njih nije znao, dok bi ih Ćiro, u toj brzoj uličnoj komunikaciji, nepogrešivo pratio ne čineći greške u dijalogu.

Razgovarali bi kao u nekoj Ionescovoj posmrtno pronađenoj apsurdističkoj komediji, a svi bi ti ljudi – u samo pola sata već bi ih bilo pet-šest – odlazili su svojim putem mnogo sretniji nego što su bili prije nego što su s njime porazgovorili.

Zadovoljstvom bi ih ispunilo to što ih se Ćiro sjećao. A prethodno ih je sreo samo jednom, u nekoj gomili ljudi, tek su se pogledima dotakli, ili ih, možda, nijednom nije sreo, ali je, eto, znao za njih. Na rastanku im je pozdravljao sve kod kuće, baš kao da im je u kući i bio. A možda i jest, jer je Ćiro na neki način u njihovim životima bio prisutniji od njih samih.

Sjedili smo s njime te nedjelje, 5. prosinca 2021. na pustoj terasi ispred Charlieja: Ana, Milomir Kovačević Strašni, Miro Par i ja, i nailazili su ljudi, neki čudno odjeveni čovjek iz provincije, s malim nezdravo pretilim sinom, pa dvojica policajaca, jedan je bio mrk i gorostasan, pa onda neki direktor, čini mi se da je bio iz Hrvatskih šuma, sa ženom koja je nosila veliki buket… Kako bi tko naišao i obratio mu se, ili se samo trenutak duže zagledao prema njemu, Ćiro Blažević poskočio bi sa stolice, pružao ruku, grlio i prepuštao se zagrljajima, razgovarao koliko god bi onaj drugi omjerio da im razgovor treba potrajati.

Bilo mu je osamdeset i šest, skoro osamdeset i sedam, i bio je teško bolestan, čak nije bio ni nešto naročito raspoložen, ustvari bio je pomalo depresivan, onako kao što već stariji ljudi znaju biti depresivni, jer im život bježi a oni više nemaju volje da ga stalno sustižu, ali u trenutku kada bi naišao netko tko ga je želio pozdraviti, Ćiro bi lakonogo poskočio, kao da je pola stoljeća mlađi, i obavio bi taj nevjerojatni ceremonijal, kao da je suhim zlatom za njega plaćen, ili još bolje, kao da je riječ o njegovoj dužnosti na ovome svijetu. Kao da je on taj koji treba pozdravljati nepoznate ljude i stvarati u njima uvjerenje da se poznaju.

Kao iz vica: Ćiro Blažević svakom je od onih četrdesetak tisuća ljudi koji su ga 1982. gledali s maksimirskih tribina kako ogrnut bijelim šalom prelazi put od svlačionice do klupe bio spreman stvarati i čuvati iluziju da se lično i osobno poznaju. Mogao ga je, ako je to htio i ako mu je činilo dobro, poznavati svatko tko ga je gledao preko televizijskog ekrana.

Bila je to neka nezdravo podgrijana zima, epidemija koronavirusa vladala je gradom, nije se moglo sjediti po kavanama, nego samo ovako vani, ljudi su naokolo hodali s maskama, a Ćiro Blažević se grlio ispred Charlieja s poznatim i nepoznatim ljudima. Mimo toga bio je zabrinut za zdravlje, disciplinirano je naticao masku, ali za tog društvenog ceremonijala pozdravljanja virus kao da je prestajao da važi. Pitao sam ga, a nisam ni trebao, zna li tko su svi ti ljudi. “Nemam pojma!”, slegnuo je ramenima, i ubrzo zatim nastavio obavljati svoju dužnost.

Slava Ćire Blaževića zasnivala se na velikoj iluziji. U vrijeme kada je kao mladić naokolo igrao nogomet, najprije u Travniku, pa u Sarajevu i u Rijeci, da bi na koncu dobacio sve do Švicarske, niti je nogomet bio ono što je danas, niti je naš svijet bio onakav kakav je danas.

U to vrijeme socijalizma i visokog obrazovanja, oni darovitiji i marljiviji jurili su na fakultete, koji će im donijeti neki posve drugi život, fakultet je bio čarolija koja sirotana pretvara u princa, siroticu u princezu Pepeljugu, a oni manje daroviti i sretni išli su na privremeni rad u inostranstvo, gdje će na baušteli, u jarku i kanalu, u znoju lica svoga stjecati isto što i ovi s fakultetima.

Ćiro, pak, išao je drugim, nesigurnim i pomalo društveno neprihvatljivim putem. Od igranja lopte nije u to vrijeme bilo sreće ni nafake. Fudbal je još uvijek bio zabava i danguba, i mladog je čovjeka vodio u sigurnu propast. Pa još kad za tu igru nije bio neki veliki talent. A Ćiro Blažević nije bio veliki nogometni talent, niti je ikad bio ozbiljan nogometaš. Umio je, međutim, kako će se pokazati, stvoriti iluziju u kojoj će drugi postati ozbiljni nogometaši.

Naučio je promatrati igru, naučio je organizirati igru i rasporediti igrače, kao da raspoređuje olovne vojnike, a onda i zavesti strahovladu, ako je to potrebno. I tako su njegovi timovi počeli pobjeđivati. Najprije u Švicarskoj, a onda će se to događati i u našim krajevima: u Rijeci, u Zagrebu, u Prištini.

Nije sve to skupa mogla biti istina, jer istina su samo fakulteti i bauštele, istina su skele i građevine, pod kojima zijeva ambis… Ćiro je, međutim, bio dijete sreće, pa je nogomet od dangube postajao biznis. I taj će se proces voditi i dovršavati za njegova aktivnog radnog života.

Kad Ćiro bude pri svojim životnim vrhuncima, i nogometni će biznis biti pri vrhuncima. Postat će materijalno situiran, bogat i bogatstvom zaštićen čovjek, ali neće zaboravljati kako do tog bogatstva nije došao na regularan način: preko fakulteta ili preko građevine, jarka i kanala… Sreća je u životu svijeta iz kojeg je Ćiro potekao sasvim neregularna stvar.

Otkud ti pravo na sreću? I što si ti, zapravo, učinio da bi bio tako sretan? U Travniku i okolici, u onoj Bosni iz koje je u najranija i najmračnija poslijeratna vremena Ćiro potekao, a ja je poznajem samo iz priča, sreća u životu uvijek se više ticala đavoljih nego Božjih djelovanja. Nesretni su u vezi s Bogom, sretni su u vezi s vragom! Tako je to bilo, tako smo bili naučeni. A Ćiro je, znajući sve to, dobro umio sa srećom.

Bosanac nikad ne smije mimo svijeta. Jer Bosanac je uvijek donji. Bosanac je posvuda u manjini. Samo što se to njegovo manjinstvo ne primjećuje ako se on ne buni i ako se ne kreće mimo svijeta. Ćiro Blažević nikad nije ni išao ni djelovao mimo svijeta. Bio je lojalan građanin, uklopiv u različite sustave i sisteme.

Mogao je biti savršen Prištevac, pa možda i Albanac, dok god je bio u Prištini. U Iranu Ćiro je, usprkos svim jezičnim preprekama, bio Iranac. I to je bilo potrebno za stvaranje velike iluzije.

Nogomet nije književnost, igra nije roman, pa da išta dobro može nastati iz pobune. Nogomet je oblik pokoravanja svijetu u svoj nesavršenosti toga svijeta. Igra ne služi tome da popravlja svijet, ali bi mogla poslužiti tome da ljude učini malo boljim. Premda se i to vrlo rijetko dogodi.

Ćiro je uveo to da fascinira puk ubacivanjem mnoštva stranih riječi u priču o igri. On bi, onako iz rukava i nabrzinu, čim bi počeo govoriti, izmišljao cijeli jedan metajezik, jezik struke koja zapravo ne postoji, jezik fudbalske nauke, koji bi zvučao ozbiljno i hermetično kao nekakav doktorski, meteorološki, seizmografski jezik.

I onda bi, već sutradan, način njegova govorenja preuzimali nogometni novinari, javnost i političari, njegove kolege treneri, tako da bi se fudbal izdizao na razinu vrhovne akademske discipline.

Ćiro je to radio pomalo i u strahu da će ostati nedovoljno ozbiljno shvaćen, ili da će netko pomisliti kako bi i drugi mogli raditi taj posao koji on radi. A doista nisu mogli, jer Ćiro je bio jedini veliki iluzionist. Njegov posao bio je mnogo širi od nogometne igre. I trajno je ostao u vezi s njegovim životom, s onim iz čega je sve i započelo.

Imao je i tu neugodnu crtu, opet karakterističnu za socijalne dinamike onoga našeg bosanskog svijeta, da utjeruje ljude u zakon i u suru, te da im pokazuje što će od njih biti ako ga ne budu slušali. I uvijek bi taj Ćirin bosanski način skupo platio neki Igor Cvitanović, ili neki Robert Prosinečki, ili neki mladić čije će nam ime ostati trajno nepoznato, jer ga je Ćiro izbrisao, e samo da bi kod drugih stvorio svijest o vlastitom autoritetu.

Nema u tome zla. Nikad ga nije bilo. Jednostavno, svi će se ti Igori i Roberti sami snaći, ako već nešto vrijede. Ne snađu li se, znači da nisu ni valjali. Tako to u životu ide.

Ali ljude je pozdravljao, jer je znao da je dužan da ih sve poznaje. Ili da u svakome od njih sačuva iluziju o poznanstvu i prijateljstvu. Bio je velikodušan u svojoj slavi, tako da je svaki čovjek na zagrebačkoj špici, svaki balavac i šmrkavac, imao pravo na njega.

A sada je Ćiro otišao. To nikako nije vesela stvar. Nijedna smrt ne može biti vesela. Ali u Ćirinom odlasku postoji nešto što će nas obasjati nekom neočekivanom vedrinom. On je, valjda, jedini čovjek na zemlji koji se pred odlazak sa svima nama ispozdravljao. I to ne jednom, nego po stotinu puta.

I sve nas je dobro poznavao. Mnogo bolje nego što smo mi poznavali njega. Ovo se ne šalim: Ćiro Blažević nas je zbilja poznavao mnogo bolje nego mi njega.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo ga s autorova elektronskog časopisa Ajfelov toranj – Miljenko Jergović, 10. 02. 2023. – odnosno s autorova portala).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!
     Na što je Plenković bio ponosan pa je čestitao Baby Lasagni
     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1